A da Bosna otvori ministarstvo ubleha i (u)laganja

Državi koja ima (i plaća) preko 150 ministarstava definitivno ne bi smetalo da ima još jedno. Nazovimo ga Ministarstvo ubleha i (u)laganja. Ovo ministarstvo bi sve svoje aktivnosti usmjerilo na komunikaciju sa ublehašima i (u)lagačima koji opsjedaju ostale institucije u državi, entitetima, kantonima i općinama.

Na osnovu procjena i analiza iz ovog ministarstva formiralo bi se stručno mišljenje o svakom ublehašu i (u)lagaču koji je ikad prešao granicu ove države te pokušao u njoj realizirati svoj životni projekat. Bilo da je u pitanju izgradnja multifunkcionalnog, 50 spratova visokog tornja u Čekrčićima sa aerodromom i olimpijskim bazenom na vrhu ili najvećeg evropskog grada na vodi (većeg i od onog beogradskog), lociranog tačno na spoju Paljanske i Mokranjske Miljacke u čijem sklopu bi bilo izgrađeno i najveće vještačko drvo na svijetu, sa čijih krošnji bi se zainteresovani građani i turisti ogromnim toboganom mogli spustiti tačno ispred gradske Vijećnice.

Da se kreator priče o „Buroj Ozoneu“, obučen u tradicionalnu arapsku odjeću pojavio na vratima tog Ministarstva ubleha i (u)laganja BiH, sa pričom da će u ovu državu donijeti investiciju tešku četiri milijarde maraka ili eura, iskusni eksperti iz ove oblasti, školovani u dvadesetpetogodišnjim kontaktima sa raznim ublehašima koji su dolazili u BiH od početka rata naovamo, odmah bi ga skenirali. I zaveli u kartoteku te ga preventivno diskvalificirali za ozbiljne kontakte sa predstavnicima institucija u BiH. Dok ne dokaže da može realizovati ono što je obećao prvi dan nakon što je potpisao ugovor.

Ne bi se onda mučili u kabinetu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH da pronađu termin za sastanak sa investitorom koji je obećao napraviti najveći turistički grad u Bosni i Hercegovini i Evropi. A i šire. Ne bi ni agilni načelnik općine Trnovo – koji je sa svakim novim izborima oblačio dres nove stranke samo da bi u dužem vremenskom periodu bio dostupan svim investitorima – morao da tri godine sluša priče o milijardama koje će poteći u pravcu podnožja Bjelašnice i Treskavice.

Ne bi se pošteni načelnik morao prisjećati osnova hemije da bi skontao zašto bi se turističko-rekreacioni kompleks zvao „Buroj Ozone“. Konačno, ne bi se trinaest dana prije prošlogodišnjih lokalnih izbora u BiH na području Prečkog Polja u općini Trnovo morala skupljati skoro kompletna vrhuška države, entiteta, kantona i općine Trnovo da bi položila kamen temeljac za Buroj Ozone City, grad koji je osam mjeseci nakon polaganja tog kamena i dalje – ozonski grad duhova.

Dok je MMF-a…

Ne bi jer bi jedan od prvih zakona koje bi Ministarstvo ubleha i (u)lagača predložilo na usvajanje bio zakon kojim bi svaki potencijalni (u)lagač morao garantirati imovinom u vlastitom i vlasništvu svojih kompanija (ako ih ima, kako tvrdi) za svaki projekat i svako životno djelo koje bi došao realizirati na zemlji u vlasništvu države (entiteta, kantona, općine) i uz (zlo)upotrebu novca, vremena i administrativnih kapaciteta države (entiteta, kantona, općine) u Bosni i Hercegovini.

U tom zakonu bi bili predviđeni penali za svaki minut kašnjenja realizacije projekta čiji je kamen temeljac položen. Istim zakonom bi trebalo uvesti i plaćanje posebnih novčanih kazni ukoliko je polaganju kamen temeljca za neralizirani projekat prisustvovao značajniji državni službenik (premijer, ministar, zastupnik) te „poskupljenje“ tarife ako se polaganje kamen temeljca dešava bliže datumu izbora.

Ali dok ne postoji Ministarstvo ubleha i (u)laganja BiH, ko je uopće nadležan da odgovori na pitanje da li je Arap ublehaš ili pravi ulagač sa pravim milijardama? Ko će nas, građane ove divne zemlje i očajne države zaštititi od posljedica ublehaških kampanja koje traju godinama, da bi od njihove realizacije ostali samo pocijepani bilbordi i profesionalno urađene video prezentacije virtualnih gradova i sela?

S druge strane, da li smo postavljajući ova pitanja nepravedni prema ulagačima koji svoj kapital zaista mogu istovariti i na planinama i brdima neke druge, prirodnim ljepotama obdarene i tranzicijom osiromašene, evropske države? Ili smo i dalje naivni i glupi Bosanci (i Hercegovci) koji uporno vjeruju da će nakon jadnih 244 miliona eura direktnih stranih investicija u cijeloj 2015. godini, zaista doći jedan čovjek i napraviti nešto što će odjednom kreirati poslove vrijedne milijarde i desetke hiljada radnih mjesta.

„Gdje je MMF, tu nema ino firmi i ino ulaganja, jer prisustvo MMF-a znači nesigurnost, visok sistemski rizik zemlje koji banke ugrađuju u veću kamatnu stopu za građane i firme. Za razliku od poslodavca ili građanina koji izlazi zabrinut iz banke kad dobije kredit, bh. političar se raduje kreditu MMF-a iz prostog razloga što će da ga troši dok će neko drugi da ga vraća.“

Riječi profesora Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Vjekoslava Domljana možda su najbolji odgovor na ova pitanja. Mi nažalost nikada nećemo imati Ministarstva ubleha i (u)lagača jer imamo MMF. A dok imamo MMF, ublehašima i (u)lagačima svih boja i rasa vrata državnih institucija širom su otvorena. Sa kamenom temeljcem pod rukom ili bez njega.