Hajdo: Poezija je kompresovana emocija i dribling duha

“Mind over matter” (“Svijest nad materijom”) naziv je književno-poetskog prvijenca sarajevskog pjevača i muzičara Muamera Hajde, koja je ovih dana ugledala svjetlost dana u sarajevskim knjižarama. Originalno i neuobičajeno za prilike u BiH pisana na engleskom jeziku, knjiga pjevača posttraumatskog hard-core benda “Flatline” povod je za razgovor za Fenu.

Govoreći o razlozima i motivima za izražavanje na engleskom jeziku, Hajdo kaže kako mu je od samog djetinjstva engleski bio nešto zvučno, lijepo i strano, a opet blisko, te ga je od prvog školskog kontakta u 4. razredu osnovne škole zavolio.

– Nakon nekog vremena kroz edukativni sistem, popularnu/underground kulturu i medije, shvatio sam da je to jezik planete, i da je toliko zastupljen da se više u školama ne uči kao strani, nego obavezni jezik, i do stadija univerzitetskog obrazovanja sam uvidio da već počinjem da razmišljam na engleskom, i da stvari koje bih volio prezentirati, reći i napisati tako imaju otvorena vrata svijetu, a ne samo lokalnoj sredini, što se poslije korištenja mojih tekstova u bendu “Flatline” kroz žive, studijske snimke i niz evropskih turneja, pokazalo kao tačno. Univerzalno pojednostavljena gramatika i globalna ekspanzija tog jezika pomažu da se u manje riječi kaže više, i na više načina ako je potrebno, a to u mojoj viziji određenog teksta čini baš ono kako sam ga zamislio, iako određeni lingvistički autoriteti smatraju engleski previše osakaćenim i osiromašenim upravo iz tih istih razloga ekspanzije i masovnog prisustva jezika u svačijem modernom životu. Engleski je lagan za naučiti, ali težak za naučiti dobro, kao uostalom i svaki jezik, u zavisnosti od tvog sopstvenog porijekla i afiniteta. Ukratko, govori engleski da te cijeli svijet razumije – naglašava Hajdo.

Od najranijeg djetinjstva muzika je bila dio njegovog života, a da nije bio toga ni svjestan.

– Kroz cijeli moj kontakt s umjetnošću, od malih nogu, nisam ni sanjao da ću ikad išta napisati i stvoriti sam, za bilo koga. Stariji brat i sestra su mi i prije nego sam prohodao puštali ploče da zaspim, i muzika je tako ušla u moj život a da toga još nisam bio ni svjestan. Tek kasnije, kroz odrastanje, osnovnu i srednju školu i dalje, shvatio sam da utkano u sve to postoji i glas, poruka, tekst, koji je lice pjesme i muzike, i koji je u stvari izraz i izjava, kojoj je muzika samo tepih po kojem je sve prostrto kao boje na slici, pokret i lice u filmu ili predstavi, i tako se analogija može pronaći sve do konceptualne umjetnosti, gdje je tekst obično samo naslov samog djela i ništa više. Ta sinergija me je fascinirala, i ako kažeš nešto uz muziku, stvaraš jednu nepobjedivu i jaku emociju, koja decenijama pomaže da se izrazi gotovo sve, jer je umjetnost ona asimptota koja se približava stvarnosti negdje u beskonačnosti, ali joj je uvijek jako blizu, i prati nas sve, samo je stvar u tome koliko umjetnosti želimo primiti u sebe, koliko je dopuštamo i koje vrste – pojašnjava Hajdo svoje porive za pisanjem koje naziva “krikom ka univerzumu, bez neke jasne vizije da bi nekad to mogo biti i pročitano”.

– Uostalom, većina stvaranja tako i počinje, iskreno prije svega prema sebi, a svijet svakako ima svoja mišljenja i kritike, što će po meni poslije eventualno samo obogatiti kompletno shvatanje i usvajanje onoga što radiš. Najbitnije je da sam ja poeziju zavolio tek uz muziku. Beskonačno učenje pjesmica napamet u školi me je izluđivalo, a kad nešto takvo pročitaš s omota CD-a, kasete, ploče, a danas i na internet stranica, to je dio nečega što voliš. Prvo si to pamtio samo fonetski, kroz glas vokala benda, a poslije i pokušavao da se pronađeš u tome što čuješ i čitaš. Zaključak: poezija je kompresovana emocija i vizija, i dribling duha na malom prostoru, kao što je nekoć rečeno za aforizam, i za mene kao čovjeka koji ne voli “Markove konake” to je idealno da se na stranici kaže nešto na šta bi se inače potrošili tomovi knjiga – pojašnjava sagovornik Fene.

Govoreći o odnosu istine i umjetnosti, Hajdo polazi od pojašnjenja šta za njega umjetnost uopšte i znači.

– Umjetnost je za mene komunikacija između bića u univerzumu na metaforičkom nivou preko određenog medija. Čovjek ima ideju ili viziju, u zavisnosti od njegove genetike i predispozicija, kao i sposobnosti da je prezentira, i kroz medij “pakuje” to u komad umjetnosti, da bi krajnji konzument to, opet u zavisnosti od svoje percepcije, iskustva i poznavanja materije, primio i eventualno usvojio, a cilj svega je da se u konzumentu stvori što sličnija slika onoj koja je bila u viziji umjetnika. Tu dolazimo do gradacije koliko je ko dobar umjetnik, kao i do gradacije samog konzumenta i njegovog nivoa precepcije, kognitivnosti i lucidnosti da to vidi, čuje, osjeti, takne i usvoji. Uspješan rezultat je katarza – konačna komunikacija umjetnika s publikom je završena, svako je svoju katarzu doživio na svoj način, komunikacija je time gotova, ostavlja utisak, sjećanje i učenje, i obje strane su iz procesa bogatije. Dakle, istina je za svakoga drukčija, i kroz ovu zbirku vide se mlađe, možda naivne faze razmišljanja, preko nekih koje su bijes prema neznanju, nepravdi, neravnoteži, onih malo dublje filozofskih, pa sve do onih koje su samo slika nečega lijepog i voljenog. Istina nije ništa drugo nego ono čime taj pojam sami smatramo, i to je jako osjetljivo i delikatno pitanje i izjava, i samo umjetnost se usuđuje pokušati prikazati je, jer je umjetnost slobodom načela „licencia poetica“ ovlaštena da kaže ono što se u političkim, ekonomskim, socijalnim i drugim krugovima ne bi smjelo, po cijenu statusa u društvu ili ultimativno i samog života. Cenzura umjetnosti je zato također jako teško pitanje, jer u modernom društvu politička korektnost pod okriljem zaštite prava u stvari guši individuu u izrazu onoga što je samo mišljenje, sve dok je to samo mišljenje, a ne uvreda. Pitanje je onda i šta je za koga uopšte uvredljivo? Tu bi završio s ovim odgovorom, jer je istina opasan pojam, naročito za konfliktne prostore poput ovog gdje živimo. Umjetnost tu treba da bude ne odgovor, nego melem na ranu sveopšteg zla u ljudima, kojeg smo svjesni, i koje ona sama treba da nekako poravna, i katarzom makar malo ublaži gorčinu, jer se većinom i sama umjetnost stvara iz bola, kao jake emocije koja ima potencijal stvaranja više nego druge, u zavisnosti koliko je umjetnik talentiran, iskusan i vješt – objašnjava Hajdo.

Nakon godina i godina slušanja, posmatranja, i samog učešća u svemu vezano za muziku i svjetsku scenu, Hajdo može izdvojiti mnoge uzore. S Fakulteta anglistike pamti Samuela Taylora Coleridgea, Williama Wordswortha i Williama Blakea, a iz muzičkih iskustava Phillipa Anselma, Chucka Shuldinera i Trenta Reznora.

– Analogija postoji, ali je možda na prvi pogled neprimjetna i nepostojeća, ali koliko god izgledalo nespojivo, sve su to ljudi koji su kao i ja pustili svoj krik u univerzum. Možda sam ja prvi koji ova imena spominje u istoj rečenici. Kao što rekoh prije, umjetnost je univerzalna, pa tako i uzori – dodaje.

Govoreći o angažiranosti u umjetnosti, Hajdo polazi od analogije da, kao što svaki dobar psihijatar prvo posmatra sebe kao pacijenta, tako i dobar pjesnik treba prvo da samom sebi postavi pitanje, i sebe dovede u pitanje, jer i ta vizija koju iznosi možda nije tako lijepa, jasno naznačena i oslikana kako bi i on sam htio.

– Salvador Dali jednom je rekao “Slika je najljepša kad je prazan papir preda mnom, i što više slikam, ona je sve gora, i na kraju ništa ne valja.“ Rečeno je samo to da se vizija iz uma teško može identično prenijeti, i angažman se sastoji u tome da pokreneš sebe kao umjetnika da to što radiš bude alat da se nešto konkretno radi. Ako već imaš neku viziju, neka ona nekome bude oslonac, koliko je to moguće, neka se ljudi pokušaju naći u tome, i tako smo svi dio toga, naravno otvoreni za kritiku i nadogradnju. Muzika je jak alat kao izduvni ventil negativne energije, i tu leži osnovni razlog angažmana – ističe.

Hajdo voli reći da underground muzičari prave umjetnička djela, prave umjetnička djela da ne bi činili umjetnička djela.

– Nekome je to gomila buke, ali onima koji znaju šta radimo i to vole i razumiju, to je jedan bezopasan i po tijelo dobroćudan apaurin ili lexilium, bez nuspojava. To je bijes, tuga ili sreća pretočena u razmjenu energije, umjesto da bude potrošena na destrukciju. Svim tim smo bogatiji i sretniji, i katarzom očišćeni. A na ovim prostorima smo sami svjedoci da se itekako imamo redovno od čega čistiti. Naša scena, u ratu i poslije rata, samo je refleksija društva, i kakva god bila, pomogla je nekome i nekad da se osmjeh stavi na lice, umjesto noža ili pištolja u ruke, ili umjesto igle u venu. Ovo je najbitnija činjenica od svih do sad ovdje spomenutih. Lično sam osmislio termin “Post-traumatski hardcore” kao muzički pravac za ono što radimo, da bi prosto dali ljudima komad naše svijesti na razmatranje, i da bi mogli da svima na taj način pomognemo u svakoj pojedinačnoj boli, problemu i frustraciji, koliko je to moguće. Na pozadini moje knjige naći ćete QR kodove od ISK Webzina kao medija i BHHC Bookinga kao konkretne organizacije, koji su meni lično pomogli da prezentiram to što radim, i kojima se na ovaj način zahvaljujem i odužujem. Spominjati cijelo jedno more drugih ljudi i organizacija bi samo izazvalo problem jer bih uvijek nekoga zaboravio, a time i naljutio, što mi svakako nije cilj – kaže Hajdo.

Distribucija Hajdine knjige poezije “Mind over matter” započela je u “Svjetlostkomercu” u Titovoj ulici u Sarajevu i “Buybooku” u Sarajevu, od naredne sedmice i u knjižarama “Sarajevo Publishinga”, a planira uskoro ostvariti još kontakata po cijeloj BiH.

– Nacionalna Univerzitetska Biblioteka ima po primjerak knjige za sedam svojih odjeljaka širom države, pa bi bilo lijepo ponuditi moj rad u makar jednu od knjižara u svakom od većih gradova. Na tome radim u dogledno vrijeme, a poslije i na internacionalnoj promociji putem internet i pisanih izdavača u Evropi i svijetu. Cijena je 16 KM, što se nadam da za ovakvo nešto nije skupo, a pošto ima i stranu publiku malo dubljeg džepa, čini mi se kao neki idealan ekonomski kompromis. Pošto sam sopstveni izdavač, na moj lični mobilni broj telefona 061 836 899 može se dogovoriti prodaja za 10 KM, bez knjižarske marže, što ću sve postaviti na svoj Facebook zid vrlo brzo. Sve zavisi od potražnje i ekspeditivnosti štamparije “Jeftina Štampa” iz Sarajeva, kojoj se ovim putem i iskreno zahvaljujem – rekao je na kraju razgovora za Fenu pjesnik i umjetnik, tvorac “Post-traumatskog Hard corea” i suosnivač benda “Flatline” Muamer Hajdo.