Ovako je živjela jedna prosječna jugoslovenska porodica

Januar 1977: Kako se živi s prosječnim primanjima ispričao je domaćin jedne od 1004 porodice koje statistika svakog mjeseca anketira… Priču donosi Index.hr u suradnji s Yugopapirom.

Urednik “Oslobođenja” Aco Štaka htio je da mu za novogodišnji broj napravim razgovor s jednom od porodica koje statistici služe kao obrazac u računanju jugoslavenskih prosječnih primanja i rashoda.

Na svom popisu takvih četveročlanih porodica statistika ima 1004, koje žive u 50 jugoslavenskih gradova.

Ja sam pokucao po Štakinom zadatku, na jedna vrata koji dan uoči novogodišnjeg “urnebesa” i primljen sam ne prosječno statistički nego domaćinski.

Razgovarali smo o svemu i svačemu; otvorili su mi cijelo porodično knjigovodstvo, ali su zamolili da ostanu za javnost onako kako ih statistika krsti – “prosječna jugoslavenska četveročlana porodica”.

– Eto, veli mi domaćin poslije treće čašice prepečenice i bogate meze sastavljene od suhe pečenice, kobasice i kiselih, domaćih krastavaca – za ovaj novogodišnji i praznik Republike ja i moja porodica, s gostima, za te dvije trpeze pojedemo jedan, nov-novcijat frižider od 180 litara. Naime, potrošimo toliko para za pečenice, mezu, slatkiše i piće, odnosno dekoraciju, da bismo mogli kupiti taj frižider.

– Ma ja, imam frižider i ne treba mi drugi, ali – nastavlja moj sugovornik – hoću da ti kažem kakva su današnja vremena. Nekad sam ja za taj frižider morao raditi šest mjeseci, a danas ga mogu kupiti za jednu plaću. Za auto, ovaj “Stojadin”, nekada sam mogao da odvojim 50, a sada ga mogu imati za 15 mojih plaća.

Ja sam, međutim, sačekivao nekada još jednu četveročlanu porodicu na propisan, pristojan ručak s pet hiljada starih a danas mi za to treba najmanje 200 novih dinara. Odoše u nepovrat vremena kada sam janjetinu jeo za 900 starih dinara kilogram, bijeli sir za 500, a kajmak za hiljadu starih dinara kilu.

Ali, dođoše, eto, nova vremena u kojima ja za moju plaću mogu kupiti sve što mi treba od glave do pete od odjeće, a nekad nisam mogao jedan zimski kaput kupiti, od onog “grombi” štofa koji je tada bio u modi. I tako, priči ne bi bilo kraja da ja ne upitah domaćicu da bude “konkretna”.

Upitah je koliko njoj treba da odvoji za hranu dnevno, pa da se u kući jedu normalna tri obroka, djeca i užinu, da se pije kafa i ujutru, i kafa i rakijica poslijepodne i uvečer.

I ona napravi računicu po kojoj za običan radni dan za sve to se troši 80 do 90 dinara, a nedjeljomi subotom 110 do 120.

Kad se u ovoj kući slavi…

Bio je utorak, tri dana prije početka Nove godine, i domaćica nam izračuna što je za taj dan uzela ne računajući bakaluk (zejtin, brašno, šećer, kafu). Kupila je 450 grama mljevenog mesa, kilogram makarona, jedno paklo parmezan sira, pola kilograma luka, kilogram krompira, tri para kobasica, litru mlijeka, četiri jaja i kilogram jabuka.

A jelovnik je bio: ujutro domaće slatko s vodom, bijela kafa i rovita jaja za djecu. Za ručak je bila paštašuta (italijanski makaroni sa saftom i mljevenim mesom), salata od kiselog kupusa iz domaće kace, i voće, a za večeru kobasice ili jaja pržena i krofne, odnosno jabuke!

Pošto muž ima topli obrok u fabrici, a djeca užinu u školi, to je nešto od ovog spremljenog i kupljenog ostalo i za sljedeći dan kao dodatak onome što će se sutra kuhati.

Ja vam neću dužiti više, samo da napomenem, da ova četveročlana porodica ima mjesečno primanja oko 6.200 novih dinara, da stanuje u dvosobnom komfornom i potpuno namještenom stanu, da djeca idu u školu, tata s prijateljima ponekad svrati na ljutu, da subotom i nedjeljom voze jedan stari “NS princ 1000” od 1965. godine, kojeg će uskoro zamijeniti “Stojadin” jer su osigurali učešće za kredit.

I da se u ovoj kući slavi svaka subota i nedjelja bogatijim ručkom i večerom, da se piruje za dva dječja rođendana, Prvi maj, 29. novembar i za Novu godinu.

I da ćete ih iznenaditi samo ponekad, pa u frižideru neće biti suhomesnatih proizvoda, ali bit će jaja, mlijeka i komad sira, a u špajzi ajvara, kiselog kupusa i bar pet-šest tegli kiselih krastavaca ili paradajza, odnosno domaćeg slatka.

“Da ne lažem”, veli domaćica pošto mi je objelodanila sve stavke svog porodičnog knjigovodstva, “i meni su januar, maj i decembar najduži mjeseci u godini, jer se za praznik Republike, Prvi maj i Novu godinu troši nemilice. Ali zato naiđu mjeseci voća i povrća, odnosno jeftine zelene piajce pa se to jedno s drugim prebije”.

“Kada otplatimo auto, koji ćemo ako puno ne poskupe na kredit kupiti do proljeća, počet ćeo razmišljati i o vikendici”, veli domaćin. “Ima jedan moj drugar, također bravar-alatničar, parcelu jedno 15 kilometara od grada i valjda ćemo moći nešto krova da sastavimo od kakvih dasaka i balvana, tako da se može ljeti i u ranu jesen i proljeće bar svaki drugi vikend noćiti u prirodi. Sin mi raste a ja, pogledajte me, još bih mogao jedno radno vrijeme da odradim dnevno, i mi ćemo to sami, onako kako umijemo i možemo da izgradimo, ako nas na neke “vijuge” ne budu natjerali urbanisti”.

A za Novu godinu…

Eto, takva nam je računica prosječne četveročlane jugoslovenske porodice, koja je, kao i većina naših porodica, novogodišnje praznike dočekala u svom domu, ispred malog ekrana i bogate sofre.

Za tu sofru, kako nam je u povjerenju rekla domaćice prije Nove godine, spremljena su četiri kg telećeg pečenja, sarma od kiselog kupusa, kilogram i po suhomesnatih proizvoda, torta, pita s mesom i sirnica, 10 flaša piva, četiri litra crnog i dva bijelog domaćeg vina, a od ranije je bilo rakije i vinjaka.

Kćerka je za poklon dobila vezenu bluzu, a sin jednu vindjaknu.

Je li sve to pojedeno i popijeno, je li bilo sve u rahatluku i veselju, ne znam, ali kada sam ih napuštao bio sam uvjeren da se u ovoj domaćinskoj kući domaćinski i živi i slavi.