Evropa nas k’o fol hoće, mi smo k’o fol spremni!

Prije desetak godina, dok je velika obmana još bila u začetku, prognoziralo se da će Bosna i Hercegovina ući u članstvo Evropske unije 2018. godine. Decenija prođe, a ostvarenje tog zadatka nije ni na pomolu. Kad bi sve najednom krenulo kao po loju, evropskoj članskoj karti ne možemo se nadati prije 2025-te godine. Ako se nastavi sadašnjim tempom, cilj je nedostižan i u tom roku.

Dragan Čović, zadužen za vještačko potpirivanje naših jalovih evropskih nada, ovih dana je najavio da bismo status kandidata mogli dobiti do kraja naredne godine. Nije se usudio da prognozira i termin našeg konačnog prijema u tabor EU, ali kad bismo za godinu i dobili kandidatski status, trebalo bi još najmanje pet-šest da se ispune uslovi za učlanjenje.

Ništa od toga nećemo vidjeti. Iako briselski zvaničnici ohrabruju naše korake i daju dobre ocjene evropskoj politici naše vlasti, iza toga ne stoji ništa ozbiljno. Sve je to šuplja, neobavezujuća priča po principu: Evropa nas k’o fol hoće, mi smo k’o fol spremni!

Ozbiljnom čovjeku zaista je teško da razumije neozbiljno vrludanje Evropljana, koji prvo ocijene da smo ozbiljne mušterije, a onda zaključe upravo obratno. To što oni hvale, to su prazne riječi, obećanja i zaklinjanja naših vlasti da im je EU politička svetinja. Preko noći, međutim, kad uđu u suštinu formalnih proevropskih odluka naših organa vlasti, u Briselu shvataju da smo na riječima dobri, ali na djelima – nikakvi. A bez djela, odnosno bez ozbiljnih reformi, briselska vrata ne mogu se otvoriti.

Primjer koji zorno svjedoči o ovoj igrariji je provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić – Finci. Godinu po godinu, 22. decembra će se navršiti čitavih sedam od dana izricanja presude, kojom je vlast BiH obavezana da inovira ustavni okvir i da time omogući pripadnicima nacionalnih manjina (tzv. Ostali) da budu birani u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda Parlamenta BiH. Ni do danas, kao što znate, ništa na tome nije učinjeno.

U međuvremenu je politička Evropa vrludala od ultimatumskog pristupa do zatvaranja očiju prema nemaru naših vlasti. Ništa nije bilo ni od prijetnji da bismo, zbog te presude, mogli biti čak isključeni iz nekih evropskih institucija, poput Vijeća Evrope, da bi nam mogle biti izrečene i sankcije, od političkih do ekonomskih. Zaboravili su Evropljani na to kad su početkom ove godine primili našu Aplikaciju za članstvo, cinično je ocjenjujući prihvatljivom, sa svim ispunjenim preduslovima.

Ono što nismo mogli za sedam godina (provesti presudu Sejdić – Finci) ne možemo ni za naredna 2,5 mjeseca, u šta nas pokušava uvjeriti “konstruktivni” Dragan Čović

Sejdić i Finci su tada gurnuti u zapećak, ali je provođenje pomenute presude oživljeno u paketu uslova za predaju zahtjeva za dobijanje kandidatskog statusa. Za deset posljednjih mjeseci ipak se u Sarajevu, u državnim organima, ništa po tom pitanju nije pomaklo.

No, tu je Dragan Čović da nas utješi i ohrabri. Ono što nismo mogli za sedam godina, on tvrdi da ćemo realizovati za naredna 2,5 mjeseca, do kraja januara. Tome u prilog, šef HDZ-a i član državnog Predsjedništva izjavio je da sa SDA i Bakirom Izetbegovićem neće biti problema: dogovorili su se o ovom spornom pitanju. Time su, po njemu, uklonjene prepreke dobijanju kandidatskog statusa do kraja naredne godine.

Ša su konkretno dogovorili, kako i dokle su stigli u preskakanju ove barijere brzo je pojasnio bošnjački predstavnik u Predsjednišvu BiH. Prenio je javnosti da o tome uopšte nisu ni razgovarali te da nema nikakvog napretka u slučaj Sejdić – Finci ni nakon desetine prethodnih razgovora. Štaviše, Izetbegović prognozira potpuno drugačiji slijed događaja.

“Da bismo stvorili pozitivnu atmosferu koja omogućava rješenje presude Sejdić-Finci, neophodno je intenzivirati reformski zamah, obnoviti u punom kapacitetu rad Parlamenta FBiH, pokrenuti intenzivnu izgradnju infrstrukture u Federaciji BiH i time dokazati da koalicija funkcioniše”, kazao je Izetbegović. Sve ovo, ni da trči brzinom svjetskog rekordera na 100 metara, vlast ne može realizovati za Čovićeva 2,5 mjeseca.

Nije svrha ove analize da utvrđuje gdje zapinje ni ko najviše koči. Svrha je da se jednostavno konstatuje kako u BiH nema ni mrvice napretka u misiji zvanoj Evropa te da se pokuša otkriti razlog zbog kojeg se, u našim poslovima sa EU, sve svodi na političku igrariju i vještačko napumpavanje našeg proevropskog rejtinga.

Nemar, nesposobnost, razjedinjenost i politička neposlovnost naše vlasti svakako je prvi, premda ne i glavni razlog. Ključni kamen spoticanja je, po mom mišljenju, još neriješena zagonetka konačnog ustroja BiH i njene pozicije u podjeli interesnih sfera u savremenom svijetu, ali i ista enigma vezana za budućnost EU.

Evropska unija nije ono što je bila prije desetak godina, kad je formalno označena kao okean u koji naša rijeka treba da se ulije. O njenoj krizi dovoljno je da znamo samo ocjenu koju je prije mjesec dana izrekao predsjednik Evropskog parlamenta.

Nije EU što je bila; ne zna ona šta će ni sa ovim što sada ima, a kamoli sa proširenjem na nove obogaljene države, poput naše

EU prijeti raspad – kratko i jasno je poručio Martin Schulz. A šta prijeti nama, čuli smo od Valentina Incka. U svom izvještaju koji je prošle sedmice podnio Ujedinjenim nacijama, on je naglasio da Bosni i Hercegovini prijeti anarhija, štaviše, raspad na kojem radi rukovodstvo Republike Srpske.

I šta mogu skupa učiniti dva raspadančeta?

Plašim se da je sve ovo, u stvari, čisto gubljenje vremena, raspirivanje iluzija, isprazno junačenje Evropske unije (koja nas k’o fol hoće) i nas (koji smo k’o fol za to spremni). Nije EU što je bila, ne zna ona šta će ni sa ovim što sada ima, a kamoli sa proširenjem na nove obogaljene države, poput naše.

A šta tek reći za Bosnu i Hercegovinu, koja ni nakon 24 godine državne nezavisnosti još nije sigurna ni da li pripada samoj sebi?