Balkanske decenije “alternativne stvarnosti”
Posmatrajući izbliza u nepunih pet mjeseci predsjedavanja Donalda Trampa (Trump) u Vašingtonu dramu američkog društva, kojem se kao odgovor na domaće i međunarodne izazove nude „alternativne činjenice“, od onih kojima se pokušavala nametnuti diskriminirajuća imigraciona politika do dovođenja u sumnju korisnosti zapadnog vojnog saveza i odbacivanja jedva postignutog globalnog sporazuma o zajedničkim mjerama za suzbijanje klimatskih promjena, ne mogu a da ne razmišljam o zapadnobalkanskim društvima osuđenim da već gotovo tri decenije žive u „alternativnoj stvarnosti“, piše Kemal Kurspahić za Radio Slobodnu Evropu.
Njima se, recimo – u bosanskohercegovačkom slučaju, uporno nude obmane bilo o jakoj ili raspadajućoj državi, jednako neistinite i jednako štetne bilo da polaze od nuđenja predstave o punom suverenitetu koji omogućuje pokretanje postupaka pred međunarodnim sudovima bez prethodne unutarbosanskohercegovačke saglasnosti ili od širenja u narodu neosnovanih očekivanja kako se ustavne promjene mogu iznuditi ucjenama tipa „ako ne bude Herceg Bosne neće biti ni Bosne i Hercegovine“ ili od upornog poricanja istorijski i međunarodnopravno utvrđenih činjenica o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici sve do negiranja i samog postojanja bosanske države.
Tako je upravo ovih dana široko citiran poziv predsjednika Republike Srpske studentima Fakulteta bezbjednosnih nauka u Banjaluci da za entitet koriste termin država jer „on i jeste država“, osim što nema međunarodno priznanje i stolicu u Ujedinjenim nacijama, dok je Bosna i Hercegovina tek „državna zajednica“.
Ta predsjednikova ponuda „alternativne stvarnosti“, u kojoj se studentima nudi šarena laža o državi koja, eto, jedino nema međunarodno priznanje – ni izglednu perspektivu da ga dobije – proizvela je željene efekte uznemiravanja posebno bošnjačke javnosti. Ta zaokupljenost izjavama kojima se poriče državnost Bosne i Hercegovine ponekad potiskuje u stranu čak i najočitije poruke iz svijeta o poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta bosanske države.
Samo u ovoj nedjelji, nasuprot bezbroj puta ponovljenom negiranju bosanske i propagiranju entitetske državnosti od strane entitetskog vođe, zabilježene su tri relevantne potvrde međunarodnog uvažavanja bosanske državnosti.
Savjet za provedbu mira na zasjedanju u Sarajevu potvrdio je neupitnu podršku „teritorijalnom integritetu i osnovnoj strukturi Bosne i Hercegovine kao jedinstvene suverene države koja se sastoji od dva entiteta“ bez prava otcjepljenja, koji postoje legalno samo na osnovu bosanskohercegovačkog ustava.
Druga potvrda da svijet razumije realnost postojanja Bosne i Hercegovine i njenih državnih institucija došla je u vidu pisma izraelskog premijera ministru spoljnih poslova BiH u kojem izražava žaljenje zbog problema izazvanih djelovanjem Predstavništva Republike Srpske u Izraelu. U površnom zadovoljstvu zbog izraelskog uvažavanja države neki su bošnjački komentatori previdjeli poruku kako će Izrael sarađivati i sa Federacijom i sa Republikom Srpskom, što i nije baš ubjedljivo uvažavanje države kao partnera.
Takva poruka došla je, međutim, sa strane na kojoj je entitetski predsjednik očekivao i materijalnu i diplomatsku podršku: nakon njegovog kratkog sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom Moskva je u službenom saopštenju zabilježila kako se predsjednik sastao sa „predsjednikom Republike Srpske – entiteta Bosne i Hercegovine“.
Zaokupljenost izjavama i kontraizjavama, koje i jesu sračunate na uznemiravanje javnosti i koje i ne bi imale efekta kad bi bile jednostavno ignorisane u svojoj beznačajnosti, često zasjenjuje i neuporedivo značajnije poruke i viđenja balkanskih realnosti iz svjetske perspektive.
Konkretan povod za ovo zapažanje je izlaganje ministra spoljnih poslova Njemačke Sigmara Gabriela na konferenciji ministara spoljnih poslova Jugoistočne Evrope u organizaciji Aspen Instituta u Berlinu prošle nedjelje.
„Ne razumijem zašto bi čovjek na putu od Aerodroma Beograd prema centru grada bio pozdravljan velikim posterom koji slavi rusko-srpsko prijateljstvo dok su žuta i bijela boje Evropske unije potpuno nevidljive“, rekao je ministar u izlaganju na toj konferenciji.
To izlaganje podsjetilo me koliko je korisnije i poučnije slušati i razumjeti šta o nama misli i kaže dobronamjerni svijet nego to čime nas dnevno zastrašuju žalosni „legitimni predstavnici naroda“ koji dokazuju vlastitu relevantnost neprestanim proizvođenjem međusobnih svađa.
Šef njemačke diplomatije, naime, pokazao je razumijevanje za izazove s kojima se suočavaju zapadnobalkanska društva: prirodu njihovih unutrašnjih neslaganja i obnavljanja nacionalističke prijetnje, negativan uticaj susjeda kao sponzora nacionalizma i secesionizma ali i potrebu za neposrednijim i osjetnijim angažovanjem zemalja Evropske unije u poticanju i podršci projektima ekonomskog napretka na Balkanu.
U tom izlaganju pokazao je razumijevanje za „opadanje euroentuzijazma“ u nekim od balkanskih zemalja u suočavanju s odricanjima koja zahtijevaju reforme i dugom i – s obzirom i na evropske potrese – neizvjesnom putu pridruženja. Lijek za to je, kako je rekao, razumijevanje da je ispunjavanje uslova za pridruženje Evropskoj Uniji istovremeno i put uspostave vladavine prava, ekonomskog prosperiteta i bezbjednosti u okvirima evropske zajednice naroda.
„Evropska unija, naravno, nije mesija koji može iznenada riješiti sve probleme Zapadnog Balkana. Takva očekivanja mogu voditi samo razočarenju! Evropska unija takođe nije ni đavolska moć koja prisiljava zemlje Zapadnog Balkana da usvajaju reforme“, rekao je njemački ministar.
