Zašto Valentin Inzko ne može kući?

Svoj šesnaesti polugodišnji izvještaj Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, i ukupno pedeseti koje su od zaključivanja Dejtonskog sporazuma podnosili visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko začinio je i jednim ličnim iskustvom: ranije ove godine dobio je hiljade razglednica sponzorisanih od vladajuće partije u Republici Srpskoj povodom njegovog ukazivanja na antidejtonski karakter referenduma o “danu Republike Srpske”. U razglednicama mu je poručivano: „Visoki predstavniče, idi kući. Srpska nastavlja da slavi“.

„Nekih 20 od tih razglednica sadržavale su i prijetnje smrću i ti najozbiljniji slučajevi proslijeđeni su državnom tužiocu Bosne i Hercegovine koji ih istražuje“, izvijestio je Inzko Savjet bezbjednosti.

Paradoks u vezi sa zahtjevima da se ukinu funkcija i ured visokog predstavnika i da on „ide kući“ je u tome što upravo oni koji najagresivnije insistiraju na tome – vladajuća partija i predsjednik Republike Srpske – onemogućuju okončanje međunarodnog nadzora nad dejtonskim mirom: što je agresivnija njihova antidejtonska retorika, i što su učestalije njihove prijetnje da će u izvjesnoj budućnosti provesti i referendum o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine, to je izvjesnije da međunarodni pokrovitelji mirovnog procesa ne mogu zaključiti kako su ispunjeni „pet ciljeva i dva uslova“ za ukidanje misije visokog predstavnika.

Jedan od tih uslova je, naime, „pozitivna ocjena političke situacije“ u Bosni i Hercegovini. A ona je u izvještaju visokog predstavnika i raspravi u Savjetu bezbjednosti ocijenjena kao – pogoršana. To je ilustrovano izjavama prije svega predsjednika Republike Srpske o tome kako je taj entitet država a Bosna i Hercegovina to nije i kako je referendum o nezavisnosti entiteta politička opcija koja nije isključena.

Ali, zapaženi su i pokušaji da se navodno u ime postizanja jednakopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda obnovi i hrvatska paradržava „Herceg-Bosna“. Visoki predstavnik je citirao izjavu Bože Ljubića u avgustu u Grudama kako “hrvatska republika Herceg-Bosna” nije ukinuta niti napuštena i kako je – imajući u vidu sve što danas dolazi i iz političkog Sarajeva i Banjaluke – Herceg-Bosna danas važnija nego što je bila u prošlih 20 godina.

Ta ideja oživljavanja paradržave u čije su ime počinjena masovna zlodjela eskalirala je upravo ovih dana sa proslavom 25. godišnjice proglašenja “hrvatske zajednice Herceg-Bosna” (1991. godine u Grudama).

Njeno osnivanje u vrijeme raspada Jugoslavije bilo je korak u praktičnoj realizaciji tajnih sporazuma predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i Hrvatske Franje Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine u kojoj bi pored „Velike Srbije“ profitirala i „Velika Hrvatska“.

Oni su, u opsjednutosti teritorijalnim etnofantazijama, od najranijih faza međunarodnog posredovanja u rješavanju krize nastale raspadom Jugoslavije, u centar svih pregovora i mirovnih inicijativa nametnuli mape teritorijalnih razgraničenja. Haški postupci protiv organizatora i egzekutora „udruženog zločinačkog poduhvata“ devedesetih pokazali su kako su talasi „etničkog čišćenja“ bili u direktnoj vezi s mapama koje su predlagane ili usvajane u mirovnim pregovorima, od Karington (Lord Carrington)-Kutiljerovog (Jose Cutileiro) preko Vens (Cyrus Vance)-Ovenovog (David Owen) do Oven-Stoltenbergovog plana pa i samog dejtonskog procesa.

Kako su u tim pregovorima predlagane nove mape etničkih podjela, tako su započinjali novi talasi masovnog progona, sa zapanjujućim slikama koncentracionih logora, nasilja i ponižavanja, silovanja i izgladnjivanja.

„Herceg-Bosna“ je bila drastičan primjer tog procesa.

Kad su u ženevskim pregovorima početkom 1993. godine Vens i Oven ponudili mapu deset poluatonomnih kantona, i prije nego što je ona usvojena čelnici „Herceg-Bosne“ objavili su naredbu o „pretpotčinjavanju“ jedinica Armije BiH Hrvatskom vijeću obrane (HVO) u kantonima koji će „pripadati Hrvatima“.

To je bio kontekst u kojem su se događali progoni i logori, od Heliodroma do Gabele i Dretelja, i pokolji u Ahmićima i Stupnom Dolu kao i zločini nad hrvatskim civilima u Centralnoj Bosni i dolini Neretve.

To što se sada, dvije decenije i koju godinu kasnije, vođama i izvođačima udruženog zločinačkog poduhvata – osuđenim na desetine godina robije pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Hagu – svečano uručuju priznanja i upućuje zahvalnost za „zasluge za narod“ otužna je slika bezosjećajnosti i nazadnosti aktuelnih političkih vođa i njihovog dubokog nerazumijevanja civilizacijske tekovine vladavine prava.

Ali, ako je tako – a događanja u Bosni i Hercegovini svakodnevno potvrđuju da jeste – šta može da se učini za sprečavanje dalje „teritorijalizacije jednakopravnosti“? U Inzkovom izvještaju Savjetu bezbjednosti kao pozitivan razvoj navodi se napredak prema članstvu u Evropskoj uniji sa usvajanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruženju i mehanizma koordinacije kao i početak provođenja reformi.

To je i možda najizgledniji put iz beznađa: Bosni i Hercegovini je, nasuprot današnjem iscrpljivanju u konfliktima iz prošlosti i demonstraciji „bošnjačkog jedinstva“ u podjeli plijena u javnim preduzećima, potreban projekt hitnog usaglašavanja i provođenja proevropskih reformi.