Amira iz sela kod Srebrenice na putu do škole vidjela i medvjeda

Svakodnevnicu školarcima u povratničkom selima u istočnoj Bosni otežava pješačenje makadamskim putevima do škole, ili u boljem slučaju, do saobraćajnice kojom prolaze autobusi, uglavnom samo jednom dnevno. Tako su i putevi da mnogih sela na području opštine Srebrenica makadamski, autobuske linije ne postoje, budući da u selima danas živi svega po nekoliko porodica.

Takvo je i selo Kutuzeri kod Srebrenice u kojem trenutno živi oko šest porodica. Od Srebrenice je udaljeno oko 30 kilometara. Sestre Amira i Admira Ajišić su jedine djevojčice koje idu u školu u Srebrenicu. Najveći im je problem kako doći do škole. Od kuće do saobraćajnice na kojoj čekaju autobus, koji saobraća samo jednom dnevno, pješače pet kilometara po makadamskom putu. Međutim, pješačenje ovim djevojčicama i nije problem koliko životinje koje susreću na tom putu. Bilo je i situacija kada su na putu do kuće vidjele i medvjede.

Porodica Ajišić se u selo Kutuzeri vratila 2003. godine. Dobili su donaciju za izgradnju kuće i odlučili se vratiti na svoje. Ekipa Anadolu Agency (AA) Amiru, učenicu sada devetog razreda, srela je u školi u Srebrenici, dok je nakon što je uzela svjedočanstvo o završenom osmom razredu, čekala prevoz kući.

Odličnu učenicu pratimo do kuće. Od škole putujumo više od 20 kilometara. Nakon toga slijedi skretanje na makadamski put. Putujemo putem okruženim livadama, šumama i u čijoj blizini nismo sreli nijednog čovjeka, vidjeli niti jednu kuću. Djevojčice ovim putem, često i same, idu do škole. Majka Sevda dočekuje Amiru i čestita joj odličan uspjeh u školi.

Sevda za AA kaže da je teško živjeti u ovakvim uslovima ali da se oni bore. Ne radi ni ona ni suprug Halil. Bave se stočarstvom. Amira roditeljima pomaže i u čuvanju ovaca i u obavljanju poslova u polju.

“Put nam stvara najveće probleme i opasnosti od životinja. Nekada krenu same prema kući, otac ne stigne otići po njih. Međutim, uvijek postoji opasnost od životinja. Neki dan su vidjeli medvjeda na sred puta. Te opasnosti su najgore. Nekada krenu same ali je teško”, ispričala je Sevda.

Kako kaže, uvijek postoji strah kako će doći i hoće li doći kući.

“Stvarno je teško. Svaki dan je takav osim kada je otac kod kuće i nema nikakvog posla pa ode po njih. Više puta on ode po njih ali dešava se i da moraju same”, istakla je Sevda.

Kada dođe zima i padne snijeg, a u selu Kutuzeri on dosegne debljinu i više od jednog metra, Sevda kaže da nekada pročiste put ali opet nije prohodno.

“Najgori je put. Ne očiste ga dobro pa Halil ne može izaći sa autom”, pojasnila je Sevda. Kako kaže, općini se obraćaju veoma često.

U selo su se vratili 2003. godine.

“Pojavila se donacija da naprave kuće. Svako bi se vratio na svoje. Davali su različita obećanja. Narod se vratio ali svakim danom je sve gore. Bavimo se stočarstvom. Imamo ovce. Niko ne radi. Čuvamo ovce, prodajemo i tako školujemo djecu”, dodala je Sevda.

Amira je učenica devetog razreda Prve osnovne škole u Srebrenici. Sestra Admira i ona su jedina djeca u selu.

Kako kaže za AA, najveći problem je što nema djece u selu, same su. Veliki problem za ove djevojčice je i put kojim odlaze i dolaze iz škole.

“Iz sela u školu idemo samo sestra i ja. Autobus saobraća samo jednom kada nas vozi u školu i kada nas vraća. Zimi više puta zakasnim u školu zbog snijega”, ispričala je Amira.

Prema njenim riječima, snijeg u selu napada i do metar.

“Tada i ne idem u školu. U školi znaju da ne možemo doći”, ispričala je Amira. Sljedeće godine će upisati u srednju školu, a kako kaže, njen izbor će najvjerovatnije biti medicinska škola.

Admira je učenica drugog razreda Gimnazije u Srebrenici.

“Jednostavno moram da brinem o sestri kada se vraćamo kući. Nekada otac dođe po nas, a nekada idemo same”, ispričala je Admira. Kako kaže, dok i sestra nije krenula u školu bila je sama. Tada je čekala u školi dok neko ne dođe po nju ali sama nikada nije smjela ići kući.

“Sama nisam smjela. Šuma je na putu. Strah…U školi imaju razumijevanja kada ne dođem u školu zbog snijega ili nevremena”, istakla je Admira. Kako kaže, voljela bi da živi na nekom drugom mjestu.

Otac Halil je ‘95. izgubio brata Muju. Pronašli su ga u jednoj od masovnih grobnica bez glave. Kako kaže za AA, za njih i njegove djevojčice nema pomoći kada je u pitanju asfaltiranje puta do škole, a općina pravi asfalt do lovišta – Bijele vode kako bi ljubitelji lova lakše mogli doći do mjesta gdje će se opuštati.