Nemoj po glavi, druže plavi!

Prije pola stoljeća, kad sam na ulici počeo da stičem prve ozbiljnije predstave o životu, policajca smo se plašili kao vraga. Tad se zvao milicioner, na kapi je imao jarkocrvenu petokraku, a za pasom palicu, crnu da crnja ne može biti. Obilazili smo ga u širokom luku, pognute glave, s nekom nelagodom i osjećajem krivice. Uvijek bi nam dobacio poneku riječ upozorenja, ipak hvatajući naše u asfalt uprte, snuždene poglede.

Poslije se, kad smo se malo zamomčili, znalo desiti da nas, onako usput, ćušne ili “pomiluje” dlanom po zatiljku. Na pitanje: Zašto, odgovor bijaše uvijek isti: Znaš ti dobro zašto!

I nije da nismo znali. Odmah bi nam na um pali naši “teški” zijani: od noćne pljačke čika Avdine trešnje do krađe jaja u Bućinom kokošinjcu, valjda posljednjem u tom dijelu Sarajeva, koji smo planski “obrađivali” u vrijeme dok je on na pomoćnim igralištima Koševa mahao sudijskom zastavicom na nižerazrednim fudbalskim utakmicama. U strogom pogledu, pogrdama i ćuškama uniformisanog predstavnika vlasti u našem kvartu prepoznavali smo da vjerovatno zna za još kojekakve naše poganluke na koje smo i sami zaboravili.

Bilo je to vrijeme kad su za sitne prekršaje izricane krupne kazne, o ozbiljnijem kršenju zakona da i ne govorim. Pa se i to nekako preturilo preko glave i, malo po malo, osvojila ljudska prava koja su, evo, nakon pola stoljeća, okrenula stvar naglavačke: sad se policajac, bez petokrake i sa kraćom i, čini mi se, manje crnom palicom od nekadašnje, nekako snebiva kad prolazi pored ljudi.

Nekad mi se učini da mu je nelagodno što nas uznemirava svojom pojavom, pogotovo kad bane u kladionicu. Svi bi, prije 50 godina, odmah podigli ruke uvis. No, sad on, pun nade, kao i svi ostali, baci neku marku na trku cuka, na bingo ili na prognozu sportskih utakmica. Prije nego što, olakšan za nekoliko kovanica, napusti mjesto na kojem možete susresti i kriminalca i golobradog mladića i njegovog profesora, pozdravi se othukujući: Sve je ovo štela, džabe bacamo pare!

Dobra vremena

Da su ona vremena i onaj brko sa petokrakom na čelu, na golem bi se belaj sve to izvrgnulo. Mladić bi dobio ćušku i prijekor: Da te više nisam ovdje vidio! Onome što, u najmanjem, liči na džeparoša legla bi i šamarčina sa “dobronamjernom” preporukom da odmah prizna gdje je zdipio pare za kocku. A ni profesor ne bi prošao bez brkinog upozorenja: Vala se nisam nadao da ću vas naći na ovakvom mjestu, je li to primjer omladini?

Tako je bilo; sada više nije. Lijepo je to, u par riječi, sročio jedan od čitalaca ovog portala, komentarišući moju prethodnu kolumnu: Čim ljudima daš demokratiju, sve se pretvori u nasilje.

Između se stvarno dogodila ta demokratija, koju su generacije očajnički prizivale, kao hodža kišu u sparušenoj Hercegovini. Da te pobornike većih ljudskih sloboda i prava, humanijih kazni i tolerancije svake vrste, danas upitaš jesu li konačno zadovoljni, mnogi bi se stresli kao cuko poslije kiše. Ne pjeva demokratija kako su oni pjevali o njoj.

Nekako je promukla, cijuče i škripi u ušima. Razbojniku je, maltene, ljepše u zatvoru nego trudbeniku na slobodi. To što je nekad koštalo deset godina robije, danas dostanu jedva tri. A šta tek reći za one koji bi od nekadašnjeg “plavca” svakodnevno dobijali degenek ili barem jednom sedmično bili odvođeni na neugodne razgovorčiće kod istražitelja ili sudija, a koji su danas, bože me sačuvaj, velike face, ljudi na položaju, ugledni i utjecajni.

Kao što je nekadašnja balavurdija, ni kriva ni dužna, brku sa pendrekom obilazila u širokom luku, sad bi tako, možda prije svih drugih mutikaša, trebale da rade perjanice ovog nesretnog društva. I da im brko svakog dana mlatne žestoku šamarčinu, da im se sve zamanta, oni se ne bi bunili; znaju oni da brko “zna”.

Neka oproste utjecajni ljudi koji se u ovome ne prepoznaju, ali gomila je među njima ološa, dugoprstića i kvarnjaka, bezdušnika i pohlepnika. Demokratija im je dala da se ne plaše ni boga ni zakona. Nema danas toliko uniformisanih brkajlija koliko bi trebalo da se ispendreči makar samo onih koji uz svoja imena imaju prikačene kojekakve funkcije i titule.

Takve osobe nazivamo utjecajnim ljudima, čemu se prilagodilo i pravosuđe. Njihove prljave rabote, u narodu poznate pod imenom MITO, od provizije za namještanje tendera ili privilegiranje u zapošljavanju, jezik zakona naziva “trgovinom utjecajem”.

Na dan pisanja ove kolumne za tu je krivnju osumnjičena (i uhapšena) jedna doktorica u Banjaluci, sa kovertom napunjenom sa pet hiljada maraka, kako bi na kliniku kojom rukovodi primila baš toga, a ne nekoga drugoga. I pomoćnici državnog ministra odbrane Marini Pendeš, uz obavijest objavljenu istog dana, da joj nadležno tužilaštvo češlja poštenje, također se spočitava ista “trgovačka” aktivnost, sa stotinu i još više puta većim prometom novca.

Zvuči glupavo, ali nije taj termin toliko loš. Direktorski ili ministarski utjecaj je dobra roba za trgovinu, mada bi bruke i zatvora mogla koštati i onog čelnika sarajevske osnovne škole, koga su nedavno uhitili zbog sumnje da je reketirao turističke agencije: Ko da više, s njime će direktorovi đaci na ekskurziju. Pa ko voli, nek’ izvoli!

Ološ se baškari

Još bih vam se svašta izjadao, ali znam da bismo raspredali do sudnjega dana, jer bi i vi dodali još more sličnih priča. Zato idemo ka zaključcima:

1. Demokratija stvarno jede samu sebe, jer golih prsa, velikodušno i čovjekoljubivo stere crvene tepihe pod cipele dvonožaca koji, otkako je svijeta i vijeka, uglavnom strepe samo od stroge-pravedne kazne. Predaleko smo i mi i svijet u tome otišli: već nas ta kost guši u grlu.
2. Najbolji se kvare najgore, rekoše stari Latini. U prevodu na bosanski, “trgovina utjecajem” cvjeta bolje od prodaje visočke sudžuke i turskih keksića od frtalj marke. Dok jednog uhvatiš, deset ih strugne u zapećak. Omladina, za to vrijeme, sanja da i ona jednom otvori tu vrstu radnje, u njoj krize nikad nema. A šta će mladi nego učiti od starih.

Ovo čime završavam nije zaključak; ovo je prijedog: Zakonodavce i pravosudne službenike ne treba na edukaciju slati na Zapad, nego upravo obratno – tamo gdje za ukradenu jabuku lopov ostaje kraći za šaku. Gajba ga košta čitave ruke. Pa da vidiš kako pijačari spokojno čuče u obližnjem hladu, bez straha da će im neko pokrasti robu.

S našom delegacijom tamo treba poslati i one koji su nas dosad učili: i oni se guše u kriminalu, korupciji, nasilju, bezakonju, građanskom strahu. To im je, a i nama s njima, “demokratska” borba dala: da se ološ baškari, dok pitomi bježe u mišje rupe.

Jeste bilo neko vrijeme u kojem se kažnjavalo preko mjere; čovjek je općenito bio obespravljen. Nemoj po glavi, druže plavi – jaukali su mnogi koji su zaslužili pendrek samo po stražnjici. No, u šta se otišlo u odnosu prema silnicima i pokvarenjacima, to se već zgadilo i pionirima ideje da riječ čovjek mora uvijek da se piše sa velikim Č.

Bogme se to veličanstvo u ovom “demokratskom” haosu ofucalo da više ne može.