Američki šamarčić ne može zamijeniti OHR-ovu batinu

Milorad Dodik konačno se suočio sa kaznom za svoje bahato, podrivačko i politički štetno ponašanje. Na skali mogućih sankcija kojim je mogao biti izložen, međutim, mjere koje je preduzela američka administracija daleko su od najstrožijih i onih kakve je Dodik višestruko zaslužio.

Po logici “bolje išta nego ništa” američki potez ipak je dobio prvorazredni značaj. Konačno se neko sjetio da, osim verbalnih ukora, posegne i za nekom opipljivom kaznom. Ona neće, doduše, mnogo promijeniti Dodikov život, jer on – kako kaže – bankovne račune nema nigdje osim u Srbiji. A Beograd je, preko premijera Vučića, odmah poručio da ne misli stati uz američke sankcije.

Ukoliko Evropska unija podrži Amerikance, čije članice će donijeti zajedničku odluku, ni to neće pretjerano uznemiriti raspojasanog predsjednika Republike Srpske. Jedino što može da ga izbaciti iz cipela, to je da se Amerikancima pridruže Rusi. No, to je vjerovatno koliko i da usred ovih januarskih minusa grane vrelo ljeto. Činjenica da Moskva čuva leđa Dodiku možda je i glavni razlog zbog kojeg je kažnjeničku misiju pokrenuo Vašington, umjesto da taj posao, po prirodi svoje uloge u BiH, odradi Ured Visokog predstavnika (OHR).

U nizu značenja koje ima ili može da dobije američka pljuska Dodiku, među kojim je i nekoliko pozitivnih po procese u BiH, ima i negativnih. Jako je loše, na primjer, ako se pokaže da su američke mjere zamjena za batinu kojom je u Dodikovom slučaju trebao da zamahne Visoki predstavnik. Jer, on je, a ne Vašington, vrhovni tumač provedbe Dejtonskog sporazuma i provođenja ustavnosti i zakonitosti u BiH. Čelnik OHR-a ima u svom arsenalu i moćna oružja protiv onih koji ovdje potpiruju nerede i sukobe.

Stoga je ključno pitanje, bar po meni, zašto je došlo do ove zamjene uloga? Ako je američki motiv bilo Dodikovo antiustavno i antidejtonsko ponašanje, kako se izjavljuje, zar to ponašanje na isti način ne treba da tretira i Inckov ured? I dalje, zar ikome među zvaničnim pokroviteljima i garantima Dejtonskog sporazuma, od komšijskih država do svjetskih sila, trebaju naočale da raspoznaju ono što se vidi iz aviona?

Nešto se tu čudno dešava. Iako važi za sivu eminenciju međunarodnog korpusa angažovanog u BiH, Amerika se zbog nečega odlučila da kaznenu ekspediciju pokrene sama, na “mala vrata”, a ne preko OHR-a, iako je posve jasno da i u njemu SAD imaju ključnu ulogu. Da li i toliko jaku da i Incku mogu diktirati njegovu zadaću?

Za sankcije koje je prema Dodiku davno, a sad pogotovo, trebao da preduzme Visoki predstavnik, formalno nije potrebna dozvola Vijeća za provedbu mira (PIC). To vijeće čini 55 država i međunarodnih organizacija, a operativno ga zastupa Upravni odbor sa 11 članova, koji daje smjernice Visokom predstavniku. Za te smjernice nije potrebno nikakvo jednoglasje; navikli smo se da ovaj organ međunarodne zajednice uglavnom djeluje bez konsenzusa. Rusija je ta koja je redovito suzdržana ili čak glasa protiv određenih smjernica.

Iako su, dakle, oštre i zaslužene mjere prema Miloradu Dodiku mogle proći kroz ovo sito i izraziti se u sankcijama Valentina Incka, to se nije dogodilo. Da li su Amerikanci, ovaj put, htjeli da izbjegnu bilo kakav konflikt sa Moskvom, pa su umjesto redovnog kanala za kroćenje antidejtonskih procesa i njihovih aktera odabrali vlastitu, pojedinačnu akciju?

Očigledno jesu, bez obzira na motive koji su ih na to nagnali. No, mora li se sve na tome i završiti? U tom smislu, vrlo je zanimljiva izjava američkih zvaničnika “da su ove mjere preduzeli u saradnji sa svojim partnerima”. To bi trebalo značiti da će ih Evropska unija slijediti u tom pravcu, a sudeći po dosadašnjem ponašanju i Turska bi se trebala pridružiti sankcijama protiv Dodika.

Kad se to sabere, ono što su danas samo američke, za kratko vrijeme bi mogle postati kaznene mjere svih zemalja-članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira; svih osim Rusije. Logično bi bilo da se nakon toga, sa takvim rasporedom snaga i raspoloženja, konačno aktivira i OHR-ov mehanizam, onaj koji je i konstruisan isključivo zato da bi Bosnu i Hercegovinu držao u dejtonskim okvirima.

Ukoliko se to ne dogodi, efekat američke kazne Dodiku neće biti veliki. Bole i pojedinačni šamarčići sa strane, ali ne toliko koliko batina koju, za obuzdavanje ovdašnjih političkih kvariša, u rukama drži OHR.

Njihovu odmazdu prema raspojasanom srpskom lideru niko i ništa ne može efikasno zamijeniti.