Prisilno vraćanje afganistanskih izbjeglica: “Ni psi ne žive ovako”
Stojeći u ofucanom šatoru okružen blatom i smećem, Sahibudin Kan i njegova porodica su među hiljadama afganistanskih izbjeglica koji su se vratili kući i koji traže hranu i smještaj u prepunim i oronulim kampovima koji okružuju predgrađa Kabula.
Neočekivano veliki broj Afganistanaca se vraćaju nazad u njihovu ratom razorenu domovinu, a mnogi od njih su nasilno protjerani iz susjednog Pakistana i Irana, ali i iz Evrope. Novom talasu povratka pridružilo se više od milion ljudi koji su već bili interno raseljeni zbog rata unutar zemlje, čime je dodatno pogoršana ionako loša humanitarna kriza.
Povratnici dolaze u zemlju gdje je ekstremno siromaštvo sve veće, bezbjednost veoma poljuljana i gdje su talibani uspjeli da osvoje teritorije u najvećem obimu još od početka američke invazije 2001. Afganistanska vlada koja se već muči da obezbijedi najosnovije uslove za život svom narodu, nije u stanju da se bori na ovako masivnim povratkom.
“Mi smo u našoj državi, ali ni psi ne žive tako”, rekao je Kan, koji se nedavno sa porodicom vratio iz Pakistana.
Žive u prepunom kampu sa više od 450 povratničkih porodica. Mnogi od njih su prepušteni sebi. Bore sa za elementarne uslove i u stalnoj su potrazi za hranom.
U kampu nema tekuće vode, struje a bolesti se šire.
Ovi očajni ulovi su od Kanove familije uzeli stravičan danak prošlog mjeseca, kada su dvoje od njegove šestoro djece, starosti dvije i četri godine, podlegli bolestima i umrli.
“Kada je nedavno pao veliki snijeg, ostao sam bez svoje dvoje djece”, kaže Kan koji u kampu, koji se nalazi na istočnim obodima Kabula, živi dva mjeseca.
“Mi živimo u šatoru i tu nemamo ni drva za loženje ni hrane”, dodaje on.
Prošle godine Kan je sa svojom porodicom živio na jugozapadu Pakistana u gradu Kueti, blizu granice za Afganistanom, mjestu koje je nazivao domom skoro dvije decenije.
Kan je u Kueti imao svoju radnju sa voćem i povrćem, i kaže da je njegova porodica živjela relativno sigurno i komforno. Njihovi su se životi, međutim, okrenuli naglavačke kada su pakistanske vlasti, kao dio antiavganistanske kampanje, zatvorili njegovu radnju i upali u njihovu kuću, smještenu u dominantno avganistanskom dijelu grada.
Nakon mjeseci prijetnji i policijskog maltretiranja, Kanova se porodica konačno spakovala i vratila nazad u matičnu zemlju.
Sada su se Kanovi našli kao beskućnici u sopstvenoj državi.
Prognani iz Pakistana
Mnogi Afganistanci koji su se vratili u domovinu, ne mogu se vratiti u svoje pređašnje domove, kako zbog nesigurnosti tako i zbog otimačine zemlje, zbog čega su prepušteni vladi i za smještaj, tako i dobijanje zemlje.
“Nikad nijesmo mislili da će biti ovako. Očekivali smo pomoć da obnovimo naše živote ovdje”, navodi Kan.
Godinama je Islamabad pritiskao izbjeglice iz Afganistana da se vrate kućama, bez gotovo imalo političke volje iza takvog zahjeva.
Sve je to bilo prije masakra 150 ljudi, većinom učenika u školi u Peševaru, u decembru 2014. Mnoge izbjeglice koje su se vratile, kažu da su postali žrtveni jarci tog napada, za koji su odgovornost preuzeli pakistanski talibani.
Prošle godine, vlada Pakistana je naredila svim migrantima iz Afganistana i izbjeglicama da napuste zemlju. Vlasti su počele da izvode racije na njihove domove i radnje. Povratnici kao Kan, kažu da ih je policija neprekidno progonila i zastrašivala, pritvarala ih i otakazivala im dozvole.
U drugoj polovini 2016. godine, iz Pakistan je iselilo skoro 365.000 registrovanih avganistanskih izbjeglica, od 1,5 milion koliko se procjenjuje da ih je bilo, kao i nešto više od 200.000, otkako se procjenjuje milion neregistrovanih Afganistanaca koji žive u Pakistanu, prema podacima međunarodne organizacije za ljudska prava Human Right Watch (HRW).
Na vrhuncu 1980-ih godina, Pakistan je pružio utočište za, kako se procjenjuje, pet miliona avganistanskih izbjeglica u vrijeme sukoba gerile u Afganistanu sa sovjetskim invazionim trupama.
“Bilo kakav prisilan povratak registrovanih izbjeglica, bez obzira da li je to rađeno direktno ili indirektno, je kršenje međunarodnog prava”, pojašnjava viši istraživač izbjegličkog programa HRW, Gerry Simpson.
“Sasvim je jasno da je Pakistan prekršio međunarodno pravo prisiljavanjem registrovanih izbjeglica na povratak protivno njihovoj volji”, ističe on.
U snažno intoniranom saopštenju, 13. februara, HRW je protjerivanje avganistanskih izbjeglica iz Pakistana nazvao “najvećim svjetskim nezakonitim masovnim prisiljavanjem na povratak protiv njive volje u novijim vremenima”.
Islamabad je, pak, rekao da su izbjeglice koje su otišle, to učinile dobrovoljno, te su produžile rok za povratak svih izbjeglica koje to žele do kraja 2017.
Grupe za ljudska prava kažu da je taj rok trebalo produžiti najmanje do 2019.
“Nesmotrena” obećanja Kabula
Kroz prljav i sirotinjski kamp u kojem žive Kanovi, sve je više nagomilanog bijesa i frustracije zbog nedostatka zvanične pomoći.
Vlada Afganistana koja se u velikoj mjeri oslanja na međunarodnu pomoć, obećala je izbjeglicama davanje parcela zemlje, ali sad nijesu u stanju da ispune obećanja.
Istraživač HRW-a Simpson, kaže da niti jedna izbjeglica koja se do sada vratila u domovinu u 2016. godini, nije dobila nikakvu zemlju.
“Proces distribucije zemlje ljudima je započeo u nekim provincijama, ali je potrebno vrijeme da bi se prošlo kroz taj zakonski postupak”, kaže savjetnik u avganistanskom Ministarstvu za izbjeglice i repatrijaciju, Hafiz Ahmad Mikahel.
On priznaje da su suočeni sa izbjeličkom krizom velikih razmjera, ali tvrde da vlada u Kabulu daje najviše što može, imajući u vidu sredstava sa kojima raspolaže.
Prema zvaničniku HRW-a, “lažna obećanja” vlade Afganistana su bila “apsolutno nesmotrena” jer je upravo velikodušno obećanje Kabula da će pomoći sa kompenzacijom pomoglo mnogim izbjelicama da se odluče na povratak, da bi se na kraju našli u poziciji beskućnika i raseljenih.
“Ovo je jedan od dugoročnih izazova i neuspjeh da se raseljenim Avganistancima obezbijedi zemlja za povratak. Razlozi su korupcija, neefikasnost i nedostatak fondova”, ocjenjuje Simpson.
UNHCR, agencija Ujedinjenih nacija za izbjeglice, kaže da su davali po 400 dolara u kešu registrovanim povratnicima, dok je Međunarodna organizacija za migracije (IOM) rekla da je cilj njihove pomoći po 300 dolara za porodicu, plus hrana i osnovne potrepštine, ako je potrebno za neregistrovane izbjeglice, u zavisnosti od nivoa njihove ranjivosti.
Na kraju, pak, mnogi povratnici propadaju koz pukotine i primaju malu pomoć.
Jedan od njih je i 14-godišnji Sameh, koji je napustio Pakistan sa svojom sedmočlanom porodicom prije skoro tri mjeseca. Sada živi u istom kampu kao i porodica Kan.
“Imamo mnogo problema. Nemamo drva za loženje, niti hrane. Na sve strane je blato, a nema ni cipala, niti odjeće”, kaže ovaj tinejdžer.
