Četiri čuda šeste po veličini općine u BiH koja ima najmanji broj stanovnika
Još je glasoviti putopisac Evlija Čelebija za Glamoč – gradić u zapadnobosanskom kantonu (Kantonu deset), kazao: „Mjesto u kutu, nikom na putu.“
I uistinu, Glamoč se smjestio u Glamočkom polju sa oko 18 hiljada hektara obradive površine i u šumskom bogatstvu koje čini osam posto ukupnog šumskog potencijala BiH. U okruženju općina Livno, Drvar, Bosansko Grahovo, u entitetu Federacija BiH i Mrkonjić Grad i Šipovo u entitetu Republika Srpska, na 990 metara nadmorske visine, glamočka općina šesta je po veličini općina u BiH, ali sa najmanjim brojem stanovnika – na jedan kilometar kvadratni žive tek tri stanovnika (ukupno blizu 12 hiljada), piše Mirza Sadiković za Al Jazeeru.
Glamočani, radini ljudi, veliki borci, kako vole kazati za sebe, uglavnom žive od poljoprivrede i stočarstva. Nešto ih je, kazat će, uspjelo posao dobiti u šumskoj i drvo-prerađivačkoj industriji.
Star je ovo gradić. Brojne iskopine i drugi tragovi upućuju da su ovdje ljudi živjeli prije 2.800 godina, a zvanično naselje se spominje 1078. godine, kao krajnja granica splitsko-dalmatinske županije.
Od najstarijih vremena za Glamoč su se borili i vodili krvave ratove za teritoriju, polja, šume i kamene zidine: Iliri, Rimljani, Turci, Nijemci… I svi su mu davali imena, pa osta zapisan kao Dlamoč, Biograd, Belgrad, Aksihar, Kazemodž i konačno – Glamoč.
Razglednicu grada uljepšavaju kulturno-historijski spomenici, koji i jesu posebnost ove jedne od najsiromašnijih općina u BIH.
Stari grad i džamija Mehmed-Fatiha, pa džamija Malkoč-bega, nišani u Glamočkom polju, kompleks mezarja Odžak, ostaci kasnoantičke bazilike…
I pored teškog, povratničkog, života prijatni i gostoljubivi Glamočani najradije će pričati o njima, o čudima koja su djela, kako kažu, ljudskih ruku, mašte, legendi i prirode.
Najvažnija su četiri. Inače, u neposrednoj su blizini jedan drugome, pa se mogu razgledati za kratko vrijeme. Zato kazuju za svoj još uvijek unakaženi, ali lijepi, gradić (ostaci proteklog rata), da se čuda računaju Glamoč bi bio prije mnogih gradova koji se, upravo, hvale „čudima.“
Najveći nišan na Balkanu
FOTO: Al Jazeera
Na izlazu iz gradskog središta prema Livnu uz magistralni put i selo Jakir u tišini mezarja ugnijezdio se nadgrobni nišan – impozantnih dimenzija. Bašića bašluk, smatra se najmonumentalnijim muslimanskim nadgrobnim spomenikom u BiH, čak i na Balkanu. Visok je 4,7 metara, valjkasta osnovica nepun metar, turban je obima dva metra, a streha mu je 25 centimetara, pa se pod nju može skloniti više osoba od kiše, snijega i drugih nepogoda. Pritisnut tišinom potrošenih stoljeća na njemu natpis „Hronogram smrti umrlog i upokojenog Omer-age Bašića je godina 1798. Za njegovu dušu neka je Fatiha.“
Bašluk je osim drugih ornamenata ukrašen i topuzom. U narodu vjeruju kako je u „kabur“ legao Bogu mio čovjek, te da je otud spomenik zaštićen od svih nedaća. Preživio je dva svjetska rata, a njegova ljepota i skladnost nije narušena ni u proteklom.
„Ovo nije i jedino obilježje koje govori o životu i smrti u Glamoču, gdje se nalazila granica Osmanskog carstva,“ kazuje profesor Amel Saltaga, predsjednik BZK „Preporod“, „još je na stotine starih bašluka onih ljudi koji su ga branili. Tu su još i mezarja u Kovačevićima i Radasiljama gdje se nalaze nišani koji pripadaju akindžijama-jurišnim konjanicima vojske Malkoč bega. Tu je i baština kompleksa Odžak i mezarje Filipovića, begovske obitelji i jedne od najzaslužnijih u historiji Glamoča. Mi pokušavamo zaštiti, uređujemo, čistimo, dižemo one koji su popadali. Kompleks Odžak sa utvrdom i mezarjem i nišanima Filipovića nominiran je za upis na UNESCO-ovu listu.“
Stećak koji se “kreće”
Tek nekoliko stotina metara dalje niz magistralni put na Gradini pored današnjeg sela Podgradina, koji metar u prostranoj livadi – čudan četvrtasti kamen. Pravilnih je dimenzija, koji stoljećima mami pažnju, izaziva znatiželju. To je dvojni ili dupli stećak o kome se isprepliću legende i nevjerovatne priče. Zbog tog je proglašen ‘drugim glamočkim čudom’.
Stoji na kamenoj podlozi i na samo tri mala kamenčića – piljka, kako to ovdje kažu. Težak je oko tri tone i ne zna se kako je tu postavljen, jer sadašnji najsavremeniji instrumenti ne bi ga uspjeli ovako centrirati i pravilno nivelirati.
Jedna od legendi koje se vezuju za ovaj spomenik nulte kategorije, kazuje da su ispod njega pokopani vladari grada. Nadalje, prema predanju, komadići stucanog kamena, pretvorenog u prah pomažu nerotkinjama, pa su vidljivi tragovi rezanja i odvaljivanja. Druga pak kazuje da su ljudi pokušali rezati kamen, međutim, on bi crvenio, kao da će krv iz njega poteći, pa bi prestajali i bježali. Tragova pilanja ima. Pričaju, da su ga i pomjerali s tog mjesta, jer je smetao u poljoprivrednim radovima, ali bi kamen tokom noći bivao vraćen. Kako – ne zna se. Ispod kamena posjetioci i znatiželjnici ubacuju novčiće i druge predmete. Međutim, vremenom nestaju.
Rijeka koja teče “uzbrdo”
Treće glamočko čudo djelo je prirode, bolje kazano, prostorne lokacije. Riječ je o vodotoku rječice Vrbe koja izvire u istoimenom selu na 905 metara nadmorske visine, na samom ulazu u Glamočko polje. Za Glamočane rječica je čudo, jer voda teče iz donjeg u gornji dio Polja. Tajna je jednostavna – niži dio polja ovdje se zove gornji, a viši dio donjim. Tako rječica Vrba, kao nigdje teče „uzbrdo“ i ni kriva ni dužna postade ovdašnjim čudom.
Vrba je poznata i po bifurkaciji, odnosno dijeljenju vode na tri kraka. Stručnjaci-hidrolozi su ustanovili da dio vode s ove lokacije ide na istok, drugi na sjever, treći na zapad, jer se voda, koju su bojili, pojavljuje u Ribniku kod Ključa na izvoru rijeke Sane, koja se ulijeva u Unu. Drugi krak vodi u Plivu u Jajce, a voda iz trećeg kraka kroz ponor pojavljuje se u Sinjskom polju u Hrvatskoj, odakle se ulijeva u Jadransko more.
Stari grad i Tabije
Najponosniji su Glamočani na četvrto čudo, na Stari grad i Tabije što nadvisuje gradsko središte. Tu, u tišini, kao vječna kuća – džamija Mehmed-Fatiha. Kameno joj se tijelo i sačuvan mihrab, stopilo u zidine Tabije, kao svjedok Bosne, ljepote i začudnosti.
„Dokumenti upućuju“, priča Muhamed Dragolovčanin, glavni imam MIZ Glamoč „da je sagrađena 1525. godine. Džamija je 2005. godine proglašena nacionalnim spomenikom i sva nastojanja sada u Glamoču idu u pravcu da je obnove, s obzirom na to da je ona, jedina od trideset carskih džamija u BIH, koja još nije obnovljena.“
Govore i o džamiji Malkoč-bega u Malkočevcima, prigradskom naselju. „Uspjeli smo pokrenuti aktivnosti na njenoj obnovi i radovi će krenuti do ljeta“, kaže Arif Kovačević zastupnik u Skupštini Kantona deset u Livnu, „i bit će obnovljena potpuno izvorno.“
Koliko li je samo na ovim glamočkim čudima, kako sami kažu, – neodgovorenih pitanja u potomcima onih koji su ih gradili, koji su taljigama donosili kamen i usađivali ga ovdje, ali isto tako i u onima koji ih oskrnaviše u rušilačkom pohodu na historiju i čuda ovoga kraja.
Zato će učiniti sve da ih zaštite, obnove, bez obzira na ovovremenu težinu života u Glamoču.
