Kako je prije 10 godina dočekana presuda: “Debakl bošnjačke politike u Haagu”

Tekst koji je pred vama objavljen je prije nepunih 10 godina, tačnije 10 dana nakon što je Međunarodni sud pravde u Hagu donio prvostepenu presudu u slučaju tužbe BiH protiv Srbije za genocid i agresiju.

Nakon četrnaest godina dugog sudskog procesa Međunarodni sud pravde u Haagu je u ponedjeljak, 26. februara 2007. godine izrekao presudu o tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid.

Površan pogled na naslovnice hrvatskih, srbijanskih i bosanskohercegovackih dnevnih listova (osim poslovično drugačijeg Dnevnog avaza) koje smo imali priliku čitati dan poslije, ukazuju da je Haški sud donio jednu nepravednu, dejtonsku presudu. Samo je Avaz, sudeći po naslovnici ove novine od utorka, u presudi Međunarodnog suda pravde pronašao razlog za zadovoljstvo jer je, eto, Srbija kriva zato što nije spriječila genocid.

Ta me je naslovnica podsjetila na razgovor sa jednim visokopozicioniranim bošnjackim političarem koji smo vodili desetak dana uoči izricanja haške presude. On me je uvjeravao kako Bošnjaci radi budućnosti moraju u presudi, ma kakva ona bila, pronaći barem jednu rečenicu na osnovu koje će se i u narednim godinama svakodnevno dokazivati da Bosna i Hercegovina i bošnjački narod zaista jesu tri i po godine bili žrtve genocidnog režima Slobodana Miloševića.

Iako sam se uzaludno nadao da za takvom vrstom javne demonstracije pretvaranja očiglednog sudskog poraza u (dnevno) političku pobjedu neće biti nikakve potrebe, naslovnica Dnevnog avaza mi je definitivno otkrila put kojim će bošnjačka politika krenuti nakon sudskog debakla u Haagu. Kad bi imali hrabrosti biti potpuno realni prema činjenicama iz presude Međunarodnog suda pravde, konstatirali bi da nam petnaest međunarodnih sudija nisu otkrile ništa novo u odnosu na pravednu presudu koju su njihove kolege iz Tribunala za ratne zločine na osnovu čvrstih dokaza Tužiteljstva Carle del Ponte već učinile odredivši 35 godina zatvorske kazne za generala Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću koji je, kao što je poznato, osuđen za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.

U skladu sa Krstićevom haškom presudom, genocid u Srebrenici je svojevremeno priznao i predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić i to pred TV kamerama. Između ostalog, i na osnovu kazne zločincu Krstiću u Srebrenici se svakog 11. jula okupi političko-diplomatska svita iz BiH i svijeta (uključujuci i srbijanski politički vrh) koja u Potočarima tradicionalno godišnje provede sat vremena vlastitih života.

Dakle, četnicki genocid u Srebrenici je činjenica koju niko ozbiljan na ovoj planeti ne dovodi u pitanje. Otkud onda bošnjačko umjereno zadovoljstvo nakon odluke Međunarodnog suda pravde prema kojoj su politički vrh Republike Srpske i Mladićevi koljači učinili, a vlast i Generalštab u Beogradu nisu spriječili srebrenički genocid? Da li bi vladajuća bošnjačka elita, Dnevni avaz ili sam Sakib Softić, bili još zadovoljniji da su haške sudije za nesprečavanje genocida osudili i, recimo, Mađarsku i Latviju, kako to lucidno primjećuje sarajevski profesor Zdravko Grebo?

Hajmo malo biti ozbiljni pa, ma koliko to bolno bilo, sami sebi priznati da je presuda Suda pravde historijska pravna pobjeda Srbije i njenog advokatskog tima i ogromno poniženje za sve žrtve genocida u Bosni i Hercegovini. Zato mi se gadi izjava živiničkog pravnog eksperta Sakiba Softića koji je nakon povratka iz Haaga, pred zgradom bh. institucija, na mitingu organiziranom povodom presude, izjavio da je djelimično zadovoljan i da ON zna ko je počinio genocid ali da to sudije nisu uvažile!?

Odvratnost Softićeve izjave lišene minimuma vlastite odgovornosti i stida zbog pravnog debakla u Haagu nije umanjila ni činjenica što je izrekao u prisustvu direktnih žrtvava srebreničkog genocida, koji on zbog svog pravničkog diletantizma po svemu sudeći nikada ne bi dokazao da to prethodno već nije učinila tužiteljica Del Ponte, dakle pred majkama, kćerkama i sestrama srebreničkih Bošnjaka.

Ali zato Softić nije propustio da u svom skandaloznom govoru pretrpanom veličanjem vlastitih zasluga (postavlja se pitanje da li se te zasluge odnose na BiH ili na Srbiju?) i gloirificiranjem poznate živinicke škole (međunarodne) pravničke doktrine u nekoliko navrata pomene mudrost predsjednika Silajdžića dok je okupljene nesretnike iza agentovih leđa zabrinuto posmatrao Emin Švrakić.

Djelimično zadovoljstvo Sakiba Softića zapravo je softićevski, nevješto upakovana naslovnica Dnevnog avaza odštampana odmah nakon izricanja haške presude. Softićevo djelimično zadovoljstvo kompatibilno je sa onom sugestijom visokopozicioniranog bošnjačkog političara da Bošnjaci radi budućnosti moraju u presudi, ma kakva ona bila, pronaći barem jednu rečenicu na osnovu koje će se i u narednim godinama svakodnevno dokazivati da Bosna i Hercegovina i bošnjački narod zaista jesu tri i po godine bili žrtve genocidnog režima Slobodana Miloševića.

Bez obzira na notorne laži i licemjerje kojim nas zvanična bošnjačka politika počasti svaki put kada ne uspije ostvariti neki ambiciozno zamišljeni državotvorni cilj koji bi mogao biti koristan za budućnost naše domovine (a za čije se neostvarenje krivci gotovo šizofreno pronalaze među međunarodnim zavjerenicima), siguran sam još uvijek ima mnogo onih koji više vjeruju vlastitim očima nego udruženim Avazu, Softicu i Silajdžiću.

To se posebno odnosi na one Bosance i Hercegovce koji znaju da je srbijanski režim od 1992. do 1995. godine izvršio brutalnu vojno-političku agresiju na našu državu i kojim ne treba dva puta objašnjavati da priučeni pravnik iz Živinica, kao ni oni koji su ga izvukli iz naftalina i dali mu planetarnu i historijsku važnost, nisu ni mogli bolje proći u Haagu. Nažalost, tu cijenu, cijenu pogubne minder politike lišene svakog sistema i odgovornosti, svi ćemo plaćati dok postoji planeta Zemlja.

INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.