Šta se krije iza grubog miješanja Hrvatske u unutarnje stvari BiH?
Šta se krije iza “orkestriranog” ponavljanja mantre da se samo Hrvati u BiH bore za “evropski put” i da su jedina prepreka “unitarističkim i secesionističkim težnjama” druga dva naroda? Koju, kao napamet naučen tekst, recituju najviši dužnosnici Republike Hrvatske, a i njihova sabraća, Dragan Čović i Božo Ljubić, iz susjedne i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine.
Namjerno ili slučajno sve se to događa nakon hapšenja deset branitelja u Orašju zbog osnova sumnje da su počinili ratni zločin nad Srbima.
Ali, i u vrijeme etabliranja novopostavljenog premijera Andreja Plenkovića i novoizabranog predsjednika Hrvatskog sabora Bože Petrova, a uz pomoć predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, čija je popularnost, uzgred budi rečeno, prema mjerenjima javnog mnijenja, drastično pala u odnosu na vrijeme kad je izabrana (sa nekih 30 odsto, na skromnih 11).
Otkud odjednom tolika agresivnost i miješanje (pritisak) u pravosudni sistem u susjednoj državi? Šta se time želi postići? Ravnopravnost? Treći entitet? Ubrzanje euroatlantskih integracija i amortizovanje ruskog uticaja (preko Republike Srbije i bh. entiteta Republika Srpska).
Ili – disciplinovanje navodnih Erdoganovih pristalica u BiH? Ili, nešto što nam nije ni na kraj pameti?… Ali, nešto jeste.
Teško je odgovoriti na sva ta pitanja, jer se bojim da ih ni akteri ove priče nemaju. Čini se je to akcija koja je, kao i mnoge druge prije nje, pokrenuta iz pogrešnih procjena i u pogrešno vrijeme (možda se vanjskopolitičko pitanje koristi za “unutrašnje preslagivanje”), ali ono što najviše pada u oči je stalno i uporno lažno predstavljanje i pokušaj legitimacije.
Naime, legitimno je i pitanje da li je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, legitimni predstavnik svih Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ili Milorad Dodik (SNSD) svih Srba? On se stalno tako predstavlja. Ili Bakir Izetbegović (SDA) svih Bošnjaka? Otkud dolazi taj ekskluzivitet, odnosno, svođenje građana samo na nacionalnu matricu?
Ako se ne varam, u BiH postoje i ljudi koji se osjećaju kao Bosanci ili Hercegovci, odnosno, bosanski katolici, bosanski pravoslavci i bosanski muslimani, ali i mnogi drugi (za razliku od izbora i relativnih pobjednika, popis stanovništva nije političko izjašnjavanje)… Što otvara mnoga pitanja ili dovodi do apsurda i krivotvorenja stvarnog stanja. Sve u cilju da se teritorije proglase ekskluzivno nacionalnim. Nakon toga, zna se šta slijedi.
Na osnovu izjava i ponašanja najviših funkcionera Republike Hrvatske, stiče se utisak da je HDZ BiH (i njegov predsjednik Dragan Čović) samo “podružnica” Plenkovićevog HDZ-a i da štiti (i ostvaruje) interese Hrvatske u susjednoj i međunarodno priznatoj državi. Što je slučaj bez presedana u međunarodnim odnosima, s obzirom na to da je Čović član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i, kao takav, morao je (iz razloga političke higijene) zamrznuti svoje članstvo u stranci, koja očito nije bosanskohercegovačka. Isto tako i Bakir Izetbegović, jer je nepojmljivo opasna ta lažna slika poistovjećivanja države, vođe, stranke i nacije.
Naravno da će to na kraju pući kao balon od sapunice, kad počnu pregovori i poglavlja o pristupanju Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, ali do tad će proći još mnogo vremena. Naime, to zauzimanje boljih startnih pozicija nacionalnih opcija, umjesto građana i ekonomije, potpuno je pogrešno i vodi daljim podjelama i konfrontacijama (valjda je cilj integracija i blagostanje svih koji žive u državi, a ne samo nacionalnih elita).
Zato susjedne države, Hrvatska i Srbija, ne bi nikako trebale da se miješaju u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, bez obzira na to ili pogotovo zato što su “garanti” Dejtonskog sporazuma, odnosno, Ustava koji iz njega proizilazi, jer postoje i svjedoci (ne znam samo zašto se ne oglašavaju povodom ovakvih ili sličnih događaja). Ako je nešto smetnja ravnopravnosti i funkcionalnosti države, postoji procedura, alati i tehnika promjene, a ne da se svi bave manipulacijama i politikanstvom.
Ako je neko osumnjičen i pritvoren za nešto, na sudu se u dvostranom postupku dokazuje njegova nevinost ili krivica (ima pravo i na odštetu). Pogotovo državni funkcioneri nemaju nikakvo pravo da komentarišu postupak koji je u toku, jer to je i krivično djelo. Može se tretirati kao “pritisak na sud” ili “ometanje rada suda” (ili tužilaštva). Ne razumijem zašto niko ne podnese krivičnu prijavu.
Neodgovornost i bahatost lidera i političara iz devedesetih očigledno nikog ništa nije naučila. Znamo kako su mnogi završili, što je slaba utjeha za ono što se svima nama dogodilo. Zar treba opet? Nije li krajnje vrijeme da se uspostavi pravna država koja je preduslov za međunarodno pravo? Bez obzira na to što je situacija u svijetu složena.
Kad nije bila?
