Tuzlanki nisu dozvoljavali da koristi školski lift za invalide

Kada dolazi na predavanja, Adna Memić, studentica druge godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli, bez pomoći kolega, koja nikad ne izostaje, ne može doći do učionice. Učionice se nalaze na drugom spratu u objektu bez lifta, a Memić se zbog cerebralne paralize otežano kreće.

Ova vedra i nasmijana 20-godišnjakinja otvoreno priča o svom stanju, a veoma je zahvalna kolegama koji je pridržavaju i pomažu joj da se popne, te na drugi sprat uznose njenu hodalicu.

Za Anadolu Agency (AA) ispričala je da je njeno stanje posljedica nemara ljekarskog i medicinskog osoblja, ali i o tome kako joj u srednjoj školi menadžment ustanove nije dozvoljavao da koristi lift namijenjen osobama sa invaliditetom.

˝Rođena sam potpuno zdrava, no prilikom presijecanja pupčane vrpce, makaze nisu bile sterilizirane i dobila sam sepsu, čija je posljedica cerebralna paraliza. Nemam nikakvih mentalnih problema, ali motorika mi je otežana. Tokom svog, 20-godišnjeg života, imam iskustva možda i više nego neke osobe sa 40 godina. Bilo je lijepih i bolnih trenutaka, oni se i dan-danas dešavaju, ali ja sam optimista i vesela osoba, koja, iako je to možda nekima čudno, ima jasne životne ciljeve˝, priča Memić, dodajući da nastoji biti što samostalnija prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti.

U obdaništu su je, prisjeća se, ostala djeca odlično prihvatila i nisu je odbacivali zbog toga što se razlikuje od njih.

˝U dobi kada su sva ostala djeca hodala, ja sam i dalje puzala, a prema priči mojih roditelja i vaspitačice, jednom smo se igrali i cijela grupa je puzala. Za divno čudo, spram mog stanja, djeca su me uvijek prihvatala. Inače, imam mnogo prijatelja i uvijek su mi dolazili kući, igrali smo se cio dan i nikada nisu rekli:´Tebe bole noge´ ili ´Ti ne možeš da hodaš´. Djeci zapravo različitosti i ne smetaju, sve dok im odrasli na to ne skrenu pažnju˝, smatra Memić.

Govoreći o svom školovanju, sagovornica AA ističe da joj je najstresniji period u životu bio dok je pohađala srednju školu.

˝Išla sam u Gimnaziju ´Ismet Mujezinović´ u Tuzli, ali podrška profesora je izostala. S obzirom na to da pišem sporo i ne mogu dugo pisati, iz pismenih vježbi i kontrolnih radova uvijek sam dobivala jedinicu ili dvojku, mada bih kada usmeno odgovaram uglavnom dobivala petice i četvorke. Pojedini profesori su imali razumijevanja i nisu htjeli da mi kvare zaključne ocjene, pa bi mi dozvolili malo duže da radim kontrolni, ali većinu to uopće nije interesiralo. Čak ni pedagogica nije imala sluha i kazala mi je da nisam tražila prilagođen nastavni plan i program, nego redovno školovanje˝, kaže Adna.

Paradoksalno je, priča Memić, bilo i to što je u školi postojao lift za invalide, ali menadžment ove odgojno-obrazovne ustanove nije dopuštao njegovo korištenje i preko dvije godine nije dozvoljavao da se stavi u funkciju.

˝Pravdali su to time da ne posjeduju certifikat za pokretanje lifta, ali kada sam se operirala u trećem razredu, preko noći su dobili taj certifikat. Lift je dovoljno velik da osim kolica u njega mogu stati još tri osobe, mada mi iz nekog razloga, nije bilo dozvoljeno da ga koristim u prvom i drugom razredu˝, priča Memić.

Osim pristupa odgojno-obrazovnim ustanovama, neadekvatan je i ulaz u Dom zdravlja u Tuzli, pa kada ide ljekaru, Memić se mora popeti uz preko 20 strmih stepenica.

˝Ovisno od čovjeka do čovjeka, neko dođe, pritrči da pomogne, da mi ponese hodalicu, a drugi vas gledaju kako se patite. Osobe sa invaliditetom imaju prava koja niko ne poštuje, ali ja za sebe ne volim ni kazati da sam osoba s posebnim potrebama. Živim normalnim životom uz male korekcije i pomoć drugih. Upisala sam fakultet da bih sebi i okolini dokazala da je moguće studirati i diplomirati, te da bih ohrabrila ostale sa posebnim potrebama da se ne skrivaju u kući. Stanujem sa sestrom i same kuhamo, održavamo stan i peremo odjeću. Znam u kojoj je trgovini dobar prilaz, pa tamo idemo kada kupujemo namirnice za ručak. Inače, moja sestra Amina ima 15 godina, ali razmišlja mnogo zrelije u odnosu na svoje vršnjake˝, navodi Memić, te dodaje da joj na njenom trnovitom putu mnogo pomažu podrška i razumijevanje okoline.

Memić je dvije godine članica Informativnog centra za osobe sa invaliditetom ˝Lotos˝, koji je danas u Tuzli zajedno s Koalicijom organizacija osoba s invaliditetom s područja Tuzlanskog kantona održao prijem za predstavnike institucija vlasti, te predstavnike javnog i kulturnog života.

˝Želimo aktuelizirati pitanja na kojima ćemo raditi naredne godine. Uprkos našim nastojanjima da se uslovi života pokrenu ka boljem, u našoj zemlji to ide veoma sporo˝, izjavio je tokom prijema Suvad Zahirović, iz ˝Lotosa˝.