Može li se razoružana BiH odbraniti od militarizovanih susjeda?

Onoliko koliko si jak, toliko u današnjem svijetu, u kojem se respektuje samo snaga, možeš računati na vlastitu bezbjednost. U sukobima prevagu mogu donijeti i moćni prijatelji, sposobni da pruže efikasnu vojnu pomoć.

U oba ova segmenta Bosna i Hercegovina ima razloge za brigu. Nasuprot procesu stalnog razoružavanja i komadanja naših državnih oružanih snaga, u susjedstvu je proces obratan – Hrvatska i Srbija uvećavaju i modernizuju svoje vojne kapacitete.

Pomoć u oružju koju je ovih dana dobio od Rusije, od borbenih aviona do tenkova, premijer Vučić je slavodobitno ocijenio kao “dramatično” pojačavanje moći srbijanske vojske. Možda i više zabrinule su njegove riječi da se oružje nabavlja kako bi se jednom i upotrijebilo!

Naravno da te svoje riječi Vučić pokriva brigom za bezbjednost svoje zemlje, naglašavajući odbrambenu vrijednost novonabavljenog ubojitog ruskog oružja. I inače, svoje pojačano naoružavanje Srbija pravda uvećavanjem vojne moći susjedne Hrvatske, kojoj se u zasad nepoznatom obimu na raspolaganje stavljaju arsenali NATO-saveza.

Kako bilo, zubi su izgleda krajnja granica do koje su krenule da se naoružavaju Srbija i Hrvatska. Zbog toga se sve češće govori o opasnosti izbijanja incidenata, pa i obimnijeg sukoba između dvije susjedne države. A kad na toj relaciji zvecka oružje, kod nas, navikli smo, već pucaju barem tanjiri!

Istorija se možda može ponoviti. Svježa nam je u glavi “uspomena” na odluku Ujedinjenih nacija da se Bosni i Hercegovini 1992. godine stavi embargo na nabavke oružja. Iako su se i mimo zabrane “cijevi” i municija ipak nekako nabavljali, ilegalnim kanalima, činjenica je da je ta odluka UN bila ključna za tok vanjske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Da smo na tržištu mogli slobodno kupovati neophodno oružje, poput Hrvatske, kojoj međunarodna zajednica (gle čuda!) nije nametnula tu zabranu, zemlja bi bila odbranjena i brže i sa manje žrtava.

Zavaravali smo se, doduše, zaklinjanjima velikih sila i međunarodnih institucija da će nas zaštititi od ubijanja i komadanja BiH. Na koncu, ispostavilo se da su UNPROFOR i druge međunarodne snage potpuno zakazale u tom svom zadatku. Američka Šesta flota nije doplovila do Sarajeva, a Srebrenica je primjer kako su stranci Bošnjake isporučivali zločincima kao na tacni.

Pitam se: ako u skoroj budućnosti neko iz susjedstva na nas ponovo udari, kako i čime bismo se branili? Da li bismo mogli da se pouzdamo u neki novi UNPROFOR?

BiH je, nažalost, vojno potpuno nemoćna, bez ikakve šanse da se u kratkom roku oružano ojača, čak ni da ujedini svoju postojeću vojnu silu. Ona je trenutno tronacionalna, sa jedinicama koje se ne bi povodile za komandama Predsjedništva BiH nego bi se ponašale onako kako od njih traže nacionalni lideri. A jasno je šta bi tražio Dodik, koji je jačanje vojne moći Srbije ocijenio kao vijest na koju “mi u RS gledamo veoma, veoma radosno”.

Drugim riječima, prije se nadati da bi se srpski dio Oružanih snaga BiH stavio pod komandu Vojske Srbije nego vojnog vrha Bosne i Hercegovine.

Bošnjački vojnici svakako bi ostali lojalni, iako gotovo goloruki, što nije nimalo sigurno za tzv. hrvatsku komponentu. Ona bi se povela za interesima Hrvatske, pogotovo ako iz tog pravca dođe do vojnih akcija prema našoj zemlji.

U svoju vojnu moć se, dakle, nimalo ne možemo pouzdati. Više spokoja ne unose ni uvjeravanja predstavnika velikih sila da bi BiH bila od njih zaštićena, jer su na to obavezni Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Nisam siguran da bi to u praksi funkcionisalo dobro, bolje od nekadašnjeg UNPROFOR-a. Uostalom, kroz EUFOR i NATO, ovdje je prisutna samo šaka ko zna koliko (ne)sposobnih vojnika. A dok bi se oni ojačali i dobili pomoć iz okolnih NATO-baza, možda bi glavni “posao” u BiH već bio obavljen.

U poraću su ovdje bile stacionirane jake međunarodne snage. One su velikom brzinom smanjivane, na osnovu zaključaka da se mir učvršćuje. Domaća rukovodstva nikad se nisu suprotstavljala tom procesu demilitarizacije Bosne i Hercegovine, istodobno nastavljajući da krešu, po stranim sugestijama, naše vojne potencijale

Mislim da je, nakon jasnih signala o znatnom jačanju vojnih potencijala Srbije i Hrvatske, iznova u prvi plan izbila potreba jačanja naše odbrambene moći. No, sve da sutra s tim započnemo, kroz Oružane snage BiH ne bismo daleko dobacili. Jedina nada je da na čistac istjeramo međunarodne garante naše sigurnosti.

Takozvana međunarodna zajednica već jednom je u BiH zakazala. Poslije se pravdala, pa i izvinjavala. Istorija se valjda neće ponoviti!?

Konkretno, državni rukovodioci lojalni Bosni i Hercegovini hitno moraju pokrenuti jako ozbiljne razgovore sa Sjedinjenim Američkim Državama, Evropskom unijom, Ujedinjenim nacijama i NATO-savezom, sa kategoričnim zahtjevom da se u najbržem mogućem roku uspostavi opipljivi mehanizam tzv. odvraćanja, odnosno zaštite teritorijalnog integriteta i bezbjednosti građana BiH. Svejedno je kako bi se to zvalo, ali bi svakako moralo da raspolaže sa velikim brojem vojnika, dugih cijepi, oklopnjaka i ratnih letjelica, sa preciznim zaduženjima i uputstvima.

Ukoliko nas ozbiljno misle štititi, pokrovitelji Dejtonskog mira ovakav zahtjev nikako ne bi smjeli odbiti. I njima je jasno da su prijetnje miru u našem regionu posljednjih mjeseci višestruko uvećane.

Takozvana međunarodna zajednica već jednom je u BiH zakazala. Poslije se pravdala, pa i izvinjavala. Istorija se valjda neće ponoviti!?