Fildžan liga u “blatobalu” i “ćuran iz katrana”

Sići do samoposluge po frižiderski sadržaj, s razjarenim bikom od usisivača obići sve odaje kojih, srećom, nije previše, te izdevetati piramidu suđa što iz kuhinje vreba.

Stići sve završiti, pa se namjestiti ispred ekrana taman pred objavu sastava s kojima će Liverpool FC i Manchester City istrčati na Anfield i otvoriti desetosatni fudbalski maraton kojeg su nam za jučer tako lijepo posložili i servirali engleski Premiership, španska Primera i TV kuće koje su radile prijenose.

Dan ranije, u subotu, Manchester United i Barcelona su odradili Sunderland kod kuće (2:0) i Granadu u gostima (3:1) i baš kao što se i očekivalo, ostali u utrkama za TOP 4 u Engleskoj i najboljeg u Španiji.

Nastavljena je, nakon troipomjesečne pauze i lokalna, fildžan liga u „blatobalu“, igri koja izgledom i oblikom podsjeća na nogomet, a koja se širom napaćene BiH i ove sezone igra na oranicama i plitkim močvarama najniže (ne)kvalitete.

U čudnovatoj metamorfozi dresova iz (na početku) „bilo koja boja“ u (na kraju) „sivosmeđu“ teško bi se više snašao i Dragan Blatnjak, uprkos svom iskustvu težine prokopavanja kanala i jendeka u Grudama i Čitluku, mukotrpnog zabijanja sa blatom u ušima po Banovićima, Bi'aćima, KaknjEvima… pa sve do dresa državne reprezentacije i ispaljenja u pečalbu, nogom u guzicu i glavom bez obzira.

S ovakvim terenima i blatnjacima umjesto travnjaka, najjače fudbalsko takmičenje u državi je dobro i pomalo precijenjeno postavljeno na 98. mjesto po rejtingu na planeti. „Top 100 na ‘tusv'je“ premija je za nerad klubova i saveza, nema priče. Alal ćufta!

I onda je i (ove sezone iz nepoznatih razloga?) smeđim flekama prošarani i na više mjesta raskopani zeleni travnjak Liverpoolovog Anfielda najljepši sag, bilijarska čoha iz Crucible Theater-a u Sheffieldu, praznik za oči napaćene subotnjim blatom domaće proizvodnje.

Da je stadion „Crvenih“ sa Merseysidea fudbalski hram i da ga u fudbalskom hodočašću vrijedi posjetiti barem jednom u životu zna svako ko je čuo za fudbal, naučio šta je ofsajd, pogledao 4 tekme… Zna i mladunče smeđeg pelikana, realno.

Da je u ovom trenutka prva stvar koju na Anfieldu, nakon prebogatog muzeja, nogometne galerije Uffizi, naravno, treba vidjeti – mala brazilska 10-ka Philippe Coutinho, istina je jednaka prethodnoj u kojoj se spominje goluždrav ptić nesita.

Vizija, guranje kroz noge, pasovi na tacnama i najfinijim tanjirima, iskričava brzina sa loptom u nogama, dribling kakav hoćeš… 23-godišnjak kojeg su ne tako davno u Interu proglasili neperspektivnim, a “Big Phil” Scolari mu za ljetošnji Mundijal ne nađe mjesta međ’ 23 najbolja Brazilca, ove sezone drma Premiershipom i, ono što je najvažnije, konačno zabija fantastične golčine kojima čisti paučine po rašljama najboljih engleskih golmana.

Drugi gol Liverpoola kojim je u 75. minuti, na kraju će se ispostaviti, i odlučen derbi 27. kola zadivio je i Brendana Rodgersa, “Čovjeka Nosa”: “Jako cijenim Joea Harta kao golmana, čovjek je visok 196 cm, ali onakav gol mu dati, sa suprotne strane 16-erca u kontra ugao…to mogu samo najveći majstori. Vjerujemo u Coutinha. Mlad je momak koji se tek razvio u Liverpoolu. Mislim da je već zvijezda Premiershipa, ali sam i uvjeren da može još napredovati.“

Zaslužena pobjeda od 2:1 (eurogol Hendersona za 1:0 u 11. minuti, Džekino poravnanje nakon sjajnog proigravanja Kun Agüera u 26-oj i opisano remek djelo iz 75-e) pomoći će, tako, strategu”Reds”-a da zašuška i u fade out zaborava gurne istambulsku brukicu od prošloga četvrtka. Ako je (prerano) ispadanje iz evropskih takmičenja i sraman učinak kojeg pod njegovim vodstvom LFC ima u Ligi prvaka i Evropskoj ligi cijena koju treba platiti da bi se na kraju završilo u engleskih TOP 4, ok. Ima smisla. Računi će se, svakako, svoditi i sabirati tamo negdje s kraja maja.

City je, s druge strane, ponudio premalo da bi išta osim prazna naručja ponio u Manchester. Ne možeš s natruntavijim veteranskim parom stopera (Kompany- Demichelis) ništa osim lažne nade spremiti za Nou Camp, a kad jednog veterana zamijeni puno mlađi, puno skuplji, ali i jednako truntavi Mangala i raspoloženi Liverpool ti je nerješiv problem.

S igrama koje ove sezone prikazuju, „Građani“ su teško išta bolje od 2. mjesta u Engleskoj zaslužili, a plasman među 16 najboljih u Ligi prvaka premija je na toplo-hladne periode koji se još od augusta prošle godine smijenjuju u (ne)pravilnim razmacima. Najbolji rezultat ikada u ovom takmičenju za klub star 135 godina, svakako.

I dok se rezultatski neuspjeh Manchester City-a u Ligi prvaka protiv Barcelone prošle sedmice može opravdati opštepoznatom snagom rivala, „Čirašev“ krah protiv prve ljubavi iz Monte Carla je bilo nemoguće oprati pred očima londonskih Emirata, pa i ušima i mikrofonima „sedme sile“ prošle srijede navečer. Jedino što je Arsène Wenger mogao Arsenalovim navijačima, a i (ne)pristrasnim fudbalskim maratoncima zalijepljenim pred TV ekrane, ove nedjelje ponuditi jeste pobjeda nad Evertonom. Tiha, jedva primjetna, skoro pa rutinska i to ponajviše bravuroznom Kolumbijcu uvučena vrata na domaćem golu, zahvaljujući.

David Ospina je Romela Lukakua i ostale iz vrha napada „Blue Noses“-a osujetio taman dovoljan broj puta da Arsenalovim napadačima obezbijedi luksuz nedostižnosti čak i sa 1:0 (Giroud u 39. minuti), da bi Rosicky u 89-oj ovjerio pobjedu kojom je Arsenal i nakon 27. runde na trećem mjestu. Sasvim dovoljno za zadnjih 10-ak, „najtežih godina s Arsènom“ u kojima je „najglavnije stić’ međ’ prva četiri“. I gdje trofeje osvajaju neki drugi, neki treći… mnogo jači, mnogo veći.

Veći je, sigurno, problem kojeg ima Roberto Martinez i kojeg zlobnici ove sezone već uveliko prozivaju zbog „Wiganizacije“ Evertona. Nakon odlične prošle sezone u kojoj su liverpoolske „Karamele“ tek u posljednjim kolima ostale bez plasmana u LP, Everton neobjašnjivo štuca i posrće u prvenstvu u kojem su tek 6 bodova daleko od ambisa Championshipa.

Španski stručnjak odlično gura u Evropi, Everton je među 16 najboljih u Evropskoj ligi, no uprkos, po opštim ocjenama, dobrom i snažnom igračkom kadru, u domaćem prvenstvu sve više liči na stari Martinezov klub s kojim je Španac prije 2 sezone uzeo FA kup i ispao iz Premiershipa. E, takav se, Wigan Athletic razvoj situacije plavoj strani Merseysidea nimalo ne sviđa. Pogotovo ako se pogleda gdje je klub sa DW stadiona sada i ako se zna koliko se u ekipu sa Goodisona uložilo posljednjih godina.

Ali lijepo je, pa makar se on zvao i Capital One Cup, osvojiti trofej. Još je ljepše ako je engleski Liga kup prvi trofej koji se ove sezone dodjeljuje u najjačim evropskim fudbalskim federacijama i ako je tek stepenica ka visinama koje se namjeravaju doseći ove sezone. Londonski Chelsea je, priznat ćemo svi, ove godine uvjerljivo najozbiljnija engleska ekipa i gradski derbi u finalu na krcatom Wembleyu tek je korak ka osvajanju Premiershipa koje im se, još od početka sezone, samo nudi. Konkurencija je skromna i Chelsea će na pravom testu biti tek Ligi prvaka gdje je PSG već (skoro) preskočen, a gdje će među 8 najboljih (najvjerovatnije) sam poput Hunda, vuka samotnjaka, braniti čast najskuplje lige na svijetu.

Posebno je nakon pobjede od 2:0 (John Terry u 45. i Diego Costa u 56. minuti) nad Tottenhamom i osvajanja prvog pehara nakon prošlosezonskog povratka među “Plavce”, sretan i zadovoljan bio Jose Mourinho. Uoči početka meča ljubio je krunicu za vratom, strijepio nad Cahillovim (Matićevom suzpenzijom i Mikelovom povredom uzrokovanim) snalaženjem na mjestu zadnjeg veznog, da bi tokom meča zadovoljan vodom prskao TV kamere, a po posljednjem sudijskom zvižduku lice razvukao u grimasu punu saosjećanja i razumijevanja za Pochettinove boli, pohrlivši mu u “sportski” zagrljaj i izjavivši “Da mu je iskreno žao protivnika koji je dao sve od sebe, ali nije imao nikakvih šansi”.

Klizećim pred pehar i svoje izabranike na travnjaku najvećeg engleskog stadiona gdje se, na kraju, odvijalo pobjedničko slavlje, samo je začinio predstavu koju je, vrlo svjestan prisustva kamera i fotografskih aparata, gradio, režirao i u kojoj je, naravno, glumio od samoga početka ovoga finala. Aplauz objektivne sarajevske publike nije ga mogao mimoići čak ni u hiljadama milja udaljenom fildžanu, gdje je tročlano društvance pred plazmom upravo prevalilo polovinu desetosatne plovidbe okeanom vrhunske evropske ‘dbale.

No, nije nikad, a teško da će i ikad, biti isključeno da te u 5 utakmica zaredom baš svaka ispoštuje i bude prava, uzbudljiva, efikasna. Sevilla i Atletico Madrid odveli su nas tokom prvog derbija 25. kola Primere u svijet tvrdih oraha, neprobojnih odbrana i žutih kartona (podijeljeno ih čak 11). “Cholo” Simeone se, izgleda, nakon poraza u Vigu prije 15-ak dana i konačno pomirio sa činjenicom da se titula prvaka Španije, osvojena prošle sezone na senzacionalan i svakog ‘štivanja vrijedan način, neće moći odbraniti, pa je vodeći se starom istinom o većoj vrijednosti vrapca u ruci nego lepršava goluba na grani, na Sanchez Pizjuanu odigrao na bod.

S konačnih se i krompirastih 0:0 Sevilla zadržala na sigurnoj (7 bodova) distanci od uključenja u borbu za 3. i 4. mjesto koja vode u Ligu prvaka naredne sezone. O tome ko će u najprestižnije evropsko klupsko takmičenje direktno, a ko kroz drhtavu neizvjesnost play off-a u kojem te mogu zapasti i kakvi pojaki Nijemci, Italijani ili Englezi, “Jorgandžije” iz Madrida i “Šišmiši” iz Valencie bi mogli odlučiti već narednog vikenda kada se sudare na Vicente Calderonu. Trenutno ih razdvaja tek bod.

Drugi se, pak, španski derbi kojim je sinoć oko 23:00 zaključeno cjelodnecno druženje sa ‘dbalom, nije imao čega stidjeti. Na Santiago Bernabeu-u, kraljevskim zlatom optočen dom aktuelnog evropskog prvaka i, po opštoj ocjeni, najjačeg evropskog tima i u ovom trenutku, sitgla je “Žuta podmornica” i svi oni koji su očekivali otvoren duel bez kalkulacija, bunkera i igranja na nulu, došli su na svoje. Iako je Villarreal na teren istrčao bez najboljih napadača, Denisa Cherysheva (posuđen baš iz Real Madrida) i Luciana Vietta (umoran od četvrtka i duela sa Salzburgom kojem je stavio dvaput), nije parkirao autobus ispred Asenja i bunkeriziranom destruktivom pokušao doći do nečega u Madridu.

Naprotiv, ekipa koja po mnogima igra najatraktivniji fudbal u Primeri, došla se nadigravati, pa je tokom prvog poluvremena grmilo i sijevalo pred Casillasom barem jednako kao i pred gostujućim golmanom. Tek kad se početkom nastavka utakmice razigrala Kristina, pucala u 48-oj, pa u 51-oj izborila za penal koji će minutu kasnije pretvoriti u 1:0 za “Los Blancos”, na klupi gostiju su se počešali po glavi i pomislili da bi nešto ipak mogli promijeniti. Do 61. minute Villarreal je nekako preživio još 2 Ronaldova pokušaja da rezultatski riješi meč, a tada u igru ulazi 21-godišnji Argentinac sa brojem 7 na leđima žutog dresa i preokreće stvari.

Samo 3 minute po ulasku, nakon što se u kratkom međuvremenu od 100-tinjak sekundi već po prvom prijemu lopte neustrašiv i sam stuštio ka Pepeu, Varaneu i Ikeru, Luciano Vietto je uz pomoć Tonia Kroosa gurnuo savršenu asistenciju za Gerarda Morena i na semaforu je sijevnulo 1:1. Do kraja je utakmice sve prštalo od uzbuđenja koja su se kao na traci slagala ispred oba gola, a tek čudnom spletu okolnosti i (ne)sreći zahvaljući nije završilo 3:3, nego je jedan na prema jedan ostalo i nakon posljednjeg zvižduka Josea Luisa Gonzaleza.

Ugodnu i laku noć, te čestitke na upravo odveslanih 10 sati spojenog buljenja u TV prijenose najvažnije “sporedne” stvari na dunjaluku, uputio nam je na kraju, divnog li čuda, “Ćuran iz katrana”. Neobično prijatni, korektni i sinoć smireni portugalski half Real Madrida potrudio se da na kraju meča baš svakom gostujućem igraču čestita na zasluženo osvojenom bodu.

E, kad ti čak i Pepe ozarena lica i na takav način potvrdi da nisi proćerdao još jedan dan u životu i 10 sati mlatio praznu slamu, onda jednostavno moraš zahrkati snom pravednika. Bez obzira koliko ti glava tokom takvog maratona otekla i počela da se pretvara u fudbalsku loptu.