Vice u Srebrenici: Priča o Holanđaninu Robu koji je “pukao”
U Srebrenici svi pričaju da je lud. I da ima para, jer vozi ogromnog crvenog hamera. Odmahuju glavom kad ga pomenemo, nisu ga skoro vidjeli i kažu da je najbolje da ga tražimo u kafanama u Bratuncu.
Da nije bilo još jednog Holanđanina kog smo slučajno sreli u Srebrenici, vjerovatno bismo stvarno morali u obilazak kafana u potrazi za Robom. Što nam, vjerovatno, ne bi ni teško palo. Ovako, dobili smo njegov telefon i na konfuznom engleskom dogovorili da svratimo kod njega.
Svratite dobija novu dimenziju ako ste Rob Zumer, bivši holandski vojnik koji već nekoliko godina živi u Srebrenici. Jer on ne živi baš u Srebrenici. Živi na pola puta između Potočara i Srebrenice, pa onda desno.
Poslije tog desno se ide još malo više od kilometra asfaltiranog puta i još toliko neasfaltiranog, kojim se penjete. Na 1,100 metara nadmorske visine, iznad Srebrenice i Potačara, nekadašnji vojnik UNPROFOR-a sagradio je svojim rukama kuću i malo carstvo. Po ogromnom dvorištu razbacan je građevinski materijal, od pjeska do blokova. Svakog dana nadograđuje svoje imanje. To je i bukvalno posljednja kuća u brdu u kojoj živi sa dvije mačke i psom, ako ne računamo koze kojima je sagradio mali obor u dijelu dvorišta.
– Za vrijeme rata su me svi znali kao onog vojnika sa velikom puškom. Patrolirao sam gradom – priča nam dok se upoznajemo.
Sipao nam je rakiju. Odlična je. Klizi. Pita nas šta mislimo, koliko ima gradi.
– 40?
– Manje. Pravim je za prijatelje iz Holandije. Oni ne vole kad gori grlo, ali mora da grije stomak.
Rob je u Srebrenicu došao prvi put u januaru 1995. godine i otišao u julu, zajedno sa ostalim vojnicima UN –a, preko Zagreba, u kome su pijani slavili činjenicu da su izašli živi iz Bosne.
Ponovo je došao 2009. godine na Marš mira i odlučio da se u Srebrenicu vrati na duže. Svi ga pitaju zašto. U intervjuima koje je do sada dao, uglavnom nakon Marša mira 2009, piše da je odlučio da u Bosnu dođe sa porodicom. Nama je ispričao drugu priču.
– U decembru 1995. sam bio kod roditelja, koji žive u Francuskoj u brdima, kao i ja sada. Tada mi se desio prvi klik u glavi. Flešbekovi iz Srebenice. Postao sam agresivan. Kad bi mi neko u klubu, recimo, samo prišao ili mi je izgledao čudno, ili bih samo pomislio da mi izgleda čudno, prišao bih i udario ga. Bio sam jako agresivan. Svakog dana sam se tukao. A to nisam ja. Ja mrzim tuču.
Zbog posttraumatskog stresnog poremećaja odlučio je da napusti naporan privatni biznis koji je imao u Holandiji. Kad se razveo, odlučio je i da se preseli.
– Ja ne volim probleme. Sve sam ostavio ženi. Uzeo sam hamfija i došao ovde – kaže rukom pokazuje na parkiranog crvenog hamera.
U dvorištu je i semafor.
– Donio sam ga iz Holandije, u ogromnoj prikolici u kojoj su bile ostale stvari kad sam se selio. Jednom sam ga sa komšijama uključio i igrali smo se ovdje – smije se.
Izgleda kao da ni jednog trenutka ne žali što se vratio da živi u brdu iznad nekadašnje baze. Ovde je zbog tri stvari – planine, šume i polako.
– Polako je način života koji mi se najviše sviđa, a koji nisam vidio nigdje osim na ovim prostorima. To je ono kada nešto treba da se završi pa neko pita “kako ćemo, šta ćemo?”, a dobije odgovor : “Polako…” . To meni treba, no stress life – zaključuje.
Živi u maloj zajednici sa komšijama. Pomaže, kolje, cijepa drva, siječe šumu, uzgaja koze, muze. Ponekad po svom imanju maše palicama za golf i udara loptice gore-dole.
Kada ne radi oko kuće, on je u Bratuncu, mjestu udaljenom nekoliko kilometara, naseljenog pretežno srpskim življem. Obično ide u restorana kod jednog od svojih najboljih prijatelja.
– Ne razumijemo ni riječ jedan drugoga. Ali uvijek nađemo načina da se skapiramo, makar pantomimom – rukama i nogama.
Naravno, nisu svi u okolini Srebrenice toliko druželjubivi. Ako je odluka bivšeg holandskog vojnika da ostavi sve i preseli se u područije gdje su se desili masakri, a kojim je u to vrijeme patrolirao, nama zbunjujuća, nije teško zaključiti kakva osjećanja to budi kod ljudi koji su sve to proživjeli. I sa jedne i sa druge strane. Ali i sa treće.
– Čelnici opštine me ne vole naročito. Bošnjaci i dalje smatraju da mi, vojnici mirovnih snaga, snosimo dio krivice za sve što se ovdje desilo. Mislim da zbog toga ne mogu da urgiram da meni i komšijama srede put do ovde. Još uvijek rješavam i neke legalne probleme mog boravka u Bosni.
Sipa nam još po jednu i pali sarajevsku Drinu. Kad je došao u Srebrenicu, plan je bio da pokrene biznis i zaposli ljude, ali nije uspio.
– Recimo da sam upoznao neke loše ljude.
U selu smo od istih onih koji govore da je lud čuli da su ga “neki ljudi” prevarili kada je došao, dva puta su mu naplatili istu zemlju i šumu koju je kupio. On nam samo kaže da je teško nalazio ljude koji su spremni da za pošten rad budu pošteno i plaćeni. Pet godina kasnije, živi od zemlje koju obrađuje, i penzije koja je jako mala. Kaže, 100 evra.
Na Robovoj terasi sjedimo zajedno sa Muamerom, koji je 1995. godine imao deset godina. Upoznali smo ga dan ranije u gradu. Kad je čuo da idemo do “onog” Holanđanina, pitao je da krene sa nama.
– Eto, gledaj ovo sad, sjedimo vi iz Srbije, ja i Holanđanin. Ludilo – kaže.
– Pa, to jeste napredak – kaže Rob.
– Ja mislim da te se sjećam iz baze 1995 – kaže mu Muamer iznenada.
– Moguće, kažem ti, imao sam najveću pušku.
Na trenutak smo zaćutali. Pogled sa terase na kojoj sjedimo zajedno sa mačkama i psom postaje ljepši kako sunce zalazi.
– Crveno je nebo, svake večeri. Ne znam zašto večeras nije. Mogu to da budu lijepe slike – kaže nam Rob.
Pričamo o prednostima i manama života u prirodi. Životu u malom mjestu. Kako je u Beogradu, kako u Tuzli i Sarajevu, Bajinoj Bašti i Ljuboviji koje su “tamo iza onog brda”.
– Ja sam ustvari ti, Robe – kaže Muamer.
– Od kada sam se vratio u Srebrenicu, prije nekoliko godina, sanjam o tome da svoje imanje kraj Drine sredim ovako kao ti i da tu živim. Probao sam i život u velikom gradu, ali nije to za mene. Ubjeđen sam da će uskoro svi pobjeći iz velikih gradova. Samo još ženu da ti nađemo da se ganjate po ovim sobama.
– To je jedina stvar koja mi nedostaje – iskreno odgovara Rob. – U početku mi je možda i prijala samoća, ali sada je sve nepodnošljivije.
Sipa nam još po jednu. Flaša je sada prazna. Tek kad smo mu popili skoro svu rakiju, više nije bilo neprijatno pričati o ratu.
– Rat zna loše ljude sa obje strane, to pokašavam svima da objasnim. Vidio sam mnogo toga. Mogu da vam kažem samo ono u šta sam siguran, ne ono što sam načuo – priča Rob.
Pitamo ga šta se dešavalo prije masakra. Šta su radili Bošnjaci, šta Srbi, da li je bilo provokacija.
– Bio sam u patroli na istočnoj strani Srebrenice, na ničijoj zemlji. U jednom trenutku je došla vatra sa srpske strane. Mi smo opalili, iako nam nije bilo dozvoljeno. Pucali su dirketno u nas, tada imamo pravo da se branimo. Moraš da im daš znak da si tu i da ne mogu da se igraju sa tobom, iako ne smiješ da pucaš. Poslije incidenta smo se vratili u selo i neko od Bošnjaka je došao i rekao mi: “Srbi su sada pucali u vas gore”. Tada smo shvatili da je to, u stvari, bila njihova provokacija. Bilo je užasnih prljavih stvari koje niko nije razumio. Jednom su čak bacili ručnu bombu na mene u bazi, kada sam obrusio nešto grupi ljudi koja je sve vrijeme nešto dobacivala dok sam trčao. Jednostavno, niko nas nije baš mnogo volio – kaže.
Rob o svemu tome govori lako, vidi se da je za dvadeset godina uspio da, ovako ili onako, obradi sva sjećanja.
Muamer ne voli kada se priča o tome vremenu, posebno u društvu.
– Sjećam se, jednom je za vrijeme rata neko organizovao projekciju filma pomoću agregata. A kada su ih pitali odakle im gorivo rekli su, pa ukrali smo od UNPROFOR-a – kaže Muamer kroz smijeh. Nervozno ustaje i šeta okolo.
I Rob se na to osmjehuje i klima glavom. Kaže da je bio već mjesec dana u Holandiji kad je saznao šta u Srebrenici desilo.
– Pomislio sam, “ovi ljudi su glupi”, ja sam svo vrijeme bio tamo i ništa nisam znao. Nisam mogao da povjerujem. Onda su stizale potvrde, pa fotografije i onda shvatiš. Svi smo glupi. To je jedino što tada možeš da pomisliš – kaže.
Obilježavanje dvije decenije mu je najteža godišnjica do sada.
– Imamo privatne grupe na Fejsbuku mi vetarani, bivši vojnici. Od početka ove godine njih četvoro se ubilo. Dvadeset godina je teže od deset.
Na trenutak se pretvara u depresivnog bivšeg vojnika.
– Kad gledate film o Srebrenici, vidite nas na žurci u Zagrebu, mi nismo znali šta se desilo. Znali smo da je rat i da se nešto desilo, ali nismo znali šta tačno i kolliko je veliko. Tada, u Zagrebu, je bio prvi put da smo imali alkohol i nismo bili pod stresom.
– Nevjerovatno je koliko je poslije dvadeset godina i dalje sve sjebano.
U tome smo svi saglasni. Kažemo mu da smo tog dana bili i u Potočarima, nekadašnjoj bazi u kojoj je živio, i da jedan dio centra izgleda zaista loše.
– Ja ne volim memorativni centar. Tačnije, ne volim ljude koji sve to vode.
Rob postavlja isto pitanje kao i svi u Srebrenici i okolini. Kako je moguće da je memorijalni centar zapušten – ništa se ne mijenja, memorijalna soba propada već dvadeset godina i pored toliko donacija iz inostranstva.
– Na jednoj komemoraciji sam im javno rekao ono što mislim, a to je da rat donosi loše ljude sa obje strane i da je sramota što poslije toliko godina nema nikakvog pomaka. Loše se završilo. Pretili su mi smrću.
Rob se i dalje bori za svoje mjesto među ljudima sa kojima dijeli istoriju. Dobru ili lošu, kako ponavlja. Pokušava da sa njima izgradi i budućnost. Dobru ili lošu.
Ipak, ta borba, izgleda, nije ništa u odnosu na fajt sa traumama od kojih ne može da pobjegne, čak i kada je u Bosni.
– Prije dvije godine, na moto skupu kod Srebrenice, prišao mi je lik iz Potočara, poznat po incidentima, i rekao mi da sam špijun. Udario me je jednom, baš jako. Pogledao sam ga, ušao u Hamfi i odvezao se kući. Tad sam rekao sebi “Vau, uspio si”. Obično bih ga polomio – priča.
Rob Zumer se trudi da stalno bude okupiran poslom. Da radi, a ne da razmišlja.
– Jedna je stvar razmišljati o nečemu i željeti to, a potpuno druga to zaista i uraditi. Sada moram da zapisujem stvari koje treba da odradim, jer nekada me glava toliko boli da nisam u stanju da razmišljam.
Glava mu je često teška, a misli haotične.
– Kada je tako pokušavam da radim neki glup posao, da siječem drva u šumi ili tako nešto. Ali nekada ni to ne pomaže, nekada ne mogu ništa ni da radim – kaže.
-Tada zaključam kuću i pješaka krenem do Bratunaca. Hodam polako.
Izvor: Vice.com