Hoćemo li se raspasti po receptu čuvenog američkog časopisa?

Bosna i Hercegovina je nestabilna država sa neizvjesnom budućnošću. U prognozama njene sudbine prepliću se razni scenariji, prijedlozi, teze i mišljenja, od kojih većina ne zvuči upečatljivo ni uvjerljivo.

Međutim, pažnja raste na kvadrat ako je u pitanju američki časopis “Foreign affairs”. Radi se o publikaciji koju šest puta godišnje, od 1922-e, izdaje Američko vijeće za međunarodne odnose. Praktično ne postoji važnija služba ili osoba u svijetu, koja se bavi spoljnom politikom, a da nije među 170 hiljada njihovih stalnih pretplatnika.

Ono što je ipak najvažnije, to je da “Foreign Affairs” važi za publikaciju koja najvjernije izražava spoljnu politiku SAD. To je razlog više da se krajnje ozbiljno razmotre teze iz jedne analize kojom nas je ovaj prestižni časopis “počastio” u svom novom broju.

U članku pod naslovom “Dysfunction in the Balkans”, autora Timothy Lessa, kao najbolje rješenje za područje bivše Jugoslavije navodi se ideja “kontrolisanog raspada država”. Ona se obrazlaže nemogućnošću da u sadašnjim okolnostima te države, a posebno BiH i Makedonija, dostignu svoju punu zrelost i stabilnost. Mogući ratovi odbacuju se kao opasno rješenje, sa krajnje neizvjesnim učincima i posljedicama.

Elem, Less predlaže da SAD i Evropska unija povedu ovu regiju putem “kontrolisanog mirnog raspada”. U našem slučaju, on bi se ogledao u tome da jedan dio Bosne i Hercegovine pripadne Srbiji, drugi Hrvatskoj, a ono što ostane – Bošnjacima!

Autor članka sve je potanko razradio. Po njemu, Sjedinjene Američke Države bi trebale da podrže promjenu unutrašnjeg ustrojstva pojedinih država, i to tako da poslušaju želju Albanaca za federalizaciju Makedonije i želju bosanskih Hrvata za stvaranjem trećeg entiteta u BiH. Potom bi, potezom broj dva, Vašington trebao dopustiti povezivanje tih autonomnih područja sa susjednim državama, kroz kreiranje nekih zajedničkih tijela. U finalnoj fazi ta područja bi se otcijepila od svojih originalnih država i spojila sa susjednim.

“Hrvatski entitet bi se spojio sa Hrvatskom, RS i sjeverno Kosovo sa Srbijom, a Preševska dolina, zapadna Makedonija i većina Kosova sa Albanijom”, zaključuje svoj scenarij Timothy Less.

Naš mirni raspad, pod kontrolom SAD i Evrope, ogledao bi se u tome da jedan dio Bosne i Hercegovine pripadne Srbiji, drugi Hrvatskoj, a ono što ostane – Bošnjacima!

Amerikanac ne odbacuje ni mogućnost da bi Crna Gora mogla da postane dio proširene Srbije, ocjenjujući da će kompletan proces “biti lakši nego što se na prvi pogled čini”. Iz te lakoće autor, međutim, izdvaja Bošnjake i Makedonce, koji će se morati odreći teritorija svojih država bez ikakve kompenzacije, ali njihovom mogućem protivljenju on ne pridaje nikakvu važnost.

Zanimljivo je i to da analitičar “Foreign Affairsa”, nakon što se odrade sve ove pretumbacije, smatra da Evropa i SAD, u partnerstvu sa Rusijom i Turskom, moraju značajno investirati u države sa novim granicama. Ta posebna pažnja ukazala bi se samo novoj Albaniji, Srbiji i Hrvatskoj!

Da budem iskren, ne bih se nimalo začudio ovakvom raspletu krize začete raspadom bivše socijalističke Jugoslavije. Epilog će sigurno biti po volji i želji SAD i Evrope, a odavno sam izgubio iluziju da je njihov favorit ideja jačanja jedinstvene Bosne i Hercegovine. Na riječima se njihove diplomate u to kunu, međutim u praksi je vidno njihovo “razumijevanje” za separatističke procese u BiH.

To neprestano popuštanje i praktično ohrabrivanje posebno je očito prema politici Milorada Dodika, kojeg je šef OHR-a prošle sedmice “strogo” upozorio da ni slučajno ne pređe “crvenu liniju”. A ona je – raspisivanje referenduma o otcjepljenju Republike Srpske! Sve ispod toga Dodiku je dopušteno.

O trenutku prekoračivanja “crvene linije”, uči nas “Foreign Affairs”, neće odlučiti Dodik nego pokrovitelji: SAD i Evropa.

Ako mislite da je ovo samo još jedna političko-analitička nebuloza, plašim se da ste u krivu. Nije ovo gušter; iz američkog časopisa viri  prava zmija otrovnica! U članku se, naime, uglavnom opisuje ono što se već dešava, a što mi ne shvatamo dovoljno ozbiljno, sa epilogom koji bi slijedio sasvim logično. Uostalom, imamo li mi snage da se ovakvom projektu efikasno suprotstavimo?

Nisam siguran da pobornici jedinstvene BiH imaju potrebnu brojnost, moć i bliskost sa velikim svjetskim silama. Nisam siguran ni da bi trenutno dominirajući centri bošnjačke politike uopšte ustali protiv ovakvog razvoja događaja, ne samo iz nemoći nego i zbog, možda, nanovo podgrijane ideje o stvaranju bošnjačke “avlije”.

Jedan veliki probni balon uzletio je na naše nebo. Iskreno, najveću nadu da se pomenuti scenarij neće realizovati uliva mi mogućnost da “Foreign Affairs” ne mora baš uvijek biti vjerni trbuhozborac američke vanjske politike. Možda se i njima ponekad omakne neki analitički, futuristički ćorak!