Djevojke, žene i queer osobe na internetu sve ugroženije

Ovogodišnji IDAHOT, Međunarodni dan borbe protiv homo/bi/transfobije, posvećen je mladim LGBT osobama. Donosimo intervju s ekipom organizacije One World Platform koja se bavi intersekcijom internet prava sa ljudskim pravima, s posebnim fokusom na žene i LGBT osobe.

Kako definirati cyberbullying? Šta on podrazumijeva?

Cyberbullying odnosno virtualno nasilje jeste nasilje koje se odvija putem IKT-a, odnosno informaciono komunikacionih kanala, prostije rečeno mobitela, pametnih ali i onih starijih mobilnih telefona, interneta i društvenih mreža kao glavnih platformi za cyberbullying. Najčešće zabilježeni oblici jesu cyberstalking ili sajber uhođenje, krađa privatnih podataka, od ID broja preko slika i video zapisa, konstantne prijetnje smrću, silovanjem, ubistvom putem IKT kanala, sa ciljem omalovažavanja, ponižavanja i kontrolisanja osobe.

Koja su vaša saznanja o cyberbullyingu nad LGBT populacijom, pogotovo srednjoškolcima/kama u BiH? Koliko je čest cyberbullying zbog seksualne orijentacije/rodnog izražavanja?

Možda i najveća zabluda o internetu potječe od razmišljanja da je internet slobodan, otvoren i neutralan prostor. Jedan od najčešćih internet mitova sa kojim se susrećemo jeste taj da se možete “zaštititi” pod bilo kojim imenom ili virtualnim avatarom, krinkom, maskom koju vi osmislite. Onoga trenutka kada ste pod identitetom djevojke, žene ili queer osobe, stvari se mijenjaju i postajete daleko ugroženiji. Tačno u tom trenutku postaje jasno vidljivo da je internet direktna replika stvarnog svijeta, te da su predrasude, stereotipi, osude i nasilje dio kodiranog internet svijeta. Na području BiH nije urađeno istraživanje u kojem bismo mogli ponuditi statističke podatke o ukupnom broju LGBT osoba i stopom cyberbullyinga koji doživljavaju, ali vođeni iskustvom slučajeva na kojima smo radile i sa kojima smo se susretale preko naše platforme Mapiraj nasilje, prijetnje ubistvom i silovanjem su među najčešćim formama cyberbullyinga kada govorimo o ženama i LGBT osobama, kao i pravljenje, internetskim žargonom rečeno, meme-ova, odnosno slika osobe sa uvredljivim komentarima, koje se dalje šire putem opcija Share i Reetwet. Možda i najpoznatiji primjeri jesu Facebook grupe sa javnim pozivom na linč (najblaže rečeno i opisano) LGBT osoba. Zatvaranje očiju pred virtualnim nasiljem, neosuđivanje i neimenovanje počinitelja samo doprinose rapidnom rastu nasilja. Cyberbullying jeste u porastu i to ne samo u srednjim školama, već i u ranim godinama osnovne škole. Nedavne globalne statistike kažu da danas prosječna dob u kojem djeca dobiju telefon jeste šest godina.

Postoji li edukacija o ovim temama za osoblje u srednjim školama/srednjoškolce?

Nažalost, još ne postoji edukacija u srednjim školama, niti osoblja, niti srednjoškolaca/ki. Zalažemo se da edukacija i razgovor o temi virtualnog nasilja počne još mnogo prije ulaska u srednjoškolske klupe, budući da su nove generacije praktično rođene na internetu i tehnologija je nešto sa čime itekako znaju da manevrišu, iako nisu svjesni posljedica. Ako govorimo o školama, tokom naših radionica sa profesorima/cama i pedagozima/cama, imale smo i oprečnih komentara poput “našoj djeci se to ne dešava”, i “naša djeca su sjajna sa tehnologijom, sve znaju sami/e, ne treba njima edukacija o tome”. Nažalost, slučajevi samoinicijativnih edukacija o cyberbullyingu su vrlo izolirani, te su još daleko od glavnih školskih kurikuluma. Imamo individualne slučajeve srednjoškolaca i srednjoškolki koji se interesuju, traže nam informacije, edukacije, i bivaju zapravo ambasadori/ce borbe protiv virtualnog nasilja.

U slučaju cyberbullyinga nad srednjoškolcima, tko bi trebao reagovati?

Primarno škole, odnosno direktori/ce, pedagozi/pedagogice profesori/ce i roditelji. Do sada u slučajevima koji su bili poznati javnosti, a koje skoro pa svakodnevno možemo pročitati na popularnim dnevnim portalima, obično vidimo da se slučajevi cyberbullyinga pojavljuju, ali ne istražuju dalje, ne traže se i ne imenuju počinitelji/ce. Ako govorimo o slučajevima gdje je stvarno postalo virtualno, npr. fizičko nasilje, imamo primjer nasilja između djevojaka jedne bh. srednje škole koje je prije dvije godine zabilježeno mobilnim aparatom od strane pasivnih posmatrača i postavljeno na web. Pojedinci se kažnjavaju tako što bivaju ispisani iz škola, ali daljeg pokretanja o temi cyberbullyinga nema. Tu nam tehnologija služi kao mač sa dvije oštrice gdje su nasilnici vidljivi i gdje video bude dokazni materijal za policiju. Sa druge strane, jednom kada nešto postavite u virtualni prostor, ono zauvijek ostaje tu, gdje se replicira, uvečava i dijeli dalje.

 Na koji način se boriti protiv smanjenja stope cyberbullyinga?

Dok ne dođemo do koraka donošenja zakona na ovu temu, edukacija je naše najjače oružje. Znati prepoznati virtualno nasilje, obavijestiti porodicu i prijatelje, razgovarati o nasilju bez bojazni osude i bez osjećaja krivnje. Isto kao kod bilo koje druge vrste nasilja, i kod slučajeva virtualnog nasilja osoba je stjerana u kut i izolirana, te na sebe preuzima krivicu toga što joj se događa. Znali smo se tokom naših informativnih i edukativnih radionica o cyberbullyingu susresti sa apsolutnim mukom u sali, ili rasplakanim licima, kada bismo govorile o slučajevima osoba, sa kojima smo lično radile, razgovarale, išle u policiju i bile podrška. Kada shvatite da je nemali broj osoba koje su doživjele virtualno nasilje završavao u ustanovama poput psihijatrije, kod stručnjaka za mentalno zdravlje, u svojim tinejdžerskim godinama, kada shvatite da je globalno izvršen ogroman broj samoubistava i kada shvatite da većina osoba koje su zlostavljane na internetu počinjavaju samoranjavanje, ili se na bilo koji drugi način povlače i preživljavaju sami/e emotivne traume, priča oko cyberbullyinga počinje biti jako jako stvarna. Važno je znati da prevencija stope virtualnog nasilja ne podrazumijeva prestanak korištenja društvenih mreža, naprotiv, važno je naučiti kako one funkcionišu, koristiti ih sa znanjem i razumijevanjem, ali i biti svjestan/na da internet ne zaboravlja nikada.

Moramo priznati da većina korisnika/ca interneta i njegovih usluga, zanemaruje sigurnosne postavke koje im se nude pristupanjem, jer nemaju vremena za kilometre uputa u najmanjem fontu koje zapravo niko radoznalo ne čita. Upravo tada, klikom na jedno DA, se odričemo svoje privatnosti bez da smo svjesni/e toga.