“Muslimani Mijanmara preživljavaju strahote kao što su narodi BiH”

Predsjednik srpskog humanitarnog udruženja “Dobrotvor” Aleksa Ćebić u razgovoru za Anadolu Agency (AA) rekao je kako su upoznati sa, nažalost, tragičnom sudbinom jednog naroda u Mijanmaru.

“Mi čekamo sjednicu Upravnog odbora koja bi trebala biti u ponedjeljak ili utorak kako bi zauzeli generalni stav po pitanju eventualne pomoći tom narodu. Ali, iako bi došlo do nekog organizovanog prikupljanja to će vjerovatno biti neka simbolična, ali opet vrijedna pomoć za ljude pogođene nažalost tim sukobom dole”, rekao je Ćebić.

On je istakao kako je nažalost “Dobrotvor” jedno od najsiromašnijih humanitarnih društava u Sarajevu koje djeluje, tako da su njihovi kapaciteti stoga izuzetno ograničeni. Ono što, kaže Ćebić, uspijevaju realizovati to je projekat javne kuhinje i za to, navodi, jedva sastavljaju kraj s krajem, ali ipak, ide u kontinuitetu. To se, kaže, ne prekida.

“Za sve ostale tu je potrebna i saglasnost i dogovor sa srodnim humanitarnim udruženjima. Naime, Dobrotvor čini Koordinacioni odbor humanitarno-karitativnih organizacija zajedno sa Merhametom, Caritasom i La Benevolencijom pa nije isključeno da će u toku naredne sedmice biti i zajednički sastanak ova četiri dobrotvorna društva kako bi na zajednički način, konkretno nešto poduzeli i preuzeli za ljude na području Mijanmara”, naglasio je Ćebić.

Kaže kako nije uspio pogledati nikakve fotografije iz Mijanmara, jer kada su najavljivali na televiziji, saopštili su da je to potresno.

“Tako da, čuo sam, upoznat sam putem portala o dešavanjima. Nisam pogledao nikakve fotografije, ali vjerujem da je to u najmanju ruku potresno kao i za vrijeme posljednjeg rata 1992-1995. u BiH”, rekao je Ćebić.

Svaka poruka koju pošaljemo iz BiH, naglašava Ćebić, ona je direktno vezana za mir, odnosno za promociju mira.

“Čisto sumnjam da će iko u svijetu razumjeti, jer nije svijet bio izložen stradanjima kakvima smo mi bili izloženi u posljednjem periodu. Poruke mira treba poslati, ali ja sam tu nekako nažalost pesimista, da će naići na razumijevanje. Jer, oni koji hoće to i mogu to da zaustave to su u stanju vrlo lako i jednostavno. Mislim na velike strane sile. Ali pitanje koliko će išta preduzeti za sve to”, poručio je Ćebić.

Dijana Muzička iz Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u izjavi za AA navodi da su putem Caritas Internationalis i preko drugih UN-ovih agencija prikupili informaciju da je preko 126 tisuća izbjeglica u osmom mjesecu stiglo iz Mijanmara u Bangladeš.

“Najveći broj tih ljudi su zapravo djeca i žene. I dalje prikupljamo informacije da vidimo kakve su njihove tamo poptrebe, što im je sve najhitnije, najpotrebnije i preko Caritasa Internacionalis ćemo djelovati zajednosa drugim caritasima u Evropi i svijetu”, kaže Muzička.

Ističe da su prema dosadašnjim informacijama najpotrebniji hrana i hiogijenske potrepštine.

“Ti ljudi su izbjeglice koje žive na otvorenom. To su neki priručni kampovi tamo. Pretpostavljamo da im je voda i osnovne potrepštine ono što im hitno treba. Problem je odavde, iz BiH distribuirati takvo nešto stoga mi ipak, preferiramo prikupiti novac za izbjeglice i raditi preko domaćeg Caritasa koji se nalazi na licu mjesta. Jer, oni mogu kupiti sve te potrepštine bez dodatnih troškova”, kaže Muzička.

Naime, nakon novog vala nasilja mijanmarske vojske nad Rohingya muslimanima, koji je počeo 25. augusta, desetine hiljada muslimanskih izbjeglica napustilo je domovinu i utočiste našlo u Bangladešu. Iako su uspjeli spasiti svoje živote, izbjeglice u Bangladešu nema nikakvih uslova za život, a ponajmanje nade za povratkom u domovinu.

Muslimanske izbjeglice iz Mijanmara danima su pješačile, a pritom na leđima nosile sve što je ostalo iza sela koja su sada pepeo. Njih više od 270 hiljada je do sada prešlo granicu sa Bangladešom i sada su već kilometrima daleko od domovine.

Na mjestu gdje se sada nalazi izbjeglički kamp, uslova za život nema. Izbjeglice sa nadaju da će im neko pristići u pomoć, a nadu za povratkom u Mijanmar, kako kažu, već su izgubili. Mališanima, koji također na leđima nose teret, možda je i malo lakše, jer nisu u potpunosti svjesni šta se to zapravo događa.