Nasljednici enormnog bogatstva porodice Rockefeller su – komunisti

Biti u kontaktu sa osobama koje posjeduju povjerljive informacije i žarku želju za društvenim prestižom formula je životnog uspjeha, poručuje u svojim nedavno objavljenim memoarima DR David Rockefeller, potomak jedne od najimućnijih porodica svijeta, koji je u ovome bestseleru napisao do sada najpotpuniju biografiju slavne obitelji koja je obilježila devetnaesto i dvadeseto stoljeće.

Bogatstvo koje i danas izaziva oduševljenje njihovih poklonika i zavist protivnika stvorio je Davidov djed John: ovaj biznisu sklon čovjek imao je njemačko (“uporno i radno”) porijeklo, a šta znači kapitalizam saznao je već u petnaestoj godini života kada je počeo i po šesnaest sati dnevno raditi kao trgovački računovođa.

ODLAZAK U RAT

Ostaje nepoznato da li je mimo redovne plate novac zarađivao i na sitnoj krađi svojih nadređenih (to se ne pita autor, nego kritičari njegovog djela), ali se zna da je imao savršen osjećaj za razvoj naftne industrije zbog čega je vremenom sav svoj stečeni kapital uložio u ovu privrednu granu.

Plodovi njegovog rada uskoro su dali rezultate: godine 1872. osnovao je kompaniju Standard Oil koja je postala planetarno najznačajnija i o čijem poslovanju u superlativima govore i savremeni ekonomski eksperti.

Njegovo carstvo je u prvoj deceniji prošlog stoljeća toliko bilo veliko da je on postao i politički veoma uticajna osoba: imao je bliske poslovne kontakte sa Bijelom kućom, čiji su mu zvanični predstavnici odobravali monopolsko djelovanje, to jeste, davali mu strogo čuvane upute o ulaganju para u razvoj, prije svega, željezničkog, vojnog i bankarskog sistema.

Snalažljivi biznismen sa političkim vezama u oporuci je naložio da polovina njegovog enormnog bogatstva pripadne Humanitarnom društvu Rockefeller, dok je ostatak naslijedio njegov jedinac John R. Junior, koji je imao jednu kćerku i četvoricu sinova među kojima je najviše nada gajio u Davida, dakle, potpisnika memoara.

David Rockefeller, koji je bio u prilici da izgradi prisan odnos sa značajnim svjetskim državnicima, privrednicima, naučnicima, umjetnicima i sportašima, rodio se 1915. godine u New Yorku u porodičnoj kući koja je zapravo u to vrijeme bila najveća zgrada u ovoj višemilionskoj metropoli.

U nekoliko intervjua istakao je kako mu je žao što je svojevremeno taj veleljepni objekat srušen, i to po želji Rockefellerovih koji su općenito imali presudan uticaj na urbanistički razvoj Sjedinjenih Država.

Pamti, također, da su u desetinama prostranih soba bile smještene basnoslovno vrijedne umjetnine, a dio njih će dvadesetih i tridesetih godina njegovi roditelji pokloniti privatnim muzejima i antikvarnicama.

Ekonomski kolaps (1929.) uticao je, pak, da i oni izgube ne baš mali dio bankovnih dionica, ali su se od totalne novčane propasti sačuvali zahvaljujući ne samo bogatstvu u nekretninama, nego i istančanom biznis osjećaju da u kasnijem periodu ulože pare u uspješne projekte.

Naravno, ne smije se zaboraviti ni još jedna bitna činjenica: imali su, kao što je već kazano, podršku vladajućih političkih struktura kojima je blizak kontakt s tako uglednom porodicom trebao prije svega zarad vlastitih interesa.

Takav oblik komuniciranja održavao se po sistemu “usluga za uslugu”, iako u svojoj knjizi autor tvrdi da njegovi roditelji nikada nisu iskorištavali druge u ostvarivanju svojih planova, već da su samo znali iskoristiti ponuđene im prilike.

David Rockefeller o svojim roditeljima piše sa mnogo ljubavi i sjete, podvlači da je njegova majka Abby bila nježna i požrtvovana žena, dok oca Johna pamti kao poprilično odbojnog radišu, čije će bez sumnje brižne i proročanske savjete njegov sin shvatiti tek u svojoj kasnoj mladosti: tada je, veli u intervjuu datom američkim novinarima povodom publikovanja memoara, otkrio da je svijet nepresušna dolina suza u kojoj se svaka individua koja želi doći do sretnog vrha mora odreći mnogih primamljivih blagodeti i ugodne dokolice koje život pruža.

Glava porodice, naime, od svoje djece je zahtijevala da imaju precizno izgrađene radne navike (“svjetlo i mrak su za rad”), da studiraju na prestižnim univerzitetima, da odrastaju po strogim pravilima vojne službe: ustajanje u ranu zoru, tuširanje hladnom vodom, tjelesne vježbe…

DUGI NIZ SMRTI

Takvo vaspitanje dobro će doći Davidu tokom Drugog svjetskog rata u kojem je bio američki tajni agent stacioniran u Sjevernoj Africi (Alžir, Maroko, Tunis), a za svoj borbeni angažman dobio je jednodušne pohvale oficira USAArmy koji su istakli ne samo njegovu hrabrost, već i odlučnost, želju za sklapanjem čvrstih prijateljstava, zatim šarm, duhovitost, pronicljivost, skromnost i, nadasve, uglađenost i obrazovanost zbog čega je dobio mjesto vojnog atašea u francuskoj prijestolnici neposredno nakon poraza nacizma i fašizma.

Za sve te lijepe osobine David prvenstveno ima zahvaliti svome ocu koji je uvijek bio dotjeran gospodin (“čak i kada bi išao kupiti cigare i novine”), no nikada nije želio da javno pokazuje svoj imetak, da se šepuri u limuzinama i da pažnju drugih privlači raritetnim nakitom, zlatnim satovima, skupocjenim odijelima.

Faksimil teksta objavljenog u Slobodnoj Bosni

On je, štaviše, takav način života iskreno prezirao, pri čemu je maštao da svijet učini boljim, sigurnijim, ljepšim, riječju, “ugodnijim za življenje.”

Tako je u vrijeme prohibicije, kada su u New Yorku preko noći bili sagrađeni brojni mafijaški zadimljeni barovi i kada je ovaj grad postao zona opasnog i krvavog življenja, odlučio da Manhattan učini mirnim i gostoljubivim kvartom.

Otkupio je zemljište od malih dioničara i Columbia univerziteta nakon čega je svoj novi posjed pretvorio u gradilište na kojem je bila planirana i izgradnja Metropolitan opere.

Međutim, uslijed opšte besparice, svoj naum nije ostvario, ali odbio je da novostečenu svojinu proda bez obzira na činjenicu da je svake godine morao plaćati pet miliona dolara poreza državi.

A onda je jednoga dana odlučio da bez obzira na poslovni rizik ponovo podigne čelične kranove i dovuče bagere: počela je gradnja džinovske gradske četvrti.

Desetine hiljada tada nezaposlenih, gladnih i poniženih Njujorčana neočekivano je dobilo posao, a njihov grad dobio je, između ostalih objekata različite namjene, i grandiozni Rockefellerov centar.

Arhitekti su konstatovali da je riječ o remek djelu, dok su novinari s ushićenjem izvještavali kako je cijeli projekat koštao današnjih tri milijarde dolara i da je narodna bijeda postala prošlost.

Davidov otac nije dočekao da mu se sva uložena finansijska sredstva vrate (umro je 1960.), ali je svojim nasljednicima omogućio život u izobilju, iako oni, naravno, novcem nisu mogli kupiti najbitnije — zdravlje i sreću.

Davidova sestra Babes je nakon tri razvoda umrla od karcinoma pluća, njegov najstariji brat John nastradao je u prometnoj nesreći, Nelson, koji je bio i potpredsjednik Sjedinjenih Država, smrt je pronašao za vrijeme stravstvenog zagrljaja sa četrdeset godina mlađom ljubavnicom, a Winthrop, koji je bio izopćen iz porodice čak i u vrijeme kada je bio guverner Arkansasa, svoj život je okončao u delirijum tremensu.

Danas je živ jedino David Rockefeller, bivši student ekonomije na Harvardu, koji će naklonost puka steći kada je pristao da za platu od jednog centa bude zamjenik gradonačelnika New Yorka i da se bespoštedno uhvati u klinč sa dobro organizovanim bandama i korupcijom.

Također, narod će ga zavoliti i zbog njegovog humanitarnog djelovanja, ali i zato što nikada nije bio sklon skandalima: primjerice, punih šest decenija živio je u skladnom braku sa svojom najvećom ljubavi, kako ju je i javno oslovljavao, Margaret McGrath, koja je umrla prije sedam godina. Njihov život nije bio obilježen samo upornim danonoćnim radom, nego i turističkim putovanjima, obilascima galerija, muzeja, pozorišta, knjižara i kina, privatnom korespondencijom i druženjima sa porodicama Kennedy, Broz, Pahlavi, Thatcher, Kissinger…, slikarom Pablom Picassom, automobilskim magom Giannijem Agnellijem, medijskim bossom Tedom Turnerom, kubanskim predsjednikom Fidelom Castrom i jordanskim kraljem Huseinom, američkim čelnicima Georgeom Bushom i Billom Clintonom.

NATO INTERVENCIJA U BiH

Iako je David Rockefeller cijeli svoj život bio na strani republikanaca, ipak je održavao stalne kontakte i sa, dakle, demokratskim liderom Billom Clintonom od čije je administracije devedesetih zahtijevao vojnu intervenciju na Balkanu protiv moćne srpske i crnogorske soldateske, pri čemu je nastavio insistirati da se savezničke snage u Bosni i Hercegovini ne mogu povući sa terena sve dok su na slobodi ratni zločinci sa Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem na čelu.

Politički stav ovog počasnog direktora jedne od najuticajnijih banaka na svijetu (Chasa Manhattan), koji je zahvaljujući svom bankarskom djelovanju biznismenima svoje domovine svojevremeno širom otvorio vrata i u Pekingu i u Moskvi, novinari su bezbroj puta do sada pohvalili ističući kako njihov miljenik doista ima pravo kada tvrdi da je, parafraziramo, proživio radan i human vijek za što su zaslužni, kaže, njegova pokojna supruga i šestoro djeca.

Zanimljivo je da je četvoro od njih odbacilo njegovo vjersko (katolik) i političko (republikanac) opredjeljenje i da su po uzoru na engleskog bogataša Fridriha Engelsa stali pod zastavu socijalizma i komunizma zbog čega su ne tako davno bili odlučili da se odreknu svog porijekla, prezimena, nasljedstva. Bio je to, barem sudeći po tadašnjim medijskim izvješćima, ogroman porodični šok, koji je ipak vremenom prevaziđen i zaboravljen.

Njihov otac, David Rockefeller, na kraju memoara naglašava da je ponosan na svoje potomke (“iako se u raznim gledištima nismo slagali, niti se slažemo”) i da zna kako oni novac žele iskoristiti za promjenu i poboljšanje svijeta.

No, da početak, sredina i kraj, jednostavno rečeno, objavljivanje ove knjige uspomena ne prođe isključivo u znaku bajkovite i sretne, tipično američke storije, pobrinuli su se kritičari porodice Rockefeller koji ovih dana u novinama vele da se radi o okrutnim i bezočnim ljudima koji su bogatstvo stekli na prevarama, ucjenama, montiranim sudskim procesima, monopolu i izrabljivanju radničke klase.

Šta je, pak, istina možda niko nikada neće saznati, ali je činjenica da je porodica Rockefeller obilježila dvadeseto stoljeće o kojem je istoričarima nemoguće govoriti a da ne spomenu njihov lik i djelo.

INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.