Ko se još boji satire u Bosni i Hercegovini?

U Bosni i Hercegovini karikaturistima su posao ukrali razni političari. Vlast se ne plaši satire kao nekada, a ni humor se ne može dekretom nametnuti ili zabraniti. Svijet je toliko bizaran i apsurdan da ne treba izmišljati nove priče, već samo otvoriti oči, načuliti uši i eto scenarija kojem je teško odoljeti – mišljenja su bh. humoristi i satiričari.

Nekad je, vele, postojala institucija dvorske lude koja je bila jedina istinska opozicija političkim silnicima. Ili karnevala, naprimjer, rituala u kome su prikraćeni i poniženi, opet u zavijenoj formi, izvrgavali ruglu sve društvene opačine.

Onda su se pojavili sofisticiraniji oblici društvene kritike koji su, razmjerno trenutačnim okolnostima, i na ovom prostoru pustili korijene, a ponekad bogme, premda pomalo hodajući po jajima, zadavali ozbiljne glavobolje odmetnutoj eliti. Slijedeći potočić istorije, doći ćemo i do dana današnjih kada, barem ove zemlje što se tiče, društvena kritika, posebno njezini najubojitiji oblici, niti postoji, niti se najavljuje. Zašto?

“Karikaturiste su zamijenili političari jer oni su od svega napravili karikaturu. Od vlasti, političkih stranaka i svega. To je tako smiješno i tako nevjerovatno, ali što je najgore, što sve to, što oni rade, udara direktno čovjeku na život. Njima ne nedostaje karikatura jer oni od svega što je naš život naprave karikaturu”, objašnjava za RSE Đoko Ninković, jedan od mušketira sarajevske škole karikature.

Alija Hafizović Haf, istaknuti intelektualac, slikar, pisac, muzičar i karikaturista prosto se ne može načuditi kako to da je sve manje interesovanje za društvenu kritiku, kada je pred ljudima nepresušni izvor poticaja.

“Sve oko nas vrvi idejama. Pogledajte novine. Današnji udarni naslov je korupcija u BiH. Među zadnjima smo u svijetu. To je tema koja bi mogla da se pokriva mjesec dana”, tvrdi Alija Hafizović Haf.

Slično razmišlja i Filip Andronik, mladi strip-crtač, koji svoje uratke ponekad oblikuje u karikaturalnom maniru.

“Da je Franz Kafka živ, mozak bi mu eksplodirao. Naš je svijet toliko bizaran i apsurdan da ne treba uopšte izmišljati nove priče. Dovoljno je otvoriti oči i načuliti uši i naša će nas svakodnevnost obasuti scenarijima za bilo koji vid skretanja pažnje na tu našu čudnu svakodnevnicu”, ističe Andronik.

Svako razmišljanje o pojedinim socijalnim pitanjima, nekako povuče na pravljenje paralela sa susjedstvom. Zapravo, uvijek izaziva radoznalost u vezi sa komšilukom, uz podsjećanje kako je onomad bilo tek “u nekoliko grama” razlike. U vezi sa njegovim iskustvima, pitali smo jednog od najpokretljivijih i najfrekventnijih stand-up komičara ovih prostora, Peđu Bajovića, Sarajliju odnedavna.

“Naučio sam da postoje neki gradovi za koje nikada nisam čuo u životu prije. Bio sam u njima. Naučio sam da su ljudi isti, bez obzira da li je u pitanju veći grad ili manje selo, koja je etnička, nacionalna ili vjerska razlika u pitanju. Naučio sam da se ljudi žele smijati, da se žele smijati onim stvarima koje su im bliske, da su otvoreni, kroz neku komediju, naučiti o nečemu što im nije baš toliki dio svakodnevnice, te se onda probaju nasmijati”, riječi su Bajovića.

Ima istina ljudi koji sugerišu kako je narod željan prave satire, ali kako nema dovoljno kvalitetnih angažovanih ljudi koji mogu zadovoljiti visoke kriterije.

Istina, ima i zamjerki u vezi sa autocenzurom, jer istinske cenzure, zbog ukupnog političkog ambijenta, jednostavno ne može biti. Pitali smo karikaturistu Hasana Fazlića, laureata brojnih svjetskih priznanja, kako to izgleda iz njegove perspektive.

“Ja sebe ne cenzurišem. Ono što mislim, radim i govorim. Bojim se uvijek destrukcije. Možda me je ovaj rat doveo u stanje da sam neke stvari možda pretjerivao”, navodi Fazlić.

Pisac i novinar, Enko Mehmedbašić, bard ovdašnje satire, bivši urednik humorističnih stranica u maltene svim ovdašnjim novinama, ima riješenje. Istina, ne računa kako nikom do te rabote ovdje nije stalo. Naprotiv.

“Meni su ukrali budućnost, a sada hoće da mi ukradu i prošlost. Trebali bi da listovi ožive te humoristične stranice i da ovdje izlazi humoristični list ‘Čičak’, isto kao ‘Jež’ u Beogradu ili ‘Kerempuh’ u Zagrebu. Zašto ne bi mladi ljudi ovdje osnovali jedan humoristički list. Humora ima i previše.

Mislim da bi to bio put da to procvjeta. Narod je uvijek imao humora, ima ga i sada. Usmeni humor je ovdje jači od pisanog. Humor je bio i uvijek će ga biti. Živi u narodu i ne može se zaustaviti. Mislim da to niko ne radi namjerno, nego je ljudima sve postalo svejedno”, kaže Mehmedbašić.

I za samo kraj, još jednom Đoko Ninković, koji smatra kako se satire ovdje niko, ama baš niko, ne boji, što bi opet trebalo da znači kako je ona, može biti, izgubila istinski smisao.

“Što se tiče karikature, nisu nešto osjetljivi. Današnji političari ne reaguju ni na šta, osim što bi reagovali kada bi im neko oduzeo sve ono što su, možda, na bespravan način stekli”, zaključuje Ninković.

E, zato su već nužni neki efikasniji mehanizmi. A ni njih – ni na vidiku.