Bosna i Hercegovina između apatije i emigracije
Armina Galijaš povijesničarka i docentica na Sveučilištu u Gracu, za Radio Slobodnu Evropu govorila je o tome kako se političari u regiji ophode sa prošlošću, da li je politička klasa spremna na suočavanje s onim što se dogodilo u 90-tim, te kako kriza u Bosni i Hercegovini zapravo stabilizira vladajuću elitu.
RSE: Nakon katalonskog referenduma, uslijedile su oštre reakcije Beograda na poruku iz Brisela da se Katalonija i Kosovo ne mogu uspoređivati.
Galijaš: Treba uvijek voditi računa o kontekstu u kojem se nešto događa i te dvije stvari se uistinu ne mogu upoređivati. Istina, sada se pokazuje da ono što se kao ekskluzivno vezivalo uz Balkan i jugoistočnu Evropu, može dogoditi i u bilo kojem dijelu svijeta. Kao što se nekada govorilo za Balkan da je „bure baruta“ čini se da je zapadna Evropa danas eho onoga što se dešavalo u 90-tim kod nas.
RSE: Utjecaj Rusije u zemljama regije raste. Ruski predsjednik Vladimir Putin najavio je i posjet hrvatske predsjednice Moskvi i rekao da očekuje da se tom prigodom postignu sporazumi na političkom, ekonomskom i humanitarnom području, uključujući rješavanje pitanja vezanih uz otvaranje ruskog znanstvenog i kulturnog centra u Zagrebu. Kako to komentirate?
Armina Galijaš, docentica Sveučilišta u Grazu
Galijaš: Rusija je bila geopolitički faktor u svijetu i ona će koristiti svaku priliku da se ili direktno umiješa u unutarnje stvari država na Balkanu ili da tu regiju destabilizira kako bi ojačala svoju poziciju u Evropi. S druge strane, zemlje koje su se nekada nalazile u zoni sovjetskog utjecaja, odnosno istočnog bloka, sada su članice NATO-a. Pogledamo li ekonomski utjecaj, broj ruskih banaka, trgovinsku razmjenu, investicije, vidjećemo da to i nije onakva moć kakvom se Rusija želi prikazati.
Primjerice, 76 posto trgovinske razmjene država jugoistočne Evrope ide u Evropsku uniju, evropske investicije su dominantnije od ruskih i u Srbiji i u bosanskohercegovačkom entitetu Republici Srpskoj. Rusija će naravno pokušavati širiti svoj utjecaj, pokušati će desabilizirati područje preko Srbije ili RS, ali potencijal Putinove Rusije nije onakav kakvim ga prikazuje Moskva. Projekt “Južni tok” je potpuno prekinut, čime su onemogućeni da ucjenuju energetikom, ali će zato zahvaljujući vetu u Vijeću sigurnosti onemogućavati priznanje Kosova i tako destabilizirati regiju.
RSE: Godinu dana uoči parlamentarnih izbora u BiH prema mišljenju analitičara jačaju one snage koje ustrajavaju na nacionalnim podjelama i koje destabiliziraju BiH. Kakav je Vaš dojam?
Galijaš: Kriza u Bosni i Hercegovini ne znači nestabilnost za političku klasu, već suprotno – njenu stabilnost. Stalne polemike, prozivanja, pravljenje drame, preuveličavanja, personalizacija događaja vodi učvršćivanju njihova položaja u BiH. I to nije tipično samo za BiH, već i za neke druge države. Kao da se nalaze u stalnom političkom diskursnom izbornom modusu. Politička kampanja se vodi kao da su sutra izbori. Mislim da će, nažalost, te snage ponovno da pobijede, samim time što se stanovništvo jako distanciralo od političke klase. S jedne strane imamo apatiju, a s druge strane emigraciju.
Dosta mladih odlazi i svaki put kada odem kući čujem prijatelje koji se spremaju ili planiraju da napuste zemlju. Dogode se, istina, rijetke političke mobilizacije, ali su one kratkog daha, kao što je bio „Plenum građana“ u BiH ili kao što je „Ne davimo Beograd“ ili demonstracije u Makedoniji. Ta distanca prema političkoj klasi je nešto što je najopasnije, ali to političarima odgovara da mogu ostati na vlasti.
RSE: Ali Milorad Dodik ponavlja mantru o tome da će Republika Srpska i Srbija jednog dana biti ista država.
Galijaš: On priča o referendumu i o spajanju sa Srbijom već deset godina, a na tom planu se zaista ništa nije desilo i ne postoje nikakve naznake da će se nešto desiti. Ja se iskreno nadam da će to preći u jednu ispraznu floskulu na koju više niko neće obraćati pažnju i da će on s vremenom napustiti političku scenu.
No, ono što mene brine u RS i BiH je da ne vidim alternativu, ne vidim nijednu političku partiju dovoljno dobru, organizovanu i koja bi bila u stanju da preuzme političku scenu kada Miloradu Dodiku istekne vrijeme.
RSE: U regiji su sve češća vraćanja u prošlost, u neka zla vremena. Dokle sve to može ići?
Galijaš: Ja sebi često postavljam pitanje koliko je ovaj region (R s velikim slovom) uistinu region i koliko dugo se još treba govoriti o postjugoslavenskim zemljama i koliko dugo nešto može biti „post“. Vidimo razlike između, npr. Hrvatske i Srbije, i Bosne i Hercegovine. Svaka od tih zemalje se razvija u drugom pravcu, imaju različite interese, ali kada se dođe do kulture sjećanja, do Drugog svjetskog rata, do 90-tih, vidi se kako su veze ipak jake. I kada govorimo o „jugosferi“ ne znači da su povezani samo kulturološki, jezično, nego da im i ti konflikti trebaju kako bi ih povezivali. Ne znam kada će taj problem nestati.
Majica sa likom Vladimira Putina u Knez Mihailovoj ulici u centru Beograda
Nedavno je srpski ministar Aleksandar Vulin rekao za „Oluju“ da će je slaviti Hrvati, a Srbi biti u žalosti. Možda bi trebalo malo da se pusti vremenu, iako ja kao historičarka ne bi tako trebala govoriti, ali jednostavno ne treba pridavati pažnju provokacijama i takvim načinima ophođenja sa prošlošću. Trebalo bi naći neku viziju budućnosti kako bi se onda mogli okrenuti prošlosti i suočiti se sa svim onim što je bilo i naći neki diskurs koji bi bio prihvatljiv svima. Naravno, to nikada neće biti u potpunosti. Recimo, u Srbiji će za Srebrenicu reći da se desio strašan zločin, ali neće ga nazvati genocidom.
No, za takvo sagledavanje stvari politička klasa mora biti spremna, umjesto da prošlost koristi u dnevno političke svrhe, kao što je bilo sa spomenikom majoru Milanu Tepiću u Beogradu sa čime se provocira Hrvatska.
S druge strane, Hrvatska je skrenula u desno od izbora predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. No, to je duboko podijeljeno društvo u kojem ima ljudi koji su antifašistički orijentirani, koji su protiv ustaštva i koji to glasno kažu. Umjesto da se u Zagrebu rješavaju problemi, poput onoga u “Agrokoru”, spore se sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva, predsjednica tvrdi da u BiH ima tisuće vehabija i sl. Taj personalni problem vrlo je dominantan u državama jugoistočne Evrope, od Vučića u Srbiji, preko Grabar-Kitarović u Hrvatskoj, i naravno do pojedinih predstavnika naroda u Bosni i Hercegovini.
