Rusi ljuti na Hrvate: Gdje je raketni sistem S-300 koji smo vam isporučili uoči Oluje?
To što je ambasador Ruske Federacije u Zagrebu Anvar Azimov, koji je prije dva mjeseca žestoko pritisnuo hrvatsku Vladu i najavio da će se s Agrokorom dogoditi haos, sada ostao u sjeni zbivanja s Agrokorom – ne znači da nije aktivan.
Ovih je dana pozvao u ambasadu na razgovor Zvonka Zubaka, hrvatskog biznismena koji se bavi trgovinom oružja, koji je u vrijeme Domovinskog rata bio u grupi koja je putem njihove kompanije Winsley Finance Limited bila glavni opskrbljivač Hrvatske oružjem, piše zagrebački Večernji list.
U cijelosti je bila riječ o naoružanju ruskog porijekla pa je Azimov zvao Zubaka da mu sačini popis sveg oružja koje je preko Rusije od 1992. pa sve do 1997. godine stizalo Hrvatskoj. Azimov se, naime, očito i dalje ljuti na Hrvatsku, na njenu geopolitičku opredijeljenost, a ne paše mu sada, čini se, ni način na koji hrvatski premijer Andrej Plenković rješava problem Agrokora, za čije rješavanje su jako zainteresirane i dvije ruske državne banke.
Godinama nezainteresirani
Prema istom izvoru, u razgovoru sa Zubakom Azimov je kazao da je Rusija razočarana ponašanjem Hrvatske, te da bi se Hrvati trebali podsjetiti ko ih je u vrijeme međunarodnog embarga naoružavao i spašavao.
Stoga je i zatražio popis svih isporuka. Izgledno je da Rusija zna šta je tih godina isporučivala zaraćenoj Hrvatskoj, no trebala im je i dodatna potvrda.
Na popisu, koji je u posjedu Večernjeg lista, navode se velike količine tog naoružanja. Na popisu je i poznati raketni sistem S-300 PMU koji je dijelom bio isporučen Republici Hrvatskoj uoči Oluje i koji je potom poslužio kao psihološka kočnica zračnim snagama SR Jugoslavije da ih odvrati od intervencije tokom Oluje. Sistem, prema tvrdnjama Zvonka Zubaka, nikada nije otplaćen pa on još od 2001. vodi sudski proces u kojemu traži isplatu, povrat ili nagodbu.
Sve hrvatske vlade od tog su procesa bježale te su se uzdale u beskonačan sudski proces. No, ta nonšalantnost sada bi Hrvatskoj mogla zakomplicirati život. Javna je tajna da je raketni sistem, čini se 2004., otišao iz Hrvatske, te da je dan na uvid najzainteresiranijima – SAD-u i Izraelu.
Kako nije bilo nikakvih čvrstih potvrda o tome, Rusija se sve ove godine pravila da je se to ne tiče. No sada, barem kako se može iščitati iz akcije ambasadora Anvara Azimova, Rusija bi naglo mogla postati zainteresirana za postavljanje pitanja Hrvatskoj – gdje se nalazi raketni sistem koji smo vam isporučili!? Azimov jest pokrenuo tu akciju, koja bi mogla rezultirati novim pritiskom Rusije na Hrvatsku, no odluka o pokretanju “neugodnih pitanja” ipak nije na njemu, nego na njegovoj centrali u Moskvi.
Božićni kontakti
Činjenica je, međutim, da je Rusija devedesetih godina prošlog stoljeća jako zadužila Hrvatsku i to u vrijeme kada joj je bilo najgore. Zubaka je, kao suvlasnika kompanije osnovane na Kanarskim otocima, iza koje se tada krilo 20-ak osnivača, raznih poslovnih ljudi iz Engleske, Finske, Kanade, Švicarske, Češke, Njemačke, tada u razgovorima u Zagrebu angažirala hrvatska strana da pokuša nabaviti oružje koje drugi dobavljači nisu uspijevali nabaviti, a to se uglavnom odnosilo na borbene avione, helikoptere, razne protivavionske i protivoklopne rakete. Prvobitna je ideja bila da se za nabavku trgovci obrate SAD-u. I prvi kontakti, između Božića i Nove godine 1991., pokazivali su da Amerikanci žele pomoći.
Jedan od savjetnika za odbranu tadašnjeg predsjednika SAD-a Georgea Busha seniora došao je u Zagreb i izgledalo je da će RH dobiti avione (remontirane F-15).
No, nekoliko sedmica poslije Zubaka je savjetnik pozvao na sastanak u Pariz i rekao mu da sebi SAD, nažalost, “ne može dopustiti kršenje embarga”. No, ponudio je za RH drugo rješenje i kazao da će pomoći u tome da svoje vojne potrebe Hrvatska riješi preko Rusije, te je dao kontakt prema tajnim agentima Finske koji su u to vrijeme imali najbolje izgrađene odnose s ruskim generalima.
U Hrvatskoj su bili jako sumnjičavi prema ovom aranžmanu jer je vladalo mišljenje da su Rusi povezani sa Srbijom i da od tog posla neće biti ništa, nego da će Rusi pokupiti novac, a neće nam isporučiti ništa.
Zubakov Winsley u akciju kreće sa svojim novcem i slijedi odlazak u Moskvu, preko Finske. Tamo su dogovoreni detalji, a kada je posao odobrio i ruski predsjednik Boris Jeljcin, počela je prva, oprezna isporuka dva transportna helikoptera Mi-8.
Pad jednog Antonova
Kako je prelet preko drugih zemalja, posebice Mađarske, izazivao previše pažnje, ubrzo je dogovoreno da će se oružje prevoziti velikim civilnim ruskim transportnim avionima AN-124 (Antonov) i IL-76 (Iljušin).
Rusi su rekli da će zbog kontrole leta to teško ići jer će svi znati da to nisu civilni letovi i da će najteže biti tokom preleta Mađarske, gdje su bili američki Awacsi, koji su nadzirali zračni prostor Jugoslavije, te su se Rusi pribojavali da će im prisilno prizemljiti avone.
Zubak je, međutim, s partnerima otišao na sastanak s tadašnjim glavnim sekretarom NATO-a Manfredom Wernerom, što je rezultiralo da svi ubuduće “zažmire” na ruske transportere koji su nosili oružje za RH. I iz vojne baze 200-tinjak kilometara istočno od Moskve počeli su redovno polijetati veliki ruski transporteri.
Od 1992. pa sve do 1997. iz Rusije je za RH organizirano oko 160 letova s po u prosjeku stotinjak tona oružja. Počeli su stizati i toliko potrebni MiG-ovi 21, koji su bili remontirani i stari deset do 12 godina. Transportnim avionima pak počele su pristizati hiljade granata raznih kalibara, stotine protivoklopnih lansera tipa “Fagot” s pripadajućim raketama te municija, rakete i bombe za hrvatsko borbeno zrakoplovstvo.
Ruski transporteri letjeli su kroz zračni prostor Mađarske. Kada su Antonovi i Iljušini ulazili u hrvatski zračni prostor, uglavnom noću, ruski piloti obično su “primijetili” neki tehnički kvar, te su tražili od zagrebačke kontrole leta hitno slijetanje na neki obližnji aerodrom. Uglavnom su ih upućivali u zračnu luku u Puli, u manjem broju slučajeva na aerodrom na Krku.
Hrvati su se toliko izvježbali da su velike avione uspijevali noću isprazniti za samo četiri sata. MiG-ovi 21 i borbeni helikopteri MI-24 prevoženi su kamionima u Zagreb u remontni zavod na Plesu i sastavljani, što je bilo moguće jer su Rusi uz eskadrile isporučili i remontne stanice, alate, rezervne motore i dijelove.
Za potrebe obuke naših pilota na “letećim tvrđavama” helikopterima Mi-24 stigli su i ruski instruktori koji su za šest mjeseci obučili sve hrvatske pilote.
Posredstvom Rusa tada su Hrvatskoj prodane 54 letjelice, dakle dvije eskadrile MiG-ova 21, transportno-helikopterska eskadrila i 11 borbenih helikoptera Mi-24.
Sve to naoružanje pristiglo je po vrlo pristojnim cijenama, MiG-ovi su stajali oko 700 hiljada dolara po komadu, leteće topovnjače MI-24 između 1,5 i dva miliona dolara, a kalašnjikovi su, primjerice, stajali oko 140 dolara. Operacija koja je rezultirala sa 160 letova transportera odvijala se pod kodnim imenom “Pero”, a pri tome je jedini gubitak bio pad jednog An-124 iznad Irana, pokraj grada Kamrana.
Neslužbeno, avion je bio oboren raketom, a stradala je cijela 16-člana posada čije su porodice od Winsleya dobile odštetu.
Kopiranje tehničkih shema
Pred kraj 1994. u Hrvatskoj je već oformljena grupa vojnika i oficira koja je krenula na obuku za prihvat najmodernijeg raketnog sistema S-300, od kojeg i sada strepe sva ratna zrakoplovstva.
Godine 1995. počinju pristizati dijelovi sistema koji može rušiti sve letjelice na visinama od 20 metara do 27 kilometara, te na udaljenosti od 200 kilometara. Svi protagonisti slažu se da u Hrvatsku nikada nije stigao kompletan sistem.
Zubak i njegovi partneri govorit će da je isporučeno oko 80 posto sistema (osim komandnog modula s glavnim radarima), dok će razne MORH-ove službe u kasnijim sudskim postupcima govoriti da je stiglo od 25 do 40 posto sistema. Zubak je uvijek isticao da je RH ostala dužna oko 200 miliona američkih dolara.
Svi se opet slažu da je u RH stiglo šest lansirnih rampi sistema (na transportnom vozilu ZIS), svaka s po četiri cilindra, dakle ukupno 24 rakete. Kasnije je sistem razdvojen, lansirne rampe bile su spremljene u Puli, a cilindri s 24 rakete u Kerestincu pokraj Zagreba.
Kada je na vlast došao premijer Ivo Sanader, gotovo da je izbio međunarodni skandal jer su Rusi još tada načuli da su Hrvati dopustili Amerikancima i Izraelcima uvid u tehnologiju i, još gore, kopiranje tehničkih shema sistema.
To je bilo skandalozno jer je tako omogućen uvid u sve tajne ruske vojne tehnologije, koja se pokazala nadmoćnom u odnosu na američke Patriote. Koliko se može razabrati iz raznih izvora koji u anonimnosti znaju komentirati ovaj tajni posao, Hrvatska je još 1997. odlučila da neće kompletirati sistema, te je idućih godina pokušavala naći kupca.
Bio se zainteresirao Iran, no isporuku je spriječio SAD. Kasnije se zainteresirala i Turska, koja je ovim sistemom željela odgovoriti na činjenicu da je Grčka preko Cipra kupila S-300. Ti poslovi nisu realizirani pa se sistemu gubi trag 2004., kada je sva oprema navodno ukrcana na brod u Rijeci i navodno otplovila u pravcu SAD-a. U RH je potom raspušten 1. raketni divizion 205. raketne brigade RS S-300, kojim je zapovijedao Vilko Klasan.
Zatvoriti aferu nagodbom
Nakon te 2004. službena Hrvatska pravila se kao da o sistemu ništa ne zna, dok se na sudu u Zagrebu već 16 godina vodi spor vezan za plaćanje sistema. Koliko je bilo čudesno što ga je RH uopće dobila još 1995., dovoljno govori podatak da su ga Kinezi uspjeli nabaviti tek 1999., a Iran tek prošle, 2016. godine. Taj sistem danas vrijedi znatno više nego sredinom 90-ih pa se može čuti da su ga Iranci platili oko 700 miliona američkih dolara. Zubak je još lani u razgovoru za Večernji list predvidio da će se, pokaže li se ikada da taj sistem više nije u RH, a on je, u međuvremenu, sucu izjavio da od RH neće tražiti nikakvu odštetu ako mu ona vrati sistem S-300 u izvornom stanju – postaviti pitanje kako država njega može obeštetiti?
I sada bi se moglo dogoditi da i ruski S-300 stiže na naplatu Plenkovićevoj Vladi.
Mesić: Sanader mi je rekao da raketnog sistema više nema
Prije desetak mjeseci na sudu je o sudbini raketnog sistema svjedočio i bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić. Premijer Ivica Račan ga je obavijestio da je ugovor potpisao Gojko Šušak, da je sistem isporučen, ali ne u cijelosti, no kako se sistem nalazi u vojnim objektima RH, da je RH odgovorna. Račan je Mesića obavijestio da je sistem djelomično plaćen, ali ne u cijelosti. Mesić je posvjedočio da su postojala dva rješenja – ili platiti ostatak cijene ili povrat sistema.