Ostvaruje li se proročanstvo o novim vjerskim ratovima?
Turski lider Recep Tayyip Erdogan ovih dana talasa svjetsku javnost tvrdnjama o dolazećem hrišćansko-muslimanskom ratu. Procjenujući da su Evropljani “počeli sukob između križa i polumjeseca”, on zaključuje kako, u stvari, već imamo “početak vjerskog rata”.
Predsjednikov vatreni ton prate i drugi visoki turski zvaničnici, posebno ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu. On je u ovoj sedmici u više navrata plasirao izjave kojim se dodatno pojačavaju ionako dramatične Erdoganova poruke.
Njemački i holandski zvaničnici, čiji potezi su razbjesnili turskog lidera, zasad se suzdržavaju od jednako bučnih riječi. Oni procjenjuju da iza Erdoganovih vrućih ocjena stoji samo zabrinutost za ishod referenduma kojim bi se trebala ispuniti njegova želja za uvođenjem predsjedničkog sistema u Turskoj.
Suočena sa stalnim pogoršavanjem globalne političke klime, javnost je ipak zabrinuta. Ne treba dugo pamćenje da bi se sjetili koliko puta su vatrene riječi, naizgled pretjerane, znale da se pretvore u paklenu stvarnost. A svijet već dvije decenije živi sa jednim alarmantnim proročanstvom, po kojem bi budući veliki konflikti trebali da budu dominantno obilježeni upravo vjerskim razlikama i relegijskom netolerancijom.
Otac ovog proročanstva je američki politolog Samuel P. Huntington. Prvo u jednom predavanju 1992. godine, potom u članku “Sukob civilizacija”, objavljenom u časopisu Foreign Affairs 1993. godine, on je u knjizi istoimenog naslova 1996. zaokružio svoje teze po kojim će “civilizacijski identitet biti glavni uzrok podjela u svijetu nakon Hladnog rata”.
Žarište sukoba američki profesor je smjestio u takozvane “zemlje razdjelnice”, tamo gdje se pojedine civilizacije dodiruju. Precizirao je da takvi sukobi imaju naviše potencijala u rubnim područjima oko takozvanog “islamskog svijeta”.
Huntington je procijenio da bi napetosti koje su tu prisutne vremenom mogle eskalirati u sukobe između “ključnih zemalja” svake od tih civilizacija. (On nije pominjao konkretne države, ali u ovom “opisu” nije teško, u današnjoj situaciji, prepoznati Tursku i Njemačku.)
Isprva su politički, analitički i naučni krugovi energično odbacivali Huntingtonove teze, smatrajući da su njegovi zaključci, dobrim dijelom motivisani etničkim sukobima na području bivše Jugoslavije, pretjerani i lišeni geopolitičke uvjerljivosti. No, nakon spektakularnih terorističkih napada u Njujorku 11. septembra 2001. godine, knjiga doživljava ogroman tiraž, a Huntingtonove teze počinju se razmatrati znatno ozbiljnije. Svake naredne godine one su dobijale sve više pristalica, kako su se razbuktavali globalni terorizam, zapadne intervencije u islamskim zemljama i incidenti sa izrazito vjerskom dimenzijom u evropskim državama.
S jedne strane je narastala islamofobija, s druge je postajalo sve glasnije nezadovoljstvo i gnjev muslimanskog stanovništva zemalja, uglavnom na Bliskom i Srednjem istoku, u kojim su proizvođene krize, vojne intervencije i ratovi. Snažan zamah dobile su terorističke organizacije, poput tzv. Islamske države, koje su predznakom u svojim nazivima udomaćile sintagmu “islamski terorizam”.
Iako su svojim djelovanjem u stvari sramotile duh islama, zbog čega su doživljavale snažnu osudu u zemljama sa dominantno muslimanskim stanovništvom, te organizacije i njihovi zločini služili su kao krunski dokaz dobrom dijelu hrišćanske svjetske javnosti da islam nije miroljubiva nego bojovnička, netolerantna religija.
Posljedica koju danas imamo nije nimalo bezazlena. Iako su na Zapadu jaki državni, društveni i javni otpori islamofobiji, ona je, u odnosu na prethodni period, izrazito pojačana. U nekim evropskim zemljama (Francuska, Holandija, Njemačka) incidenti su, od izuzetka, postali pravilnost i svakodnevna pojava. Islamofobija je doživjela pravi “procvat” sa izbjegličkom krizom tokom koje je, u dvije posljedne godine, iz islamskih zemalja u Evropu došlo oko dva miliona izbjeglica.
Zbog svega ovoga, Erdoganove izjave nikoga ne ostavljaju mirnim. One ne moraju rezultirati nikakvim ratom, ali sigurno je da nimalo ne doprinose ni smirivanju već postojećih, opasnih napetosti, za koje se niko ne može zakleti da se jednom ne mogu potpuno izmaći nadzoru.
Za kontrolu razbuktalih strasti ove vrste svijet ima vremena. Za to će, međutim, trebati mnogo tolerancije, mudrosti i međunarodne saradnje. Trebaće i mnogo više razumijevanja za pokušaje dobrog dijela islamskog svijeta da dobije dostojanstvenije mjesto u modernom svjetskom poretku, u kojem su muslimani danas u podređenom položaju.
Erdogan nije u pravu: Vjerski rat još nije počeo! Ali ni taj usud budućnosti nije nemoguć ukoliko se nastave negativni trendovi koji, od 2001. do danas, nažalost, imaju stalnu uzlaznu putanju.
