Nekom perje, nekom trnje

Socijalne razlike jedna su od tempiranih bombi koje ugrožavaju stabilnost i duševno zdravlje građana BiH. Siromaštvo ili skroman život manje bole kad se oko vas niko ne baškari, razmeće i kinđuri, kad vam luksuzna roba u izlozima ne izaziva zazubice kao cuki kad mu pred očima mašete hrenovkom.

U tome je svojedobno bila tajna socijalne trpeljivosti, u vrijeme kad kod nas nije bilo bijesnih automobila, markirane odjeće, gala restorana i kafana, čak ni hrane koja nekima ne bi bila dostupna.

Sjećam se kad nije bilo ni majoneze, kad su u granapima bile samo dvije vrste hljeba, kad se na jagnjetinu išlo samo u vrlo iznimnim, svečarskim prilikama. Svi smo u školama nosili tzv. kecelje, odnosno skromne tamnoplave mantilčiće, pa ste ispod mogli imati i najmoderniju odjeću na svijetu, a da se to nije primjećivalo.

Sve to doprinosilo je socijalnom miru i duševnom zdravlju stanovništva. Jer nije nevolja kad nešto nemate; prava muka je kad vidite čega sve ima, a ono vam je nedostupno.

U svim mijenama koje naše društvo doživljava u posljednjih 25 godina jedna od najprimjetnijih i najbolnijih je socijalno raslojavanje. Ono još nije dosegnulo razmjere kakve ima u svjetskim metropolama, gdje neki ljudi zaista umiru od gladi, dok se drugi, u svojim dvorcima, svakodnevno zalijevaju šampanjcem i delicijama vrijednim godišnje zarade onih koji su na dnu socijalne ljestvice. No, i kod nas je već stvoren stalež iznimno bogatih ljudi, uz njih i oveći sloj porodica sa zapadnjačkim primanjima i životnim standardom vidno boljim od većine drugih stanovnika.

Sve to primjetno je u školi, na poslu, na ulici, u prodavnicama te luksuznim restoranima u koje od običnih ljudi može da zaviri samo osoblje koje u njima radi.

Prosječan Bosanac i Hercegovac sve to vidi i to ga boli. Može se to nazivati i zavišću i ljubomorom, ali još više posljedicom osjećaja krajnje prikraćenosti i nepravedne društvene raspodjele u kojoj je neke dopalo perje, a neke bodljikavo trnje.

Dobar dio nervoze, posebno kod mladih, potiče upravo iz svijesti da se društvo po imovnom osnovu jako raslojilo. Možete misliti kako se osjećaju mladići koji na klupi, kraj ulice, dijele dvolitru najjeftinijeg piva, gledajući u kafić preko puta u kojem sjede njihovi nagizdani vršnjaci, pored svojih prvoklasnih automobila i sa prefinjenim i skupim pićima na svom stolu.

Progutali bi ih – kad bi mogli. Ovako, ćute i u sebe trpaju gnjev i osjećaj vlastite drugorazrednosti, a potom na internetu, u svojim sobičcima, nervozni, bljuju žuč po svemu i svačemu.

Ne znam da li je iz ove tjeskobe potekla kampanja paljenja automobila u Sarajevu, tokom koje su desetine vozila izgorjele u nekoliko posljednjih mjeseci. Ali se sjećam da je moja generacija, kad su se početkom sedamdesetih počeli množiti malo bolji automobili, skoro svake noći razbijala na desetine retrovizora, s jednostavnom željom da se malo „osvete“ onima koji su počeli da se izdvajaju iz opšte skromnosti.

Socijalno raslojavanje i sada je jako primjetno, ali ono broji tek početne dane. Nalik na čitav svijet, i ovdje će se formirati i zabetonirati klasa bogatih i klasa siromašnih. Oni u sredini biće relativno neprimjetni i ne odveć brojni. Varnice će frcati između onih koji žive gizdavo i onih koji jedva sastavljaju kraj sa krajem.

To je naša sudbina i od nje nikako ne možemo pobjeći. Nijedna država i društvo u današnjem svijetu nisu došli do formule koja sviju zadovoljava, iako su, na primjer, Kanada i skandinavske zemlje na dobrom putu da te špiceve otupe.

Ovoj boljki lijeka nema, bar u dogledno vrijeme, sve dok imućni ne pristanu da budu malo siromašniji, da bi oni najbijedniji (kako u Sarajevu reče papa Franjo) malo poboljšali svoj ubogi život. Cijena takvoga stanja je povišena društvena temperatura, nervoza i potištenost većine ljudi, pogotovo u situaciji kad oni, kao danas u BiH, osjećaju da je tajna mnogih ličnih bogatstava upravo u njihovom vlastitom siromašenju, u potkradanju, prevarama i lopovlucima kojim se upravljači ne suprotstavljaju i koji i sami srastaju sa tom naglo izđikljalom drušvenom „kremom“.

Politička nestabilnost samo je jedan, možda ne i najteži bol koji osjećamo. Neke druge pojave, poput brzog i ekstremnog socijalnog raslojavanja, dodatni su otrov u srcima ljudi, otrov koji je već znatno oštetio duševno zdravlje prosječnog Bosanca i Hercegovca. A biće ga još više, jer će mnogi još dublje da propadaju, a drugi, znatno malobrojniji, tek će da se razbogate.