Lukić: Nikad nećemo imati kazalište za sve, ali ne treba prestati raditi na tome

Na repertoaru prošlogodišnjeg Internacionalnog teatarskog festivala MESS izvedena je predstava “Iza kulisa Biskvit zemlje”, čija autorica i glumica Jessica Thom ima Touretteov sindrom, poremećaj zbog kojeg 16.000 puta dnevno ponovi riječ ‘biskvit’.

Ona je na tada upriličenom obraćanju medijima rekla da je odlučila izboriti se za mjesto u teatru nakon što su je tokom posjete pozorišnoj predstavi zamolili da napusti svoje mjesto da ne bi, zbog poremećaja koji ima, smetala ostalima. Umjesto da prestane da ide u pozorište odlučila je da u pozorištu ostane “na mjestu s kojeg ne mogu da je sklone. Na sceni.” Cilj joj je bio da ljudi počnu razmišljati o izgradnji inkluzivnijeg društva gdje će svima biti dostupno sve, bez ograničenja, stigmi, neshvaćenosti i odbacivanja.

Ove godine Festival MESS okreće se upravo njima – ljudima koji su nevidljivi u pozorištu.

A na ideju ovogodišnjeg festivalskog izdanja koje je posvećeno različitostima upućuje i knjiga Darka Lukića “Uvod u primijenjeno kazalište” s podnaslovom “Čije je kazalište?”.

On u pogovoru navodi da mu je cilj bio ukazati na “nevidljive publike” i “nevidljive izvođačice/izvođače” o kojima najčešće ne razmišljaju ni kazališta, ni mediji, ni teoretičari, ni akademska zajednica, ponajprije zato što su “nevidljivi”.

– Postavljajući pitanje “Čije je kazalište?” želio sam potaknuti razmišljanje o tome koliko ekskluzivno ili inkluzivno razmišljamo o javno financiranom, javnom kazalištu, koliko u ta razmišljanja, koga i zašto uključujemo, a koliko, koga i zašto, pak, nehotice ili namjerno, svjesno ili nesvjesno, ipak isključujemo. Želio sam ukazati na prevladavajuće monokulturalno poimanje kazališta koje raznovrsne i brojne skupine i pojedince ostavlja u području “nevidljivosti” – kazao je Lukić.

Govoreći za Fenu o tome čije je zaista kazalište, koja je to nevidljiva publika i nevidljivi izvođači, kaže da iako postoje vrlo ukorijenjene idealizirane predrasude da je teatar umjetnost koja se obraća svima, analize pokazuju, nažalost, da ono uvijek pripada takozvanoj vladajućoj većini.

– Zašto kažem takozvanoj? Pa zato što je riječ o samoproglašenoj, hegemonijski postavljenoj, ideološki nametnutoj većini privilegiranih i povlaštenih, navodnoj većini koja nema veze s brojčanom većinom nego isključivo s pozicijama moći i ideološkog monopola. Kad biste zbrojili sve takozvane manjine, sve osobe s invaliditetom, osobe s kroničnim bolestima, žene, sve rasne, etničke, rodne i vjerske manjine, osobe u zatvorima, stare i nemoćne, sve siromašne i neobrazovane, djecu ispod 16 godina, dobili biste u brojevima jednu apsolutnu većinu. Ali njima ipak ne pripadaju crveni tepisi glamuroznih kulturnih programa, na njih se ne računa čak ni kao na moguće publike, a kamoli kao na izvođače – dodao je.

Nada se da je ovom knjigom potaknuo zanimanje za nevidljive. Nakon promocija u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Beogradu, Sarajevu, sve na mjestima kulture, festivalskim ili umjetničkim, održanih predavanja u raznim zemljama gdje je predstavio rezultate istraživanja, primijetio je za tu temu ozbiljan interes pedagoga, obrazovnih ustanova, profesionalaca pa i medija.

– To mi je drago jer me ohrabruje i daje mi povjerenje da pet godina istraživanja nije bilo uzaludan posao. Osim toga, cijeli program ovogodišnjeg festivala MESS hrabro se upušta u scensko i izvedbeno suočavanje s različitostima, što je sjajno i na čemu im treba čestitati s najvećim poštovanjem – mišljenja je Lukić.

Govoreći o inkluzivnom teatru, teatru koji otvara svoj prostor i za one što ih nazivamo drugačijima, Lukić kaže da je u našim krajevima uglavnom riječ o entuzijazmu pojedinaca, umjetnica i umjetnika, pedagoga, udruga, nevladinog sektora i obrazovnih ustanova, dok institucionalizirana briga, ako je ima, počinje i završava uglavnom tamo gdje je “prisili” neka inicijativa iz EU ili UN-a.

– Srećom tog entuzijazma u društvu ima, te svijesti ima, te ljudskosti i hrabrosti i solidarnosti ima. Ali daleko smo mi od Skandinavije, Nizozemske, Njemačke, Velike Britanije, Australije ili Kanade gdje je mainstream nezamisliv bez inkluzije, gdje nacionalni teatri i glavni festivali imaju strateške planove postizanja rasne, kulturne, rodne, tjelesne i svake druge ravnopravnosti, uključivosti i uključenosti, i gdje uz civilni sektor razna ministarstva imaju čitave uprave koje se time bave – ocijenio je.

Darko Lukić je godinama prisutan u teatarskom svijetu Bosne i Hercegovine i Hrvatske te govoreći o teatru nekad i sad kaže da je nezahvalno govoriti o “boljoj prošlosti”, isto kao i o “svijetloj budućnosti”, te da je drugačije, različito.

– Ponekad mislim da je nekad sve bilo lakše, da je bilo više novaca, više podrške i razumijevanja…Ali kako kao profesor radim s novim generacijama, jako sam optimističan. Stalno dolaze neke generacije divnih mladih ljudi koji imaju ideja, volje, snage… – smatra.

A kad je riječ o budućnosti savremenog teatra ističe da ni najgore kataklizme, ni najstrašnije nevolje, ni najcrnje diktature nikad i nigdje nisu ugasile ni ugušile teatar ni njegove umjetnice i umjetnike. Kako kaže, danas smo, nažalost, diljem istočne Europe, ali i šire, sve češće suočeni s uskraćivanjem potpore ili s vrlo grubim opstrukcijama, otvorenim cenzorskim ambicijama pa čak i fizičkim nasiljem prema teatru i njegovim umjetnicama i umjetnicima.

– Svjedočimo tako raznovrsnim oblicima pritisaka za koje smo naivno vjerovali da su davno ostali u ropotarnici povijesti. Ali zapravo i jesu. To što neke politike povremeno, u nedostatku ideja, vizija i sposobnosti da se nose sa suvremenošću, krenu marljivošću kanalizacijskih štakora prekopavati po historijskim smetljištima, ništa ne mijenja u činjenici da je ipak riječ samo o smetljištima – istakao je.

Pitanje koje se otvara čitajući knjigu Darka Lukića “Uvod u primijenjeno kazalište” jeste i kada ćemo imati kazalište za sve, na koje on jednostavno odgovara “nikad” jer otpori financiranju projekata koji se ne mogu pouzdano evaluirati i dati uvjerljive odgovore na vulgarno i neizbježno pitanje “na što je potrošen proračunski novac” posve su razumljivi i nerijetko ugrožavaju opstanak primijenjenoga kazališta.

– Posebno u sredinama nerazvijenih demokratskih standarda, manjkava osjećaja za prava drukčijih i općenito skromnih ekonomskih mogućnosti. Upravo, dakle, u onim sredinama koje zbog svojih demokratskih i kulturalnih deficita projekte primijenjenoga kazališta ponajviše trebaju. Ali nikad ne treba prestati na tome raditi – zaključio je u razgovoru za Fenu Darko Lukić.

Darko Lukić redovni je profesor na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Predaje i na doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavao je i na Karl-Franzens-Universität Graz, Austria, te gostovao i surađivao na brojnim sveučilištima u inozemstvu (Velika Britanija, SAD, Italija, Španjolska, Brazil, Argentina, Bugarska, Rumunjska, Poljska).

Doktorirao je iz znanosti o umjetnosti – teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2005., magistrirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu 1990., i diplomirao komparativnu književnost, filozofiju i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1985. Stručno se usavršavao na Tisch School of the Arts, New York University u New Yorku 1997. Kao Fulbrightov stipendist, zatim na European Academy for Culture and Management u Salzburgu 1995., te na Institute for Theater Anthropology, University of Copenhagen 1998….

Objavio je teorijske knjige u području teatrologije (“Uvod u primijenjeno kazalište – čije je kazalište”, “Uvod u antropologiju izvedbe – kome treba kazalište”, “Kazalište u svom okruženju” knjiga 1 “Kazališni identiteti” knjiga 2 “Kazališna intermedijalnost i interkulturalnost”, te “Kazalište, kultura, tranzicija”, “Drama ratne traume”, “Produkcija i marketing scenskih umjetnosti” i “Misliti igru?”), kao i znanstvene tekstove, te sudjelovao na mnogim međunarodnim teatrološkim konferencijama i seminarima. Objavljuje i prozu, dramske tekstove te prevodi s engleskog i španjolskog jezika.