Srpski političari plaše se istine

Odluka o pokretanju procesa revizije sudske presude iz 2017. godine nije nikakvo čudo. U svakoj vrsti parnice predviđene su žalbe na presudu, kao i u slučaju tužbe BiH protiv zvaničnog Beograda. Oni koji su nezadovoljni, jako rijetko propuštaju priliku da u žalbenoj proceduri dođu do drugačije presude.

Čudo je, u stvari, ta ogromna halabuka koju su nadigli centri srpske političke moći u Srbiji i Republici Srpskoj. Kad se razgrnu sve njihove dimne zavjese, vidi se da oni, jednostavno, spore jedno neosporno pravo – pravo na žalbu. Time pokušavaju da jedan čisto pravnički problem pretvore u politički.

Jasno je i zašto to rade. Razlog je njihov strah od ishoda novog procesa i eventualne drugačije presude. Stoga i nije nikakvo čudo da se po žestini izjava i komentara izdvaja predsjednik Miloševićeve stranke, dečko iz malog džepa “balkanskog kasapina”, Ivica Dačić, kojem je dobro poznato šta je sve Srbija radila u BiH. Brine se Dačić da li su svi dokazi, ranije brižljivo skrivani, i sada na “sigurnom mjestu”, nije li nešto od toga procurilo i možda došlo u ruke oštećenoj strani.

A možda jeste!?

Strah od te mogućnosti je pogonsko gorivo dramatične ljutnje srpske politike, koja se ne suzdržava ni od otvorenih prijetnji. Zašto bi, na primjer, revizija tužbe “izazvala destabilizaciju ne samo BiH već i čitavog regiona”, kako je rekao Dačić. Ta “opasna odluka”, kako je on naziva, nije nikakav poziv na sukobe niti pokretač nekih novih nepravdi. Ona je samo još jedan očajnički poziv za utvrđivanje pune istine i dostizanje pravde. I ništa drugo iz te odluke ne da se iščitati.

Ali se oko nje može beskrajno spletkariti i politizirati, što srpska politika neštedimice čini. No, u tome je nije teško razumjeti: niko mirno ne gleda na nešto što mu može nanijeti štetu. Njihovo je pravo da se brane, i niko im ga ne može oduzeti.

Niko, pogotovo, ne može oduzeti pravo žrtvama da iskoriste legalno pravno sredstvo za zaštitu svojih interesa. Ružno je kad im se to pravo osporava, kad se zbog toga potežu i prijetnje i ucjene. To se, inače, zove ometanjem rada pravosuđa, u ovom slučaju međunarodnog.

Onaj ko se ne plaši istine, ko je pred pravdom spokojan, taj se ne plaši nikakvih revizija ni žalbi. Stoga se ova bjesomučna halabuka srpske politike, s obje strane Drine, može tumačiti jedino kao njihov strah od istine. U nekom džepu zveckaju orasi. Možda će Međunarodni sud pravde, za razliku od 2007-e, ovaj put čuti njihov zveket.

Nada za to je onolika koliko su jaki novi dokazi, na osnovu kojih se ušlo u proces revizije deset godina stare presude. Stoga bi bilo dobro da sud u Hagu bude što ažurniji, da što prije saznamo ono najvažnije: koliko su ti dokazi kvalitetniji i uvjerljiviji od onih koji su međunarodnim sudijama ponuđeni u prvostepenom sudskom procesu.