Zašto nas stalno plaše ratom?

Valjda u poratnoj Bosni Hercegovini nismo proživjeli nijednu godinu bez prorokovanja novog rata. Svakojaka sorta živi od raspirivanja straha, a mediji, koji se najradije hrane senzacionalizmom, pomažu da se te prognoze rašire što brže i što dalje.

Kako rata, ipak, nije bilo pune dvije decenije, nekako smo i oguglali na te zloslutničke riječi. Kome je do rata, dabogda mu u kući bio. Uvriježilo se i mišljenje da je svako puškaranje isključeno ukoliko nema mušterija da se uhvate za oružje. Zar nas ljute guje nisu već gadno izujedale, toliko da se rata podjednako plaše i silni i nemoćni, i veliki i sićušni. Niko u ratovima ne prolazi jeftino; pobjednici su oni koji izgube manje ljudskih života, vojnika, teritorija, materijalnih dobara… Ako se to uopšte može zvati pobjedom.

Raspoloženje javnosti govori protiv rata, ali mašina zastrašivanja ne posustaje, čak toliko da nije zgoreg razmisliti da li tu ima i nešto više od pukog raspirivanja straha. Ne hvataju se bezbeze za te verbalne topuzine razni predsjednici, generali, ministri, obavještajci, politički i vojni analitičari.

A oni nas u posljednjih mjesec dana ne skidaju s jezika. Uz dežurne krizne zone, u kojim rat već bukti – Siriju i Ukrajinu – i ovo naše područje izbilo je u vrh top-liste potencijalnih ratnih žarišta.

Ruski ministar inostranih poslova Lavrov nedavno je rekao da rat u našem regionu nije nemoguć. Predsjednik Srbije Nikolić odmah je, na spisak dobrovoljaca, upisao sebe i sinove. Vojsku je namah počeo da “regrutuje” i jedan penzionisani komandant nekadašnje Armije BiH.

Rat, rat, rat – jedna je od opcija naše budućnosti kojom ozbiljno barataju američki, britanski i njemački politički i analitički krugovi. Da nam se on opet može dogoditi, prije desetak dana je s one strane Atlantika poručio jedan umirovljeni američki general. Pridružio mu se i njegov zemljak John Schidler. Naši mediji danas prenose mišljenja ovog stručnjaka za bezbjednost i bivšeg uposlenika američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), čovjeka koji je sve, samo ne neznalica i naivac.

Ključna teza koju je Schidler plasirao u svojoj analizi, objavljenoj u magazinu Observer, je da bi u “nestabilno područje jugoistočne Evrope ponovo mogao da se vrati rat”. U balkanskom trouglu BiH – Srbija – Kosovo još nije izrečeno posljednje slovo, a velike sile, po njegovom mišljenju, samo čekaju trenutak da ovdje ponovo odmjere snage, naravno preko tuđih leđa.
Rata ne mora biti, no čarkanje i ograničene vojne akcije, čini mi se, nisu isključeni.

Nekako se stiče dojam da bi kosovska kriza možda već u ovoj godini mogla dobiti i tu dimenziju. Nezavisnost Kosova više nije upitna, ali teško da se iko može zakleti da će ono iz Srbije, kojoj je pripadalo do prije 15-tak godina, odmagliti baš u teritorijalnom izdanju u kojem se danas nalazi.

Raspoloženje javnosti govori protiv rata, ali mašina zastrašivanja ne posustaje, čak toliko da nije zgoreg razmisliti da li tu ima i nešto više od pukog raspirivanja straha

Beograd maksimalno zateže uže, prijeteći da nikad neće priznati secesiju, ali ispotiha nešto govori da tu ipak ima mjesta za trgovinu. Mislim da ne bi pogriješio onaj ko bi procijenio da bi Srbija trljala ruke u slučaju da joj pripadne sjeverni komad te teritorije, onaj oko Kosovske Mitrovice. Njime bi zaliječila rane i zaboravila na ostatak međunarodno priznate kosovske države.

Da li bi, međutim, pogriješio onaj ko bi tome dodao da Priština od tog gubitka ne bi pravila nikakvu dramu; bila bi to cijena konačnog mira sa Srbijom, koju je Kosovo možda spremno da plati.

U tom slučaju, nagodbom kojoj svakako moraju kumovati velike sile, ratna opasnost sa granice Srbija – Kosovo bila bi otklonjena. U suprotnom, ko može isključiti mogućnost da ono što je naciljano Beograd pokuša osvojitii silom. Na proljeće će srbijanska vojska znatno ojačati, nakon što stigne poklonjeno ili jeftino kupljeno rusko, ubitačno oružje.

U tom slučaju, ovdje bismo stvarno mogli imati rat, u najmanju ruku jednu agresivnu oružanu akciju, sračunatu na brz efekat. Bilo bi to nešto nalik hrvatskoj Oluji iz 1995. godine, pogotovo ako bi velike sile prethodno ubijedile Prištinu da se samo formalno i nemušto brani od srpske akcije, kao što su svojedobno sredili s Miloševićem pred početak onog k’o fol briljantnog Tuđmanovog vojno-policijskog pohoda u Kninskoj krajini.

Srede li Beograd i Priština svoje razmirice na ovaj način, nagodbom, pritisak bi se vjerovatno preselio prema nama. Ohrabrena proširenjem svoje sadašnje teritorije, Srbija bi možda otvorenije otkrila i svoj špil bosanskih karata. Ne bi li se tada javila ambicija da se, kad je već krenulo, pođe i po drugi komad zemlje, u Republiku Srpsku, milom ili silom?

Za nagodbu u ovom slučaju vjerovatno ne bi bilo volje među suprotstavljenim stranama. Svašta bi se moglo izdogađati u slučaju pokušaja da se Miloradu Dodiku ispuni životna želja – da i on i RS stanuju u Srbiji!

Razmišljam o ovome po sistemu: Bolje se oprezno plašiti nego neoprezno junačiti. Svi znamo da ovdje još ni blizu nije ispisano posljednje slovo, ni kad ni kako ni sa kakvim epilogom će ono biti ispisano.

Rat će, stoga, i dalje biti riječ neizbježna u analizi prilika u našim krajevima. A da li će do njega nekad i da dođe, u jačem ili slabijem izdanju, to još ne možemo znati niti se uzdati samo u sebe i u razboritost svojih susjeda. Ima nešto iznad nas, nešto silno i hirovito, nešto što je naviklo da se igra vatrom koja peče po tuđim prstima – velike sile! Uostalom, stalne poruke da bismo ponovo mogli da doživimo rat dolaze nam upravo s njihove strane. Ovdje ga se čak ni Dodik još nije dosjetio.

Ima tu nešto. Hajde znaj šta!?