Zašto je malo prijavljenih slučajeva korupcije u BiH?

Službenici u institucijama BiH, koji su prijavili korupciju, bili su izloženi mobingu i suspenziji. Koliko je zaštita (ne)efikasna? O tome govori Emina Bećirović, koja je radila Monitoring bh. Zakona o zaštiti prijavljivača, piše Deutsche Welle.

BiH od 2013. ima Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju unutar institucija BiH. Svrha zakona je ne samo da osigura mehanizme za prijavu korupcije već i da pruži zaštitu prijaviteljima korupcije odnosno “potencijalnim uzbunjivačima”? U srijedu (11.10.2017) su objavljeni rezultati Monitoringa o primjeni ovoga zakona. Kako se on pokazao u praksi?

Emina Bećirović: Zakon je propisao da svaka institucija mora da donese interni akt, kojim reguliše postupak u slučaju korupcije. Polazi se od toga da je većina institucija ispunila obavezu u smislu donošenja akta jer je zakon predvidio izricanje kazne od od 10.000 do 20.000 KM za rukovodioce bh. institucija ako u roku od 90 dana od stupanja na snagu Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju ne objave interni akt. Međutim svi ti mehanizmi moraju biti dostupni zaposlenicima, odnosno biti i na oglasnoj ploči i web stranici svake bh.institucije. Rezultati su pokazali da 27 posto bh. institucija nema dostupan interni akt o korupciji na svojoj web-stranici. Ako govorimo o instrumentima za prijavu korupcije kao što je kontakt linija putem telefona ili maila 83 posto institucija to nema, dok 91 posto institucija nema čak ni objavljenu odluku koja su to tijela ili lica unutar institucija kojima uposlenici uopšte mogu da prijave slučajeve korupcije.

Kako je moguće usvojiti interni akt o postupanju u slučaju korupcije, a da uposlenici ne dobiju transparentnu obavijest o tome. Koliko institucije ozbiljno pristupaju borbi protiv korupcije i u kojoj mjeri su zaposleni na drugi način upoznati sa pravilnikom?

Jedan dio zaposlenika je odgovorio da je upoznat putem oglasne ploče, drugi dio da su ih nadređeni s tim upoznali, neki su spomenuli web-stranicu, a neki su kumulativno naveli sve to. Dakle interni akti su doneseni ali 27 posto institucija to nema na internetskoj stranici. Dakle najlakše im je bilo poslati obavijest o tome da je izašao taj i taj zakon i postaviti ga na oglasnu ploču, a vi znate da tamo informacije ne stoje dugo. Dakle većina institucija pribjegla je alternativnoj obavezi. Ali ako je jedna bh. institucija donijela pravilnik o postupanju u slučajevima korupcije, onda to zakonski potpada pod standarde transparentnosti i mora se staviti na internetsku stranicu. To je onda dostupno zaposlenicima ali i građanima.

Kolika je spremnost zaposlenih da prijave slučaj korupcija?

U našim istraživanjima, 97 posto ispitanika kaže da bi prijavilo slučaj korupcije da znaju za njega, a ali praksa pokazuje da to nije tako. Ono što je također zanimljivo je da institucije na web stranicama imaju vodič za informacije i obrazac ali kada je u pitanju korupcija to se može vidjeti rijetko, a ako i postoji teže je naći na tu stranicu.

Zašto je broj prijavljenih slučajeva korupcije tako neznatan?

Odgovor na to pitanje ponudio nam je mali broj anketiranih koji su rekli da ne bi prijavili slučajeve korupcije. Oni smatraju da nema smisla prijaviti korupciju jer su skeptični po pitanju ishoda, ukazuju na dugu proceduru i mogućnost izloženosti mobingu. Zato podatak o tome da bi 97 posto ispitanika prijavilo slučajeve korupcije treba uzeti sa rezervom. Razlog tome može biti cenzura, autocenzura neozbiljan pristup. Prema podacima Agencije za prevenciju korupcije za 2016-tu godinu, samo su prijavljivačima korupcije u tri slučaja dodijelili status “uzbunjivača”, što znači da im je pružena zaštita. Slučaj Danka Bogdanovića, uposlenika Uprave za indirektno oporezivanje bio je prvi i jedini slučaj u kojem se zaštita, koju predviđa zakon, pokazala uspješnom. Od momenta kada je prijavio korupciju, on je bio izložen konstantnom mobingu, koji je okončan njegovom suspenzijom sa radnog mjesta. Onda je reagovala Agencija za prevenciju korupcije koja je i nadležna za dodjeljivanje statusa uzbunjivača. Ona je rukovodiocu institucije naložila da u roku od tri dana ukloni štetnju radnju prema Danku Bogdanoviću. No, Bogdanović je bio pod suspenzijom više od dvije godine. Pod pritiskom medija ali i same Agencije poslodavac ga je na kraju ipak morao vratiti na radno mjesto.

Šta se desilo sa onima koji su bili optuženi da su počinili korupciju?

Njih je sud uhapsio ali nakon tri mjeseca su vraćeni na radno mjesto, iako se još uvijek nalaze pod istragom. To pokazuje da je Zakon bio efikasan u smislu pružanja zaštite prijavljivaču, uzbunjivaču odnosno zvizdaču ali pravosudne institucije nisu bile efikasne.

Šta bi trebalo promijeniti da borba protiv korupcije bude efikasna?

Trebalo bi utvrditi koje su kritične tačke u zakonu. No kada je u pitanju istraga, to je u rukama pravosudnih organa. I njih bi trebalo kontrolisati. Naüa sljedeäa aktivnost će biti da od pravosudnih organa, odnosno od nadležnih sudova i Tužilaštava zatražimo da nam pokažu podatke koliko je predmeta uspješno procesuirano, koliko nije, koji su razlozi tome i koliko je istraga u toku. Korupciju je teško dokazati, morate imati materijalne dokaze, često su ljudi izloženi političkom pritisku. Mi na žalost još nemamo dovoljno primjera iz prakse koji pokazuju da se isplati imati građansku hrabrost i prijaviti slučaj.

Šta se u BiH sve mora promijeniti da bi ljudi shvatili koliko je važna borba protiv korupcije?

Zakon o zaštiti prijavljivača je samo mali korak. U BiH mora porasti svijest o tome da smo svi odgovorni za borbu protiv korupcije. Moramo razvijati svijest koliko je korupcija štetna i za nas same, za našu porodicu ali i za cijelu zemlju i okruženje. U RS se reguliše zaštita prijavitelja korupcije ne samo u javnom/državnom već i u privatnom sektoru. Takvu istu zakonsku regulativu trebalo bi donijeti i u Federaciji i distriktu Brčko. U RS smo u nekoliko slučajeva prijavljene korupcije vidjeli da su prijavitelji bili izloženi torturi i mobingu ali su mediji puno pisali o tome. Pravosudni organi su pokrenul istragu o tome zahvaljujući velikom pritisku medija i civilnog društva. Građanima se mora pokazati da zaista imaju zaštitu sa ova dva zakona na nivou BiH i u RS-u.

Kako im to najbolje pokazati?

Jačanjem povjerenja u sud i tužilaštvo, koji moraju pokazati da su u stanju da se izbore sa korupcijskim aferama. Tako će ohrabriti i same građane. Bitna je i promocija vrijednosti prijavljivača. Ako uzmete SAD ili neke druge zapadne zemlje, oni su transparentno objavili i to možete jasno vidjeti, koliko je novca ušteđeno, kako su spriječene milionske afere zahvaljujući zviždačima. Tamo se prijavljivači nagrađuju i novčanom nagradom i na tome bi trebalo i kod nas raditi ako imamo u vidu kolikoj se žrtvi izlažu. U tom kontekstu se ne smije dozvoliti da dođe do zloupotrebe statusa uzbunjivača i do drugih nepravilnosti. Bez uspješnog procesuiranja odgovornih za korupciju mi ne možemo nikoga ohrabriti da prijavljuje slučajeve korupcije bez obzira na zakonska rješenja. Važno je shvatiti da svi zajedno imamo važnu ulogu u borbi protiv korupcije.

Emina Bećirović je sekretarka Centra za razvoj civilnog društva u BiH iz Doboja, angažovana na projektu Monitoringa primjene Zakona o zaštiti prijavljivača korupcije u BiH, koji se realizuje u okviru Antikorupcijske mreže ACCOUNT.