Devastirana RS: Je li ovo kraj Milorada Dodika?

Mnogo ljudi je razočarano, frustrirano, bijesno. Ako dođe do demonstracija, bit će krvi do koljena, mračno prognozira Goran. “On je došao na tenku, mora i otići”, ističe Vlatko Zrilić. Aludira na to kako je Milorad Dodik s Biljanom Plavšić 1998. uz pomoć međunarodne zajednice i tenkova SFOR-a srušio Radovana Karadžića i njegovu ratnu kliku pa sjedište Republike Srpske s Pala prebacio u Banju Luku, iz planinskoga gnijezda u drugi najveći grad u BiH. Tada je vlada srpskog entiteta od ministara do šofera brojila 280 ljudi, a danas ih je barem 15.000, ističe Goran. Za svake izbore po par hiljada više.

To je recept kako Milorad Dodik redom pobjeđuje. Ne računajući prvu epizodu, sad je kontinuirano na vlasti od 2006., dakle gotovo deset godina, pa je jedan od najdugovječnijih europskih lidera. “Pobjeđuje onaj tko ima budžet i javnu upravu, kupuje birače. Pobijedio je s tijesnom razlikom, što bi bilo bez tog novca?” pita Svetlana Cenić, ekonomska analitičarka, bivša ministrica financija RS-a. Svi govore isto: koncentrirao je sve poluge vlasti u svojim rukama, svi mediji su pod njegovom kontrolom. Gopodarstvo je ugušeno kriminalnom privatizacijom i pretjeranim nametima, nekako žive samo zaposleni na proračunu, kojih je iza svakih izbora sve više, a vojska administrativaca, umirovljenika, obitelji poginulih i korisnika socijalne pomoći namiruje se zaduživanjem.

Politički haos

Izvorno član reformističke stranke Ante Markovića, Milorad Dodik čitav je rat proveo kao ljuta opozicija Karadžićevoj Srpskoj demokratskoj stranci (SDS), u vrijeme kad se zbog toga glava gubila. Nacionalno tolerantan socijaldemokrat, strani diplomati ulagali su u njega velike nade da će uljuditi srpski entitet i pridonijeti smirivanju stanja u Bosni i Hercegovini. I jest, dok nije shvatio da se vlast najlakše održava igranjem na nacionalizam, i sad ne prođe dan a da ne izađe s nekom zapaljivom izjavom o referendumu i odcjepljenju od BiH, Sarajevu kao Teheranu i sebi kao jedinom garantu opstanka Republike Srpske.

“Nit’ je on pravio Republiku Srpsku, nit’ će je sačuvati. Dayton ju je pravio”, podsjeća Vlatko Zrilić, predsjednik male oporbene stranke. Do prije dvije godine i on je bio u Dodikovu SNSD-u, a sad je osnovao Složnu narodnu stranku. Multietničku! Pita me što se priča, što je s onim planom o Bosni i Hercegovini od pet regija? Manjine su posvuda iste, one su za promjene, traže pravdu. Kao Srbin iz Drvara, lako bi se Zrilić dogovorio recimo s Hrvatima iz Posavine. Ali njih niko ništa ne pita. Većinsko stanovništvo u Drvaru, Grahovu i Glamoču jest srpsko, ali je vlast hrvatska, jer taj pusti brdski dio uz granicu s Hrvatskom drži HDZ BiH. Kao što Brod, Derventu, Šamac i Modriču drže Srbi. Kažu da se Dodik dogovorio s predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem: meni rafinerija u Bosanskom Brodu, a tebi drvarske šume. U višegodišnjem političkom kaosu u BiH – koja trenutno nema vladu u Federaciji, ova u RS-u se klima, a na državnoj razini je blokirana – postojano je jedino savezništvo Dodik – Čović.

Sporni popis

Srbi su na mirovnim pregovorima u Daytonu prije 20 godina dobili Republiku Srpsku na 49 posto teritorija BiH. Mladićevi tenkovi držali su i 70 posto dok nakon Oluje nije krenula ofenziva na čelu s Antom Gotovinom, kad su HV i HVO došli nadomak Banje Luke i tako natjerali Slobodana Miloševića na pregovore. Republika Srpska je manje naseljeni i manje razvijeni dio Bosne i Hercegovine. Tamo živi 1,3 miliona ljudi, pokazao je prvi poslijeratni popis iz 2013. godine. Još uvijek je neslužben jer se predstavnici triju naroda ne mogu dogovoriti niti o tome koliko ih ima.

Popisano je 3,791.622 stanovnika, od čega u Federaciji 2,371.603, a u RS-u gotovo dvostruko manje, 1,326.991. Srbi osporavaju popis jer su izbjeglička udruženja masovno agitirala da se ljudi popisuju u rodnim kućama i kad ih nisu ni obnovili. Za RS sporno je 430.000 ili više od 10 posto stanovništva BiH: među njima 102 hiljade Srba, 233 hiljade Bošnjaka i oko 87 hiljada Hrvata.

Gotovo svaki peti stanovnik RS-a živi u Banjoj Luci, u kojoj je 2013. popisano 200.000 stanovnika, 60.000 više nego prije rata, jer su se tu slile izbjeglice iz Federacije i Hrvatske. To je drugi grad po veličini nakon Sarajeva, veći od Tuzle (oko 120.000) te Mostara i Zenice koji imaju oko 110.000 stanovnika.

Ušminkani centar

Banja Luka je oduvijek bio lijep grad, ali centar je posljednjih godina ušminkan uvelike po ugledu na Zagreb. Glavni trg ne može bez šatora, ali u ovima se barem prodaju knjige. Ulice su preplavljene mladima, kafići su i usred tjedna puni do kasno u noć. Ali nije to kao u godinama poslijeratnog uzleta.

“U glavnim kafićima, kao što su Big Ben i Hanioti, konobari su imali veći bakšiš nego što im je danas čitav dnevni promet”, opisuje novinar i snimatelj Mladen Mihajlović. Ljudi jedva žive, ne žive nego preživljavaju. Ali po sunčanom vremenu sve vrvi od života.

Ovo je najbolji dio godine: čitava Bosna i Hercegovina procvjeta od srpnja do sredine kolovoza, kad je preplavi dijaspora. “Plaćanje isključivo u domaćoj valuti”, istaknuto je na bijelim pločicama starinske buregdžinice s pitama ispod sača, nedaleko od Kastela i obala Vrbasa. “Ne primamo euro”, zalijepljeno je na obližnoj trafici. Iza rata tu je bilo veliko neasfaltirano parkiralište.

Onda je parkiralište ograđeno. Od prošle godine tu je ponovo Ferhadija, stari simbol grada: Ferhat-pašina džamija iz 16. stoljeća. Vraćena je i na magnete sa suvenirima, pored većinskih na ćirilici.

Ramazan je, a u Banjoj Luci dani piva.

Afera “papak’

– Tržište piva i mobilnih telefona jedino još stvarno radi – priča Miladin u novootvorenom pubu Jelen piva iza hotela Bosna. Sto metara dalje, u Banskim dvorima, zastupnici Narodne skupštine Republike Srpske satima se svađaju oko afere “papak”, snimke razgovora u kojoj premijerka Željka Cvijanović kaže da treba vidjeti jesu li kvalitetno kupili dva papka, dvojicu oporbenih zastupnika. Opozicija traži sudsku istragu, tužiteljstvo tvrdi da nema osnove. Ogromno je raslojavanje: s jedne su strane najveći tajkuni, tumači Siniša Vukelić, glavni urednik biznis portala Capital.ba. Na njih se ne odnose previsoke kamate, jer često bankama ne plaćaju kredite, niti preveliki nameti, jer im se porezni dug gomila bez posljedica. Mali i srednji poduzetnici su zato zagušeni, njima svaki dan dolaze inspekcije. “Budžet je prazan, državi treba novac”, sliježe ramenima Vukelić.

Nameti su neizdrživi, ističe Goran, toliko su pogoršali poslovanje da su se predstavništva prehrambenih tvrtki iz Srbije, poput Pionira, preselila u Sarajevo, iako im je većina tržišta u ovom entitetu. Svaki dan se neka firma preseli u Federaciju, kaže i Svetlana Cenić. Ali ona je poznata kao najžešći kritičar Milorada Dodika, oštra i beskompromisna. “I ja sam odlučio novi posao pokrenuti u Hrvatskoj, iako me je tamo koštalo dvostruko skuplje. Sigurnije je”, kaže mi Goran. Šokirana sam. Izbjeglica iz Karlovca, gdje mu je kuća minirana par mjeseci prije početka rata, oduvijek je Dodikov vatreni pristaša. Ako mu je i on okrenuo leđa, Dodiku se doista crno piše! “Molim te, nađi mi nekoga tko još uvijek vjeruje u Dodika i spreman je o tome govoriti, s imenom i prezimenom. Ali bez političkih floskula”, zamolila sam ga dan ranije. Umjesto poslušnih vojnika SNSD-a, redaju se Goranovi prijatelji, poduzetnici, koji pričaju kako su morali zatvoriti tvrtku koja je zapošljavala 100 ljudi i sad su na burzi, ili nekako preživljavaju s tri radnika, a prije pet godina su ih imali 20. “Mogao bih ja i više, ali kako naplatiti”, govori taj vlasnik manje građevinske tvrtke. “Tko god što radi, mora biti vezan za političku stranku”, kaže urednik portala Capital.ba. Iznosi primjer jednog od najvećih poduzetnika, direktora i vlasnika tvornice obuće Bema sa 1200 radnika, Miljenka Umićevića. Bio je veliki kritičar vlasti, aktivni član oporbenog PDP-a, ali je uoči izbora postao Dodikov savjetnik. “On sam kaže, morao sam zaštititi radnike”.

Ovi drugi ponavljaju: “Molim te, bez imena, ubit će me inspekcijama”.

I onda Goran biranim riječima govori o Hrvatskoj i našoj poduzetničkoj klimi. “Da, znam da je i tu kriza, ali tu čovjek s malo ideja može osigurati sebi egzistenciju, posebno otkako ste u EU”, ističe. Pa kako?? Lijepo. “Naravno, na početku sam imao problema”, kaže Goran, “a onda sam odlučio pokazati zube. Oni meni da sam četnik! Dobro, a u kojoj si ti bio vojsci do 1995., napao sam najglasnijega! U srpskoj, u kojoj bi bio”, govori on za Hrvate u pojasu Topusko-Vojnić-Kostajnica. “Oni prvi su 1992. mijenjali kuće za Zagreb, Zadar, Karlovac… a oni istjerani u zadnjem valu tijekom ljeta i jeseni 1995. naselili su se u Olujom ispražnjene kuće hrvatskih Srba. S domaćim Hrvatima nisam imao problema, s njima sam odrastao”, dodaje.

Penzije kasne

Slično priča i Tanja Topić, politička analitičarka njemačke zaklade Friedrich Ebert. “Ekonomska situacija je vrlo loša, sve lošija. Cijela država ne može bez MMF-a, 500 milijuna fali u budžetu RS-a, novca za plaće i penzije ima do rujna, a onda… Očajna je socijalna i ekonomska situacija”, kaže Tanja Topić. Penzije kasne, ne uplaćuju se doprinosi. Po statistici, prosječna plaća je 823 KM, nešto više od 400 eura, ali prosjek nabijaju banke i javne službe, a uobičajena plaća je 200-250 KM, dakle jedva tisuću kuna.

“Nije Mile toliko sporan, nego oni s kojima se okružio”, kaže Goran, kao da priča o drugu Titu. Ali isto tako govori i Svetlana Cenić: “Dodik je ljepak za budale, prevarante najgore vrste. Okružio se lopovima kojima je omogućio da steknu milione”.

“Da je uzeo deset miliona, mogao je doživotno biti predsjednik. Ali ljudi pričaju da je uzeo milijardu”, pričaju. Kažu za Dodika da je “bijela kokoš”, uvijek mu je malo. Zanijele ga pare. Zrilić kaže da mu je puko film u zadnjoj kampanji za lokalne izbore kad je Dodik došao u bijedu povratnika kod Drvara s tri helikoptera i 52 automobila. “Samo na benzin potrošili su koliko su mogli dati za deset šlepera brašna gladnom narodu”, ljuti se. Dodik je tužio predsjednika SDS-a Mladena Bosića jer je rekao da je ukrao milijune. Nakon prvog ročišta Bosić je ponovio da je samo usporedbom imovinskih kartica vidlljivo da je Dodiku od 2006. do 2010. imovina povećana za 5 miliona KM ili 2,5 miliona eura. Dodik je dao sinu preko državne Investicijsko-razvojne banke kredit od 3 miliona KM (oko milijun i pol eura) za voćnjak, priča Vukelić. Kad su ga pitali za to, odgovorio je protupitanjem: “A u čemu je problem? Bolje je da ima voćnjak nego da se drogira!”.

Sumnje u regularnost

Dio sugovornika sumnja u regularnost posljednjih rezultata izbora: kako je moguće da kandidat opozicije Mladen Ivanić pobijedi u bitki za srpskog člana Predsjedništva BiH, a onda da isti ti birači zaokruže Dodika kao predsjednika entiteta? Dodik je pobijedio sa 7500 glasova razlike, njegov SNSD je osvojio 29 mandata, a SDS 24. Lider SDS-a krajem svibnja najavio je da su oporbene stranke spremne na preuzimanje većine u skupštini RS-a, nakon što je podrška Dodikovoj vladi spala na 43 od 83 zastupnika. Ali onda su naprasno iz SDS-a otišla nova dva-tri zastupnika.

Mnogi kritiziraju i opoziciju. “Ovo je vrlo mali prostor, nema baš puno kvalitetnih ljudi”, pojašnjava Tanja Topić. Katastrofalna je ekonomska i socijalna situacija, i bez ljudi s vizijom sve lagano klizi u bezdan. Kasa je prazna, zemlja prezadužena. “Mnogi u opoziciji i ne žele ozbiljno na vlast, ova pozicija im je komotna i lagodna. Zato se ne trude uvjeriti građane”, ističe ona. “Kao da se boje preuzeti odgovornost”, kaže Siniša Vukelić. Dodikov protukandidat na prošlogodišnjim izborima, potpredsjednik SDS-a i zastupnik u Skupštini BiH Ognjen Tadić (41) odgovara da takve kritike možda dolaze zato što SDS sa svojim Savezom za promjene želi vlast preuzeti redovnim putem, izborima ili stjecanjem parlamentarne većine, a ne stvaranjem nekakvih izvanrednih situacija. Vlada premijerke Željke Cvijanović izgubila je stabilnu većinu i Tadić vjeruje da će najkasnije do kraja ove godine današnja opozicija dobiti priliku da formira vlast. “Vlada ne radi ništa, ona samo statira. To je izvršni organ male grupe tajkuna, koji ovdje više nemaju što ukrasti, važno im je samo da se zaštite od kaznenog progona”, kaže Tadić. Nije to rezervirano samo za Srbe.

U šakama kriminala

“Dio političkih struktura u Bosni i Hercegovini potpuno je u šakama krupnog kriminala. Njima nije u interesu ni pravna država, ni uređenje tržišta, nikakva reforma. Kad mi krenemo rješavati neki od stvarnih problema ove zemlje i dogovorimo se oko nekog bitnog zakona, oni nam odmah serviraju neki nacionalni konflikt ili teroristički napad”, tumači Tadić. Kriminalne strukture koriste političke stranke, koje onda baziraju politiku na međunacionalnim konfliktima radi osobnih interesa, ističe.

Ovdje su se stvari preokrenule. Nekadašnji Karadžićev SDS izbacio je davno Karadžića iz članstva, a nekadašnji Amerikancima mili oporbenjak Dodik postao je najžešći srpski nacionalist, i preoteo SDS-u njihovo tradicionalno biračko tijelo.

“Ovdje su stvari evoluirale od toga da napadate druge u ime nacionalnih interesa do toga da surađujemo sa svima radi nacionalnog interesa”, tumači Tadić. Rješenje vidi u ulasku u EU.

“Apsurd je to da smo mi bili spremniji za EU 1997. i 1998. nego danas. Tada je radilo na stotine poduzeća i ovdje i u Federaciji, ljudima je ostalo makar obrazovanje iz predratnog perioda. U međuvremenu smo naučili nešto više samo o ljudskim pravima i privatnom vlasništvu, u svemu ostalome smo se udaljili od EU”, kaže zastupnik SDS-a. “Ako je nekome stalo do nas, odmah bi nas trebali primiti u Europsku uniju, jer smo svakim danom sve dalje i dalje. Samo neposredan utjecaj europskih institucija mogao bi djelovati na eliminiranje kriminala, uređivanje tržišta i smanjenje socijalnih problema”, uvjeren je Ognjen Tadić.

Ništa od kredita

A ovdje nije dobro nikome. U srpskom entitetu je 249.000 penzionera, radnika je lani bilo 237.520 (u Federaciji 443.752), no u vladi su rekli da je broj penzionera veći od onih koji primaju plaću, jer puno radnika je ne prima. Mjesečno se prikupi za trećinu manje novca od potrebnog iznosa, a BiH nema pristup inozemnim tržištima kapitala. Državni ministar financija Vjekoslav Bevanda izjavio je prije mjesec dana da BiH hitno treba minimalno 500 milijuna eura MMF-a za krpanje proračunskih rupa: deficit u RS-u je 500 milijuna KM, u Federaciji je iskazani deficit 684 milijuna KM, a tko zna kakvo je pravo stanje. Zadnja je vijest da ostaju na suhome: u srijedu je misija MMF-a završila dvotjednu inspekciju, s porukom da “napredak nije dovoljan” i da aranžman istječe. BiH nije zaslužila kredit. Još 2009. potpisali su stand-by aranžman uz kredit od 1,2 milijarde eura, ali kako nisu proveli reforme na koje su se obavezali (prije svega novi zakon o radu i reforma javne uprave), isplaćeno je samo 400 milijuna. MMF im je rekao baj, baj. “Čini mi se da smo sve prespavali i evo sad došli do zida”, rekla je za Dnevni avaz federalna ministrica financija Jelka Miličević.

“U proračunima entiteta nisu rupe, nego krateri”, ističe Svetlana Cenić. “Ako im svijet odobri nove kredite, vlast će nastaviti kupovati socijalni mir i agonija će se nastaviti. Ako želite da Dodik ostane na vlasti, samo mu dajte pare! Još niko nije iz sredine bunara isplivao na površinu. Moramo pasti na dno”, mračno savjetuje bivša ministrica.