Nurin život između dva mezara, od tuzlanske Kapije do Potočara (VIDEO)
Nura Alispahić je tokom rata izgubila cijelu porodicu. Njen suprug Alija je prvi ubijen 1993. u Srebrenici, a dvije godine kasnije stradala su i oba sina.
Sina Admira ubila je granata 25. maja 1995. u masakru na tuzlanskoj Kapiji. Imao je 24 godine. Mlađeg, tada petnaestogodišnjeg Azmira, ubili su pripadnici jedinice “Škorpioni” 17. jula, u sklopu srebreničkog genocida, prenosi Birn.
Sedamdesettrogodišnja Nura Alispahić, koja se prije deset godina vratila da živi u Srebrenici, kaže da joj je od smrti samo teži život.
“Nema ko više vrata da mi otvori. Za mene život više ne znači ništa… Značio je dok sam imala djecu i muža. Ubijeni su mi svi. Sad preživljavam sama, oboljela sam i svejedno mi je sve”, priča Alispahić, koja je u srebreničkom genocidu izgubila i brata, bratića, 11 sestrića te pet zetova.
U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), ona se prisjeća masakra na Kapiji.
“Slušali smo vijesti na tranzistoru i čuli da je u Tuzli bio masakr. Kad su čitali imena ubijenih, čula sam kako spominju mog Admira. Kuća mi je bila puna komšija. Ja kažem: ‘Eno Admirovo ime, a komšije govore da nisam dobro čula’”, prisjeća se Alispahić.
Puna dva dana, njenu kuću obilazile su komšije i rodbina.
“Nisam znala zašto. Kad sam sestru pitala da li je Admir poginuo, kroz plač mi je odgovorila da jeste. Tada sam izgubila svijest. Kada me je doktorica probudila, zgrabila sam nož da se ubijem. Zaustavile su me komšije”, govori ona.
Alispahić kaže da je njena bol za sinom veća jer ga nije mogla ispratiti. S obzirom da je Srebrenica bila opkoljena, nije mogla doći na dženazu u Tuzli.
“Tek s padom Srebrenice u julu stigla sam u Tuzlu. Ko je imao koga živog, dočekao ga je. Mene nije imao ko od familije dočekati. Pred mene je došao Admirov drug. On i još nekoliko Admirovih saboraca iz policije odvezli su me na Slanu banju. Tada sam prvi put vidjela sinov mezar. Nema riječi koja to može opisati”, prisjeća se Nura.
Tek nekoliko mjeseci nakon Admirovog stradanja, Alispahić će izgubiti i mlađeg sina Azmira, kojeg su 17. jula te godine ubili “Škorpioni”. Snimak njegovog ubistva, koji je objavljen početkom juna 2005. godine, obišao je cijeli svijet. Na televiziji ga je gledala i majka.
Azmir je prije pada Srebrenice s vojskom otišao preko šuma, kaže Nura Alispahić.
“Gledala sam vijesti svaki dan, ne bih li nešto čula za svog drugog sina. Jedno veče počeli su prikazivati kako ‘Škorpioni’ vode nekoliko mladića. Prepoznala sam svog Azmira među njima. Počela sam plakati kada su ih tukli, ali kad su zapucali u mladiće i mog sina, pala sam u nesvijest”, kroz suze se prisjeća ona.
Alispahić kaže da je nakon rata izgubila i kćerku, koja je umrla od tuge za najbližim.
“Kćerka nije mogla više izdržati gledajući kako se ja patim. Umrla je prije četiri godine. Imam još jednu kćerku, i to je sve što mi je ostalo”, priča Nura.
U pravdu Alispahić ne vjeruje. U Srebrenicu se, kako kaže, vratila samo da umre.
“Osjećam se kao drvo koje je posječeno. Niti živim, niti umirem… Pravde nema, niti će je ikad biti”, kaže ona.
Za ubistvo njenog sina Admira i još 70 žrtava na tuzlanskoj Kapiji, kao i ranjavanje više od 150 osoba, osuđen je samo Novak Đukić na 20 godina zatvora, pred Sudom BiH. Ali on se nalazi na slobodi, nakon što je 2014. pobjegao u Srbiju.
Za ubistvo Nurinog mlađeg sina Azmira i još pet bošnjačkih žrtava iz Trnova, Vrhovni sud Srbije u Beogradu izrekao je presudu pripadnicima formacije “Škorpioni”. Komandant jedinice Slobodan Medić osuđen je na 15 godina zatvora, Branislav Medić na 20, dok je Pero Petrašević, koji je priznao zločin, dobio 13 godina zatvora.
