Na doručku s radnicima “Dite”: Gledamo je, opet raste kao malo dijete

“Gledamo je, opet raste kao malo dijete”, tim riječima nas je u fabrici deterdženata “Dita” dočekala Emina Busuladžić, predstavnica radnika ovog nekadašnjeg tuzlanskog giganta.

I zaista izgleda tako.

Četrdeset radnika, koji su prije nekoliko dana ušli u fabriku, ponovo je dižu iz pepela.

Dok jedni rade na osposobljavanju i čišćenju postrojenja, drugi su u proizvodnji.

Čišćenje postrojenja

– Svi ovi radnici koje ovdje vidite vjeruju u ovo. Niko od njih ne pita za platu, obezbijedili smo im tek kartu za prevoz i tri marke za doručak. I to je sve. Koliko se ova fabrika voli i koliko se želi da ona uspije najbolje vam govori primjer bivših radnika, koji su danas u penziji, ali su došli da pomognu, priča nam Emina, koja je ujedno i najstarija radnica fabrike. Tu je već punih 38 godina.

Radnice koje rade na pakovanju zatičemo za doručkom. Na “meniju” je hljeb i pašteta i naravno poziv da im se pridružimo za stolom.

Sve one vjeruju da će se gigant ponovo probuditi i biti onaj što je nekad bio.

– Pred nama je duga borba. Moramo biti skromni, ne tražiti previše. Malo-pomalo koračati i vraćati se na stare staze, kažu nam.

Svi koje smo zatekli u fabrici svjesni su kakav je odjek u cijeloj BiH imao njihov potez da samoinicijativno pokrenu proizvodnju.

Građani BiH unazad nekoliko dana uveliko putem društvenih mreža pozivaju na podršku “Diti” i kupovini njihovih proizvoda.

– Nije to samo odjeknulo u BiH, nego u cijeloj Evropi, pa i svijetu. Francuski sindikat nas je podržao, pa čak i radnički sindikat iz Tunisa. Za dva dana idem na poslovni put u Grčku gdje znaju da smo pokrenuli proizvodnju, priča nam Emina.

[quote_box_left]30. juni – Dan D

Dan kada bi sav trud radnika “Dite” mogao pasti u vodu je 30. juni. Tada će se održati skupština povjerilaca sa koje se očekuje pozitivan odgovor.

Emina Busuladžić se ne brine mnogo oko toga.

– Kakva god odluka bila mi ćemo nastaviti sa prozvodnjom. Sada nam je najbitnije pronaći stabilnog kupca, partnera, ali i tu smo na pravom putu, kaže i dodaje da se u fabrici trenutno proizvode i pakuju četiri artikla – Bronho, Grill, As Deo Fresh i Fas.

[/quote_box_left]

Puni su entuzijazma koji se unutar kruga fabrike, rječnikom sportskih komentatora, “može rezati nožem”.

Skidajući prekrivače sa instrumenata u laboratoriji, tehnolog Jasminka Delić nam govori kako su i dalje u funkcionalnom stanju.

– Duga borba je pred nama. U ove prostorije niko nije ulazio tri godine, već pet godina se u njima ništa nije radilo. Veliki je posao pred nama da ovo osposobimo, priča Jasminka iz čijeg stava i tona govora vidi kako itekako vjeruje u uspjeh “Dite”.

– Svjesno su nas išli uništiti, čak su promijenili standarde u proizvodnji iako smo mi imali svoje priznate.

Njihova bitka za fabriku je mnogo veća i opsežnija nego što to mnogi misle i kako su mediji do sada obavještavali.

U protekih pet godina kako je proizvodnja stala, vlasnici su prodavali postrojenja i mašine. Kako bi to spriječili radnici su krišom ulazili u krug fabrike i mašine sakrivali.

Mašina koju su bili sakrili

Jednu od njih, univerzalnu mašinu za pakovanje, pokazuje nam gospođa Emina.

– Krug fabrike je ogroman i oni ga bolje ne mogu znati od nas. Krili smo mašine gdje ih oni nikada ne bi mogli pronaći, otkriva nam.

Šetnju kroz postrojenja nastavljamo u prostoriji sa glavnom komandnom pločom.

Ispred nje sjede trojica radnika, puše cigarete i šute. Jednom od njih, Zoki, upravo su javili da je umro brat.

Za njega gospođa Emina kaže da je “alfa i omega” Dite. Sva postrojenja i sve mašine Zoka zna “u dušu”.

Odmah se pokazuje radnička solidarnost i svi, kako ko već može i u skladu sa mogućnostima, priskaču čovjeku u pomoć.

– Tako je to uvijek kod nas bilo. Svi smo bili jedni drugima pri ruci, komentarišu.

Tako “Dita” nastavlja svoj život. Baš na onom mjestu gdje je stala prije nekoliko godina. Sve su njeni radnici pokušavali da bi ukazali na privatizacijsku pljačku koja im je uništila fabriku.

Od blokiranja saobraćajnica, pa sve do pješačenja prema granici i napuštanju Bosne i Hercegovine.

Na sve te zahtjeve vlast je ostala gluha. Sada su okrenuli ploču i uz sebe stavili sve građane ove napaćene zemlje, zemlje koja bi se, ukoliko želi da stane na svoje noge, mogla poslužiti primjerom radnika “Dite”.

I što nam reče jedan od radnika kojeg smo zatekli na fabričkoj kapiji: “dugo se ovdje nije čuo smijeh, a ove sedmice ljudima on ne spada s lica”.

To možda i najbolje oslikava nadu koju imaju ovi hrabri radnici koje svi, do jednog, moramo podržati u njihovoj borbi. Pa i pridružiti im se u njoj.