Kako je Branko Ćopić postao zločinac i četnik

Prije 102 godine, rođen je Branko Ćopić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih i jugoslovenskih pisaca ikada. Svi smo uživali u sazvježđu njegovih junaka, lovili Mjesec, plakali uz orlove koji su prerano poletjeli, smijali se poljaru Lijanu, maštali o junaštvima Nikoletine, slutili jezu u baštama sljezove boje, doslućivali nasu tragediju u “Prolomu”.

Ili možda ništa od toga nije istina? Ili je to možda sve bio Brančilov san, san jednog ježa, željnog kućice svoje?

Jer, vidite, ovih dana, baš o obljetnici rođenja velikog Branka, pojavio se jedan tekst u bh. sedmičnim novinama, u kome se Branko Ćopic tereti za saučesništva u četničkim zločinima, u selu Veliki Dubovik. Metodologija i način istrage? “Ne znam ja, ali rekao mi jedan čovjek”?!

Ne bih vas puno gnjavio minucioznostima. Osim da sve imate na internetu. Ali, bih nešto drugo. Razmislite samo, kako takvi ljudi postavljaju stvari, lažu i iznose gnusobe.

Novi naslovi starih Ćopićevih knjiga

Hoćemo li im povjerovati? Jer, ako hoćemo, hajmo prekrstiti sve Ćopićeve knjige. Branko je četnik, pa neka mu i knjige nose četničke naslove:

Beli orlovi rano lete

Doživljaji popa Đujića

Ne tuguj Dražina stražo

Lijan vodi čiča Dražu

I tako do besvijesti…

Samo je sramota. Izvrgnuli su i obesčastili povijest lovca na lunu Podgrmečku.

Ne, nije tema ovog pisanja, niti pomenuti portal, niti ljudi koji pišu gnusobe. Ne treba trošiti tastaturu na ljudsku bijedu. Ima nešto drugo, veće, važnije, nešto iznad svega ovoga.

Vidite, Branko Ćopić je očigledan primjer velikana, koji nije niti srpski, niti hrvatski, niti bošnjački, nego dječiji. I upravo je tu sva njegova tragedija. Kiti mu se ime po potrebi i pljuje jednako tako.

Nikad od djece, nikad od ljudi, uvijek od nacionalista.

Azerbejdžan brine o Ćopićevm naslijeđu

Pogledajte samo, srpske vlasti, srbovale su prije dvije godine, mantrale sebi i svijetu kako će obnoviti rodnu kuću velikom Branku. Tresla se gora rodio se miš. I danas, 22 godine nakon rata i dvije godine nakon spektakulranih obećanja, jedino je, pazite sad, vlada Azerbejdžana uložila 40 hiljada eura u formiranje Spomen parka Bašta sljezove boje koji bi se prostirao na 36 hektara, a zamišljeno je da sadrži autentične objekte iz Ćopićeve pripovjedačke literature.

I dobio bi Ćopić, što se tiče Azerbejdžanaca i tematski park i spomen kuću, ali veliki Srbi, Bošnjaci i Hrvati ni pfeninga ne uložiše. Osta zijati ruševina nama na sramotu. Onih 40 hiljada azerbejdžanskih više niko ni ne pominje.

Šta Hrvati imaju protiv Ćopića?

Primjer treći. Gotovo kao iz lošeg vica, Hrvati u nacionalnoj horor bajci, nisu htjeli biti izostavljeni. Jer, kad mogu Bošnjaci optuživati Ćopića za masakr i četništvo, kad ga Srbi mogu zloupotrebljavati za azerbejdžanski novac, što ne bi jedan pristojan hrvatski nacionalista, šta znam, prokužio Branka za ratne zločine?

I tako i bi.

Kulturno-umjetničko društvo iz Bobote pozvano je još u avgustu 2016. da gostuje u Srbu povodom organizirane komemoracije žrtvama pobune protiv terora NDH. Tom prilikom su dječica sa svojim učiteljima između ostalog recitovala “Na petrovačkoj cesti”.

Pa šta, pitaće se mnogi? Evo šta? Državno tužiteljstvo Hrvatske u Vukovaru zatražilo je istragu zbog dojave da su u Osnovnoj školi u Boboti učenici recitiovali partizanske pjesme. I istraga je provedena. Tako je Branko i zvanično, od strane vlasti, promovisan u nekakovog ideološkog teroristu, šta li.

Toliko o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, njihovim nacionalističkim politikama i odnosu prema Ćopiću.

Ostavite Ćopića barem djeci

Šta je sa djecom? Utroba se prevrne, kada čovjek pogleda kako ih mediji, vlasti i školski sitem vasiptavaju i u šta izrasta naše potmstvo. Šta oni znaju o Ježurki Ježiću? O kućici? Ništa ili gotovo ništa. A, nisu djeca kriva.

Možda bi bolje bilo da je Branko zaista bio kakav četnik iz Azerbejdžana. Nemoguće u stvarnosti, realno u našoj pararealnosti. Ono što je sigurno-poštovan bi bio. Niti bi mu kuću zapalili, a obnovili bi je sigurno. Veličale bi ga elite od Triglava do Đevđelije. Bio bi obavezan spisatelj u u hrvatskim udžbenicima, a ne terorista…

Ovako, usamljeni Branko, arhitekta naše mašte, niti na onom svijetu nema mira, nije se usidrio, nije smiraj našao. A, nacionalističke elite (kako ovo elite ne ide), gurnule su ga u ponor i kaljugu besmisla.

“Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.”, pita se na jednom mjestu Branko?

Pa kao da zna, sam sebi u usta uskače i odmah u pismu Ziji Dizdareviću veli onu svoju legendarnu: “Znam ja nas, j… ti nas.”