Sidran: Poema “Srebrenica” nastala je iz tuge i ogorčenosti

Najveći živući bosanskohercegovački pjesnik, Abdulah Sidran, u ekskluzivnoj izjavi za INS, a u povodu 22. godišnjice genocida, prisjetio se kako je prije deset godina nastala poema “Srebrenica” koja je, uz “Srebrenički inferno” Đele Jusića i Džemaludina Latića, zasigurno jedan od najvećih spomenika događajima u istočnoj Bosni jula 1995. godine, svojevrsna bosanska Gernika.

– Bijaše to prije više od deset godina, kad me naše sestre iz Srebrenice zamoliše da napišem i sa scene na marindvorskom trgu, ispred Parlamenta BiH, izgovorim nekoliko rečenica priličnih datumu i okolnostima. Istoga časa, moje je srce prestalo da kuca! Ja o tome ne mogu govoriti pred 15 hiljada ljudi a da ostanem živ, da se ne skljokam s pozornice, da im upropastim događaj! Nije moguće. A odbiti se ne može! – prisjetio se Sidran.

Eto, dodaje Sidran, situacije iz koje se može izići samo uz pomoć umjetnosti.

– S mješavinom osjećanja tuge i ogorčenosti, izruke sastavim poemu Srebrenica i u nju ukrcam sve što me opsjedalo tada, jednako kao i danas: odnos međunarodne zajednice prema BiH i tragediji njenog bosansko-muslimanskog naroda. Poemu je – strahovito moćno! – na Trgu kazivao naš veliki glumac Izo Bajrović i ja sam mu na tome trajno zahvalan. Kazao mi je, kasnije – a zagrlio me lijevom rukom preko oba moja ramena – samo jednu rečenicu: Da sam ja, dragi Avdo, ono morao još jednom pročitati, prslo bi mi srce! – kazao je Sidran za INS.

Sidranova knjiga “Suze majki Srebrenice” izdata je na tri jezika: bosanskom, engleskom i arapskom.

Kroz plač, suze i bol majki Srebrenice, napisali su recenzenti djela, pristupamo spoznaji istine koja se desila u jednom trenutku ljudskog bitisanja dok je savjest Evrope, ali i cijelog svijeta spavala. Kroz samo par dana desila se tragedija od koje se sam kosmos tresao, mjerena planetarnim razmjerama i naknadno obilježena jedino mogućim imenom GENOCID.

– Zapravo pojavom poeme akademika Abdulaha Sidrana Suze majki Srebrenice mi se na određen način budimo iz bunila, umivamo i zalivamo cvijet nade, života i opomene, a sve kako bi istinski pojmili da je ljubav majke, makar i suzom iskazana, ona jedina iskrena i nepatvorena ljubav koja nas uvijek i iznova vraća da je čitamo, shvaćamo i razumijemo u vremenu koje svjedočimo – ostat će zapisano.