Fotografija koja je dirnula svijet: Nema više smisla da živim

“Kada pogledam fotografiju, najradije bih umro. Nema više smisla da živim na ovom svijetu”, rekao je Zafor Alam novinarskoj ekipi američke televizijske kuće CNN. Na fotografiji o kojoj priča nalazi se njegov mali sin, 16-mjesečni Mohammed Shohayet.

Utopio se u rijeci Naf, na granici Bangladeša i Mjanmara, kad je s majkom, ujakom i trogodišnjim bratom bježao pred mjanmarskim vlastima. Njegova jedina krivnja bila je ta što se rodio kao Rohinja.

Rohinje, koje mnogi smatraju najprogonjenijom manjinom na svijetu, u Mjanmaru žive već stoljećima, ali središnje vlasti ih ne priznaju. Smatraju ih bengalskim imigrantima, građanima drugog reda. S druge strane, kao svoje ih ne priznaje ni susjedni Bangladeš. Uhvaćeni u limbu, već godinama su izloženi progonu, a situacija se nakon 9. oktobra pogoršala do mjere da je čak i međunarodna zajednica počela obraćati pažnju.

Al-Yaqin

U ranim jutarnjim satima tog dana nekoliko stotina muškaraca, pripadnika militantne skupine Harakat Al-Yaqin (Vjerski pokret), koje većinom sačinjavaju pripadnici Rohinja, napali su tri granične ispostave u sjevernoj mjanmarskoj državi Rakhine. Ubijeno je devet policajaca.

Vlasti su odmah pojačale sigurnost u inače napaćenoj državi. Ona je i otprije pod posebnom prismotrom, što sam osobno iskusila lani u aprilu, tokom vožnje autobusom s juga te države prema Yangonu. S ostalim putnicima trebala sam izaći iz autobusa, predati dokumente i čekati na “zeleno svjetlo” za ukrcaj.

Policajci su stajali kraj ulaza u autobus i pojedinačno prozivali svakog putnika te ga puštali da nastavi put. Bila je to jedina kontrola te vrste koju sam iskusila za vrijeme boravka u toj zemlji.

Ali, nakon napada 9. oktobra, vlasti su krenule u mahnitu sigurnosnu operaciju na sjeveru te države koja se potpuno otela kontroli te je, smatraju mnogi, trenutno ravna – zbog kažnjavanja svih za nedjela nekolicine – zločinima protiv čovječnosti i genocidu.

Od tada pristižu stravični izvještaji o sistematskim likvidacijama, mučenjima, silovanjima, paljenjima sela. Vlasti negiraju optužbe (čak su optužili Rohinje da sami pale svoja sela kako bi zavarali međunarodnu zajednicu) i tvrde da se radi o “sigurnosnoj operaciji traženja i čišćenja osumnjičenika – naoružane bande počinitelja i seljana kolaboracionista” i da je baš sve u skladu sa zakonom.

Amnesty se ne slaže – provodi se, tvrde, sistematska kampanja nasilja protiv Rohinja. “U našem selu su na nas pucali iz helikoptera. I mjanmarski vojnici su otvorili vatru na nas. Nismo mogli ostati u kući. Pobjegli smo i sakrili se u džungli. Moji djed i baka spaljeni su do smrti. Vojska je spalila naše cijelo selo. Ništa nije ostalo”, priča Alam koji je spas našao izvan Mjanmara.

Na udaru kritika zbog odnosa prema Rohinjama našla se i aktualna nacionalna državna savjetnica Aung San Suu Kyi, globalna ikona, poznata junakinja borbe za demokraciju i nobelovka, koju obožavaju u Mjanmaru. Mnogi joj sada zamjeraju da niječe zločine. Nedavno je rekla kako za rješavanje problema u Rakhineu treba “vremena i prostora”, ali predstavniku UN-a je naglasila kako odbija koristiti ime “Rohinja” jer je taj termin za njih “jako emotivan”.

Snovi i stvarnost

– Ako ćete čekati, samo će poubijati sve Rohinje. Kada su se u Mjanmaru održali izbori, mislio sam da će to, pošto je ona pobijedila, biti dobro za nas. Ali, snovi i stvarnost su potpuno drugačiji. Otkad je došla na vlast, ništa se nije promijenilo. I dalje nas progone – tvrdi Alam.

Tanku nadu daje vijest da su mjanmarske vlasti ovih dana odlučile procesuirati policajce koji su se snimali kako mlate skupinu Rohinja muškaraca i dječaka, dok ovi sjede na podu s rukama na glavama. Ured mjanmarskog predsjednika objavio je saopštenje da je taj video snimljen tokom operacije u selu Koe Tan Kauk. Ironično, dva dana ranije posjetila ga je delegacija UN-a.