Evo što bi se dogodilo s tijelom preminulog na Marsu
Atlas Obscura se pozabavio mogućnošću, i to vrlo vjerovatnom, da već danas na Zemlji živi osoba koja će jednog dana postati prva osoba koja će umrijeti na Marsu.
Već i zbog toga što privatna tvrtka Mars One očekuje da će prvi putnici na Mars biti putnici u jednom smjeru, da će tamo ostati do kraja života.
Milijarder Elon Musk izjavio je, a on nipošto nije jedini, da ni sam ne bi imao problema s tim da ode tamo provesti vrijeme do kraja života. Njegova kompanija SpaceX, doduše, planira povratak svoje misije na Mars, ali istovremeno poručuje da svi koji se odvaže na takav put među prvima, da moraju biti svjesni poveće mogućnosti da se neće vratiti.
Do sada su samo tri čovjeka umrla u svemiru, astronauti iz misije Sojuz 11 doživjeli su nesreću u kapsuli na visini od oko 160 kilometara u kojoj je naglo pao pritisak zraka.
Ali, u svemiru još nitko nije sahranjen, kamoli kremiran, a nije mu ni tijelo ostalo prepušteno elementarnim silama na drugom svemirskom tijelu.
Šta bi se dogodilo s ljudskim tijelom ako bi ostalo na Marsu. Prvo što bi trajalo jako dugo, i to prvenstveno zato što raspad tijela umrlih bića na Zemlji pospješuju mikroorganizmi kojih na Marsu nema.
Ono što bi ipak uticalo na raspad, bile bi bakterije iz samog tijela. Opet, ne toliko brzo zato što su čak i na ekvatoru noći na Marsu vrlo hladne zbog rijetke atmosfere.
Tijelo bi se smrznulo, sprečavajući djelovanje bakterija i tijelo bi počelo prolaziti kroz polagan proces mumificiranja. Ono što bi tkivo dalje razaralo bila bi ionizirajuća radijacija. Za nju se i pretpostavlja da je sterilizirala površinu Marsa ako je na njemu ikad bilo života.
Ali, svi ti procesi skupa bili bi jako spori i lako je moguće da bi od tijela preminulog na Marsu čak i nakon 100 miliona godina još uvijek ostale kosti. Ukoliko bi se preminulog pokopalo, tijelo bi bilo zaštićeno i od radijacije.
Kremiranje je praktično isključeno kao mogućnost jer bi iziskivalo i puno energije i puno kisika, resursa potrebnih za preživjele. Opcija je i da se tijelo reciklira.
Ali, bioetičari isključuju i takvu mogućnost, uz opasku da čak i društva kojima očajnički trebaju tvari za kompostiranje zapravo nikad ne pribjegavaju takvim rješenjima.
