Poigravanje s genocidom

[dropcap]D[/dropcap]ešavanja povodom dvadesete godišnjice genocida u Bosni i Hercegovini uzburkala su javnost u BiH i Srbiji, konfrontirala državnike i političare dviju zemalja, podigla tenzije između Srba i Bošnjaka, uplela srebreničku tragediju u geostrateška nadmetanja, i, najbolnije, uznemirila preživjele žrtve rata i njihove porodice.

Kamen kušnje je nacrt rezolucije koji je sačinila Velika Britanija, uz podršku Sjedinjenih američkih država, predviđen za odlučivanje u Savjetu bezbjednosti OUN-a. U toj incijativi osuđuju se genocid, i, posebno genocid u Srebrenici, kao i svako poricanje genocida. Istodobno, izražava se saosjećanje sa svim žrtvama sukoba u Bosni i Hercegovini. To je praćeno naglašavanjem značaja pomirenja i pozivom državama članicam OUN-a da u obrazovne programe uključe temu genocida.

Vlasti u Republici Srbiji i Republici Srpskoj jednoglasno su protiv ovakve rezolucije i udruženo ponavljaju da u Srebrenici nije bilo genocida. Time Srbija, kao članica OUN, i RS, kao jedan od entiteta bh. države, osporavaju odluke međunarodnih sudova u Hagu koje je osnovala ta svjetska asocijacija – Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda za ratne zločine učinjene na tlu bivše Jugoslavije. Takvom nelegalističkom stavu pridružio se predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić.

U britanskom nacrtu se nigdje ne spominju ni Republika Srbija, ni Republika Srpska, ni Srbi – ali je, uz podršku Rusije, rezolucija ocijenjena kao antisrpska i protusrbijanska. Dakle, Beograd, Banja Luka i Moskva sami su doveli u vezu Srbiju, Republiku Srpsku i Srbe s genocidom.

Tu nečistu savjest najbolje ilustruje to što je prvom potpredsjedniku Vlade i ministru vanjskih poslova Srbije Ivici Dačiću posebno zasmetalo što se u nacrtu rezolucije 20 puta spominje genocid, a samo jednom pomirenje. Pa kako možete govoriti o pomirenju kada ne priznajete ono što, bez sumnje, i sami znate i što je potvrđeno od najviših svjetskih pravosudnih autoriteta. Ti koji to negiraju nisu za stvarno pomirenje.

Negacija srebreničkog genocida znači u biti njegovo pravdanje. A da je genocida bilo potvrđuju riječi predsjednika RS-a Milorada Dodika da će prihvatiti da je bio genocid nad Bošnjacima ako se ista kvalifikacija da i za učinjeno u ratu na ovdašnjim Srbima.

Strijeljanja, klanja i svakojako zlostavljanje do ubijanja srebreničkih muškarca od 16 godina nadalje, ali i djece i žena, trajalo je danima, uz prehodno preduzete složene vojne operacije. To nije moglo bez jasne namjere, plana, organizacije i sistematičnog izvođenja. Cilj je bio eliminacija jedne etničke skupine s tog područja. A ista namjera je pokazana već sa upadom arkanovaca u Bijeljinu, pa potom u Foči, Višegradu, Goraždu, Prijedoru… Međunarodni sudovi zasad su ograničili genocid nad Bošnjacima (Muslimanima) na srebreničko područje.

U Beogradu i Banjoj Luci se boje priznati genocid jer slijedi okončavanje suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, kao najodgovornijim političkim i vojnim ličnostima za najmračnije zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Bosna i Hercegovina ima još oko godinu i po dana da zatraži reviziju presude Međunarodnog suda pravde povodom tužbe protiv Srbije za genocid.

Taj sud je potvrdio da je riječ o genocidu na prostoru Srebrenice, utvrdio odgovornost Srbije za nesprječavanje tog najtežeg ratnog zločina i nekažnjavanje počinilaca. Po procjeni većine sudaca tog tribunala, nije se mogla utvditi neposredna odgovornost države Srbije za genocid. Istodobno je ukazano na odgovornost vlasti i rukovodstva vojske Republike Srpske i za genocid. Ali Republici Srpskoj ne može biti izrečena kazna jer nije država (a tako to žele njene vođe).

U RS-u se otud boje da bi priznanje genocida dovelo u pitanje tu tvorevinu, koja već nazivom sugeriše da ne trpi druge etničke grupacije. Prije rata na prostoru RS-a živjelo je oko 45 odsto onih što Srbi nisu. Danas su Hrvati tamo na razini statističke greške a zajedno s Bošnjacima vrte se oko 10 odsto sadašnjeg stanovništva RS-a, što je limit utvrđen od Karadžića.

Kako govoriti o pomirenju kada po potjernici iz Srbije biva u Švicarskoj uhapšen Naser Orić, ratni komandant srebreničke regije, pravomoćno oslobođen od Haškog tribunala za ratne zločine. I to uoči obilježavanja 20. godišnjice od srebreničkog genocida. I to uz poruku da ga Srbija neće prepustiti njegovoj državi BiH na daljnji pravosudni postupak.

Jasno je da je to u službi tvrdnje o jednakoj ratnoj (zločinačkoj) odgovornosti svih strana, pritiska na međunarodne autoritete zbog britanskog nacrta rezolucije i relativizacije značaja obilježavanja genocida u Potočarima narednog 11. jula. Jeste bilo ratnih zločina učinjenih od svih strana u oružanim sukobima u BiH.

Ali samo s jedne strane je to bilo tako smišljeno izvođeno, posebno prema jednoj etničko-religijskoj grupaciji, i praćeno najmračnijim zlodjelima – masovna ubijanja od klanja do spaljivanju u kućama, istrebljivanja cijelih porodica, logori smrti i mučenja, sistematsko silovanje žena (djevojčica, djevojka, supruga, starica) i muškaraca kao sredstvo ratovanja, silovanje pred najbližim i tjeranje članova porodice na međusobne seksualane kontakte, prodaje silovanih kao roblja, ciljna eliminacija intelektualaca, masovna protjerivanja…

Vučić poziva na srpsko-bošnjački dijalog radi normalizacije odnosa. Može, ako kaže da je grijeh s te strane onakav i veći nego su to sudovi kazali. Ipak, ne bi trebalo spriječiti Vučićev dolazak u Potočare. To je čin koji ga dalje dinstancira (konfrontira) sa velikosrpskim ekstremistima iz kojih je i potekao. Vučiću nije lako voditi evropsku i dobrosusjedsku politku zbog stalnog deničarskog antizapadnog pritiska iznutra i laviranja između EU i SAD, s jedne i Rusije, s druge strane. Ali Vučiću treba reći da ono što je izjavio kao izraz pokajanja i sam dolazak u Potočare nije dovoljno za istinsko otvaranje procesa pomirenja.

U morbidno poigravanje s genocidom uključila se i Rusija. Ohrabrujuće je bilo što je ruski ambasador u BiH Petar Ivancov nedavno u potpunosti prihvatio stavove Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC). Ivancov nije bio ni protiv tvrdnje o genocidu ni stavu koji podržava reformska nastojanja na evroatlantskom putu BiH.

Onda hladan tuš. Šef diplomatije Rusije Sergej Lavrov primio je predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i dao mu punu podršku spram ocjene nacrta rezolucije o Srebrenici, ocjenivši je «apsolutno antisrpskom». Rusija se tako ponovo isprsila kao zaštitnica Srba, Srbije i RS-a i potvrdila pretenzije u ovoj regiji unutar geopolitičkog nadmetanja sa SAD i EU. Vidjećemo na šta će izaći ovaj ruski pritisak. Spriječavanje donošenja rezolucije vetom u Savjetu bezbjednosti Moskvi bi donijelo nove velike nevolje u konfrontaciji sa Zapadom.

I još nešto. Lavrov i Dodik su se usaglasili i o opasnosti od ekstremizma pod krinkom islama, povezujući terorističke akte u Zvorniku i Makedoniji s tzv. Islamskom državom i opasnošću koja po toj liniji dolazi iz BiH. Krajnje je besramno uplitati tu temu sa pričom o genocidu nad Bošnjacima muslimanima.