Pogled iz Zagreba: Rat u BiH nije bio džihad

Neprilično je svesti rat u Bosni i Hercegovini na mudžahedine koji su došli da se bore, kao što je i neprilično sada isključivo govoriti o Tuđmanu i udruženom zločinačkom poduhvatu kao jednom od glavnih krivaca za ono što se zbivalo u BiH, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Tvrtko Jakovina, istoričar iz Zagreba, povodom polemike Miroslava Tuđmana i Bakira Izetbegovića.

Sin prvog predsednika Hrvatske je kazao za zagrebački Globus, da se sve ovo što se sada događa po Evropi, događalo i devedesetih u BiH te da je to bio začetak današnjeg islamskog terorizma. Sin prvog predsedavajućeg Predsedništva Bosne i Hercegovine mu je uzvratio da je bilo zločina na svim stranama, ali da se zločini mudžahedina, koji su bili “individualni”, ne mogu porediti sa udruženim zločinačkim poduhvatom koji je “faktički predvodio prvi predsednik Hrvatske Franjo Tuđman”.

“Sigurno je, s jedne strane, pomalo poražavajuće da 2017. godine još vodimo ovakav tip nedovršenih, nejasnih rasprava o onome što se događalo 1990-ih godina na prostoru bivše Jugoslavije – i to od sličnih ili istih aktera, ili barem sve ostaje u familiji. To ne jamči da oni koji ulaze u polemike mogu do kraja i u svemu biti iskreni.

S druge strane, to pokazuje kako su tvrdokorne elite koje su vodile ta društva 90-ih godina. Dobro je pitanje šta se, zapravo, sve tada dogodilo i da li je nama bolje. Ovo je rasprava koju slušamo otkako je rat završen. Ona je sada možda dobila malo drugačiji i izoštreniji kut s obzirom na kontekst europskih zbivanja, tačnije sa mudžahedinima. Priču o njima na Balkanu ne čujemo sada prvi put. One su bile jasne i 90-ih a i nakon rata, kada se govorilo o posebnim selima gde su živeli mudžahedini. I, konačno, znamo šta se događalo ispred američke ambasade i tako dalje.

Za mene je problematično kada to dolazi od istih sudionika ili onih koji brane nasleđe vlastitih očeva”, smatra Jakovina.

Najodgovorniji za rat su domaći akteri

RSE: Ima li posebnog razloga baš sada za ovu polemiku?

Jakovina: Ne mislim da postoji neki posebni razlog. To je sada eruptiralo u jednom segmentu. Bosna i Hercegovina je otvoreno pitanje i sve dok je nefunkcionalna dotle možete očekivati ovakve debate, malo zaoštrenije u trenutku kada će Hag, valjda, završiti priču sa “Herceg-Bosnom” na bilo koji način. Dakle, ne bih tražio posebne uzroke za ovu raspravu sada niti verujem da će stati i nakon što se presudi grupi Hrvata optuženih u Hagu za udruživanje u cilju stvaranja “Herceg-Bosne”.

RSE: Govorićemo kasnije o tezi da je Bosna i Hercegovina i dalje otvoreno pitanje. Da pokušamo najpre da analiziramo neke od stavova koje su izrekli Miroslav Tuđman i Bakir Izetbegović, oko uloge mudžahedina u BiH 1990-ih. Variraju brojke koliko ih je došlo. Kakva je uloga Alije Izetbegovića u svemu tome?

Jakovina: Znate, svoditi ono što se događalo u Bosni i Hercegovini i prebacivati krivnju na neke druge, točnije mudžahedine i islamski terorizam kakvog poznajemo na početku 21. stoljeća – to je svakako previše.

S druge strane, mislim da za ono što se događalo u trenutku raspada bivše Jugoslavije i u ratu u BiH – Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju daleko najvažniju ulogu, i da tu neki faktori sa strane pa čak i sile koje su bile prisutne – imaju mnogo manji stupanj odgovornosti nego oni koji su u tome aktivno sudjelovali i vodili tu priču tokom i nakon 1990-ih.

Nije neobično da su mudžahedini dolazili tada u BiH, ali je neobična tvrdnja da su u njoj nastali, jer je bilo ranije slučajeva kao što je Afganistan gdje se počinjalo začinjati ono što danas gledamo posvuda po svijetu.

RSE: Mislite za vreme sovjetske okupacije?

Jakovina: Da, afganistanska epizoda i organiziranje muslimana diljem svijeta za odlazak u pomoć braći, u nešto što je bio tip svijetog rata. Ili što je bio španski građanski rat za svetsku ljevicu kada je bilo pitanje časti i internacionalne pomoći da se tamo odlazi.

U Afganistanu je bila izgenerirana jedna skupina agresivnih, u ratu osposobljenih vojnika koji su, nakon što je ta epizoda zatvorena, počeli tražiti ratnu sreću u drugim dijelovima svijeta, od kojih je jedan mogao biti i BiH.

Međutim, njihov broj u Bosni i Hercegovini je tada bio veoma malen i sigurno nisu mogli predstavljati bilo kakav odlučujući faktor. Besmisleno je umanjivati odgovornost faktora u Zagrebu, Beogradu ili u Sarajevu.

Doduše, ako o tome pričate sa hrvatske strane to može zvučati atraktivno zapadnoj publici i izazvati sućut onih koji su stradali na srpskoj ili hrvatskoj strani. No, to nije temeljno pitanje.

S druge strane, granice Bosne i Hercegovine su za vrijeme rata bilo potpuno zatvorene. Dakle, bila je okružena Hrvatskom i onim što je bila tada Savezna Republika Jugoslavija.

Hrvatska propuštala mudžahedine tokom rata

RSE: To znači da je Hrvatska propuštala mudžahedine?

Jakovina: Svaki ulazak na prostor BiH, opskrba oružjem nije se mogao dogoditi bez određenog blagoslova ili saznanja tajnih službi susjednih država. To znači da sve što je u BiH dolazilo – pogotovo na bošnjačku i hrvatsku – prolazilo je kroz Hrvatsku.

Istina je da je bilo različitih muslimanskih organizacija koje su pod krinkom humanitarnog rada željele proširiti i neke druge vrijednosti u BiH. Ali, to smo znali još 90-ih godina. Ono što je možda bilo problematično da je zapadna ili europska reakcija bila neadekvatna, tako da se dio stanovništva BiH okretao onima od kojih su pomoć mogli dobivati.

RSE: Pominjete ulogu Hrvatske, da li je samo omogućavala prolaz mudžahedinima ili je i aktivno učestvovala obezbeđujući logistiku, sabirne centre?

Jakovina: Teško mi je reći, ali s obzirom da se radilo o malim brojevima te da su u nekim trenucima imali savezništva (Bošnjaci i Hrvati), ja se ne bih začudio da je ta suradnja bila više od samo zatvaranja očiju. Međutim, ponavljam, mislim da je besmisleno inzistirati na tome i pretvoriti taj rat u sveti rat 90-ih godina u trenutku kada imate seriju sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. To je krivi put kojim se neko želi odvesti. On neće moći očistiti ono što je politiku Zagreba prema Bosni i Hercegovini, zapravo, potpuno uškopilo.

Zagreb nema politiku prema BiH a pogotovo nema konzistentnu politiku, čak i kada bi mogao imati konstruktivnu ulogu koja bi pomogla ne samo državi Bosni i Hercegovini već i hrvatskoj komponenti. Razlog je što su do 1995. vođene katastrofalne politike koje bježe od tog problema ili mu pristupaju neadekvatno, što gledamo i posljednjih nekoliko godina.

Preterane optužbe na račun Alije Izetbegovića

RSE: Miroslav Tuđman tvrdi da su mudžahedini bili “pod rukom” Alije Izetbegovića. U kojoj meri su oni samoorganizovano dolazili, a u kojoj je u njihovom dovođenju učestvovalo tadašnje bošnjačko vođstvo?

Jakovina: Meni se čini dijelom nepravedno optuživati one koji su u jednom trenutku u ratu bili u tako teškoj situaciji da su doista tražili pomoć na svim stranama, pa su se okrenuli i ka ovim dalekim područjima. Stoga mi se čini previše optuživati na taj način Aliju Izetbegovića. Da li su mudžahedini bili pod kontrolom Alije Izetbegovića? Ja bih rekao da ne, a ako su i bili, mislim da to nije esencijalno.

Naravno, ja ne mislim da je to bilo nužno dobro i da je generalno pomoglo bošnjačkoj strani, kao i umanjivanje od strane Bošnjaka prisutnosti mudžahedina na način da se prebaci loptica na Tuđmana ili na Srbiju – da je to najbolji put objašnjavanja onoga što se zbivalo – ali to nije suština.

RSE: To Vas pitam zato što je deo mudžahedina ostao nakon rata u BiH pa se spekulište da su SAD podozrive prema tome, naročito nakon terorističkih napada 11. septembra, te da, navodno, prećutno tolerišu Milorada Dodika, jer bi inače teško mogao da se više od deset godina suprostavlja politici međunarodne zajednice i čak zagovara secesionizam, a da nije izložen značajnijim sankcijama SAD i EU. Da li je ovo samo teorija zavere?

Jakovina: Ne mislim da bilo tko na Zapadu može biti zadovoljan načinom na koji Bosna i Hercegovina 25. godina ne funkcionira. Predugo nefunkcioniranje jedne države zaista će postaviti pitanje da li je ona smislena i da li ima bilo kakvog rezona. Vi ćete imati propalu državu koja može ostati kao ljuštura ali neće biti funkcionalna ni u jednom elementu. Taj scenarij trebamo izbjeći zbog svih koji žive u BiH i u susjednim državama.

S druge strane, Bosnu i Hercegovinu je veoma teško reformirati. To su uočili hrvatski lideri predlažući treći entitet, jer se postavlja pitanje koga ćete naći zainteresiranoga da tako korjenito mijenja stanje, reinterpretira Dayton i ostale sporazume, na koji način ćete osigurati da se Rusija, Njemačka i SAD u tom komplesku nađu na istoj strani i kako će, evenutalni treći entitet, olakšati stanje u zemlji.

Reevangelizacija Balkana

Takođe, s jedne strane mi se čini da se bosanski muslimani povode za svjetskim trendovima sa sve rasprostranjenijom reevangelizacijom različitoga tipa. Pogledajte samo što se događa u Hrvatskoj sa ultrakonzervativnim, proustaškim katoličanstvom. Dakle, to ima odraza i među Bošnjacima. Međutim, njima bi bilo puno bolje kada bi nastojali jasno podvući crtu između umjerenog religijskog osjećaja kakvog su manje više imali stoljećima – i onoga što je sigurno bila politička agenda onih koji su dolazili pomoći muslimanskom cilju u ratu u BiH.

Mi taj element ne možemo zanemariti, ali on nije povezan samo sa ratom već i sa situacijom u svijetu. Mnoge od pomoći koje su stigle u BiH, ili inzistiranje na konzervativnom muslimanskom čitanju Kurana, nisu došli samo sa mudžahedinima nego su i posljedica svjetskih prilika.

S druge strane, da li ovo smeta Zapadu pa bi sa te strane kontrolirao ili puštao da se Dodik (Milorad) ponaša ovoliko nekonstruktivno? Ja bih rekao da ne. Zapadu ne smeta islamski fundamentalizam per se. Da mu smeta, onda Sjedinjene Američke Države nikada ne bi imale višedesetljetnju izvrsnu suradnju sa Saudijskom Arabijom, niti su na Zapadu otkrili islamski fundamentalizam tek nakon Islamske revolucije u Iranu 1979. To supostojanje različitih čitanja i politika postoji u svijetu i Zapad je na to navikao.

Taj trend je donekle pustio korijene i u Bosni i Hercegovini. Međutim, ne mislim da će to biti od pomoći bošnjačkoj komponenti i u to dolazimo do brojeva. Jedno vrijeme se smatralo da će igranje na kartu najvećeg naroda biti dovoljno, što je naopako.

Svak ko vodi politiku prema BiH mora računati na sva tri konstitutivna naroda, ali to istovremeno znači da morati imati puno tolerantnije i pragmatičnije politike, jer na tisuću običnih stvari ne postoji mogućnost normalnog funkcioniranja. Kad to traje previše dugo, onda mlade generacije ne postavljaju samo pitanje kako mogu do Njemačke ili Švedske, već i šta je smisao države u kojoj ništa ne funkcionira i samo neki od nje imaju koristi.

Da li Bošnjaci prave grešku kao i Srbi u SFRJ?

RSE: Da li Bošnjaci prave istu grešku koju su činili Srbi u bivšoj Jugoslaviji kao većinski narod?

Jakovina: Jednim dijelom vam se teško oduprijeti tome zovu da ste najveći po broju, pa bi vam, prema tome, svega trebalo pripadati najviše. S druge strane, Bošnjaci bi baš zbog primjera bivše Jugoslavije, koja je bila u puno povoljnijim međunarodnim okolnostima, trebali razumijeti da politika hegemonije a pogotovo one u kojoj će se isticati vjerska komponenta kao ono što povezuje taj prostor, odnosno da je to prije svega bošnjačka i muslimanska zajednica – to svakako nije dobra baza za stvaranje budućeg suživota i zajedničke države.

Naravno, Srbi i Hrvati sami sebe tjeraju u nacionalne torove, koristeći i ovo kao argument, što može biti opasno. U tom smislu, inzistiranje na radikalnom islamizmu je argument koji se na Zapadu može vrlo lako čuti ili objasniti i može poslužiti u borbi protiv muslimanskog hegemonizma u BiH.

No, ponavljam, nepravedno je govoriti o ratu u Bosni i Hercegovini 90-ih kao modernom džihadu, ili onome što danas gledamo na Bliskom istoku.

RSE: U čije ime, zapravo, Miroslav Tuđman sada negativno govori o stanju u BiH? Da li nastupa samo kao sin prvog predsednika Hrvatske – a i sam je bio na visokim funkcijama – ili i u ime hrvatske desnice, pre svega radikalne? Zašto baš sada, na primer, pominje Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića još iz vremena bivše Jugoslavije?

Jakovina: Gledajte, Alija Izetbegović i Islamska deklaracija jesu priča koje idu zajedno ako ne u prvoj, onda u drugoj rečenici, kada se govori o njegovoj genezi kao političara.

Međutim, Miroslav Tuđman je pristao vratiti se u HDZ (Hrvatska demokratska zajednica) Tomislava Karamarka zbog toga što se mislilo da će vući snagu koja je ovoj partiji važna pozivanjem na Franju Tuđmana. Naravno, to se čini veoma segmentarno pa se zbog toga neće nikada govoriti o njegovom protitovskom raspoloženju. Miroslav Tuđman sada dijelom opravdava vlastitu ulogu u ratu. U svakom slučaju, on je u Hrvatskoj neutjecajan dok je Bakir Izetbegović, koji mu je odgovorio, član Predsjedništva BiH tako da to nije ista razina. Čini mi se da oni ipak više govore o svojim očevima nego o suštini stvari.

RSE: Zašto Tuđman mlađi poteže pitanja čak iz vremena bivše Jugoslavije?

Jakovina: To što hrvatski političari ulaze u daleku povijest da bi nešto objasnili – te da postoji jasna linija – jeste način na koji funkcioniramo na ovim prostorima, bolje rečeno ne funkcioniramo. Podsjetiću da je bilo sudaca u Gospiću koji su govorili o neprekinutoj, 500 godina dugoj agresiji Srba na Hrvatsku.

RSE: Srpski nacionalisti svakako su pozdravili stav Miroslava Tuđmana tvrdeći da još od 90-ih godna govore da su se oni prvi suprostavili mudžahedinima i da je Zapad tek sada uvideo opasnost, ali da nije uvažio doprinos srpskih snaga.

Jakovina: Tako je. No, kada izvučete Aliji Izetbegoviću Islamsku deklaraciju, sigurno će odgovor biti suradnja Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u podjeli Bosne i Hercegovine. To znači da se 22 godine od završetka ratova nismo makli niti jedan centimetar u suštinskim raspravama. Jedino što danas nemamo rata niti stanovnika kao prije jer ih je svakim danom sve manje.

RSE: Što ne znači da ga, na žalost, neće biti.

Jakovina: Čini mi se da je naš kapacitet za rat danas daleko manji nego što je bio. Pitanje je tko bi se otišao boriti i što bi to donilo. Kakva je vizija Bosne i Hercegovine koja bi bila ponovo ratom prekrojena?

Mislim da nema takvih scenarija koji bi bili realistični a nema ni volje za ratom. Međutim, ako neprestano njegujete radikalnu retoriku, to gnoji teren za loše odnose i ne ostavlja mogućnost da ćemo ikada riješiti neke stvari i normalno živjeti, što sve vodi u siromaštvo i dubinsko propadanje.

BiH će opstati kao ljuštura

RSE: Pomenuli ste dogovor Tuđman-Milošević, koji je uključivao i podelu BiH. Koliko je duh tog sporazuma i dalje simbolički živ u politici Hrvatske i Srbije prema BiH? Sada se aktuelizuje ideja o trećem hrvatskom entitetu. Da li bi njena realizacija vodila raspadu zemlje?

Jakovina: Ako bi se i stvorio treći entitet, mene zanima na koji način će to pomoći životu bilo koga u Bosni i Hercegovini. U isto vreme, ne mislim da je postojanje Republilke Srpske kao rezultat onoga što se dešavalo sa Miloševićem tokom 90-ih, pomoglo BiH. Takođe, ne mislim da bi majorizacija dominantnog naroda mogla donijeti bilo kakvu sreću ikome.

Mislim da se rješenje mora tražiti na drugačijim osnovama. Svi političari u BiH su imali više od 20 godina da dovedu stanje u nekakav red. Dobili su ogromne novce za to i imali su pozornost međunarodne zajednice. Međutim, to nisu ostvarili.

RSE: Kako BiH da opstane u takvim okolnostima raznih političkih blokada?

Jakovina: Ona će formalno sigurno opstati. Kada bi postojala volja u Zagrebu i Beogradu da se dogovore o politici prema BiH, koja bi i njima bila u najvećem interesu – a to je da se smanji napetost u ovoj zemlji – onda bi to pomoglo pronalaženju nekog rješenja.

Međutim, za to je potrebno da u Srbiji i Hrvatskoj postoje političari koji će gledati duže od trajanja svog mandata a kojih, na žalost, nema. Zbog toga će Bosna i Hercegovina prije ostati ljuštura koja će funkcionirati slično kao i danas, samo je pitanje za čiju sreću.

RSE: Kada je reč o Srbiji, u pojedinim političkim i intelektualnim krugovima na Republiku Srpsku se dugoročno gleda kao na kompenzaciju za gubitak Kosova.

Jakovina: Sigurno je da će to biti opterećujući element, kao što vjerovatno među Hrvatima postoji strah da ako se izgubi “trbuh” u BiH, da će Dalmacija i taj prostor biti ugroženi. Međutim, protiv toga se ne možete boriti dosadašnjim politikama. Republika Srpska rapidno gubi stanovništvo, prije svega, mlade. Stoga je pitanje da li može čekati na ostvarivanje nekih političkih ciljeva.

S druge strane, crkve bi trebale brinuti o duhovnom životu. Ali stvar je kako se shvata Poslanje, te koliko sve tri vjerske zajednice vjeruju u Boga. Ja mislim kad bi oni malo više vjerovali onda bi svima nama bilo bolje. No, ja mislim da prelati sve tri vjerske zajednice, zapravo, obavljaju posao koji je slučajno povezan sa onim što oni nazivaju božanstvo, Bog ili Alah – ali vjeruju u to otprilike kao i ja.