Beograđanka četiri godine provela kao robinja u haremu: Bila sam naivna

Istinita priča o djevojci koju je splet okolnosti doveo do toga da je četiri godine provela u jednom arapskom haremu u Dubaiju.

”Prošlo je nekoliko dana, a moja svakodnevica bila je siva. Dosada, samoća, crne misli. Stalno sam maštala o Beogradu. Vraćala se noću u njega, šetala Adom Ciganlijom, a ujutro, kada bih se probudila, opet plakala. Onda mi je iznenada, nakon obilnog ručka, moj stražar priopćio da ću ići u malo dužu šetnju”, prenosi Beograd.in.

”Spremite se, kazao je, za pola sata sam ovdje kod vas. Kada je došao, krenuli smo produžetkom hodnika, prošli kroz jedna mala vrata, spustili se niz nekoliko stepenica i ušli u veliku prostoriju sa staklenim vratima. Ta vrata su se otvarala i zatvarala po sistemu foto-ćelije. Vani je opet bilo izuzetno vruće. Bila sam samo umotana u lagano bijelo platno. Nakon 20-ak metara hodanja stazom ušli smo u neko žbunje, kao u tunel. Bila je prijatna hladovina i nakon nekoliko desetina metara skrenuli smo desno, pa opet lijevo. Ispred nas je, kao iz raja, izronio predivan bazen, nepravilnog oblika, s kaskadom na jednoj strani, slapom koji gotovo da se nije čuo.

U bazenu i pored njega bilo je, koliko sam uspjela procijeniti, 20-ak djevojaka. Nije se moglo reći koja je ljepša. Za suvremene ukuse svaka je imala po nekoliko kilograma viška, ali za ukuse prostora na kojem smo se našle bile su idealne.

‘Znam kako se osjećaš, ja sam ovdje dvije godine. Bit će prilika za razgovor, od danas ćeš često biti s nama, ali vodi računa da previše ne razgovaraš ni s jednom od nas. Zapamti samo jedno, odavde niko nije pobjegao i ne misli o tome

Čovjek iz moje pratnje mi je pokazao da se mogu osvježiti u bazenu. Rekla sam mu da nemam kupaći kostim, a on mi je pokazao na jednu malu prostoriju, svu u cvijeću, s desne strane bazena. Prošetala sam do nje, nije bilo vrata, a na sredini prostorije stajao je stol na kojem su bili poredani preparati za njegu tijela, najboljih i najpoznatijih svjetskih marki. Na povećoj polici, suprotno od vrata, bili su kupaći kostimi, vidjelo se da su neupotrebljavani. Izabrala sam jedan, obukla ga i spustila se u bazen.

Na desetak metara od ruba bazena bio je zid visok oko tri metra i tako na dvije strane. Ostale dvije zatvarala je palača, odnosno njezin depadans. Između zida i ruba bazena bili su pravi nanosi cvijeća među kojima je dominaralo raslinje ružičastih cvjetova. Sve je djelovalo kao iz bajke.

Okretala sam se oko sebe, zamahivala plivajući, a onda sam osjetila nečiju ruku na leđima. Bila je to Holanđanka. Silno sam se obradovala, ali ona je odmah otplivala na drugu stranu. Shvatila sam to kao poziv i krenula za njom. Dočekala me ispod slapa, uranjajući u vodu i pojavljujući se iznad nje.

Nema bježanja

”Znam kako se osjećaš, ja sam ovdje dvije godine. Bit će prilika za razgovor, od danas ćeš često biti s nama, ali vodi računa da previše ne razgovaraš ni s jednom od nas. Zapamti samo jedno, odavde niko nije pobjegao i ne misli o tome. Svaka od nas ima različita iskustva, sve ovisi o tebi. Znam da su ti rekli o četverogodišnjem boravku i stanu u bilo kojem dijelu svijeta, ali nijedna od nas ne zna je li to istina. Nekoliko djevojaka je otišlo odavde u ove dvije godine, ali tko će znati gdje. Na ovaj bazen možeš doći svaki dan, ali više bih voljela da se viđamo u teretani. Tamo ćeš vjerovatno sutra”, rekla mi je Anete i otplivala.

Često smo se iduće sedmice viđale na bazenu i u dvorani s najsuvremenijim spravama za vježbanje. Ona je nekako isposlovala da radimo zajedno, spravu do sprave. Kasnije mi je rekla da je uspjela u tome zahvaljujući jednom od ljudi iz pratnje koji pokazuju više razumijevanja za želje djevojaka nego drugi.

”Oni su bezopasni”, nasmijala se Anete pokazujući na naše stražare. ”Nijednu od nas prstom nisu dotaknuli”, kazala je. Od nje sam čula da su ostale djevojke uglavnom iz Evrope i da su neke od njih, po vlastitom priznanju, prije dolaska u Dubai bile prostitutke visokog ranga.

Dakle, ona kategorija koja ”radi” po luksuznim hotelima i kao pratnja poslovnim ljudima najviše klase. Zaboravila sam reći da je dva dana po dolasku bio liječnički pregled – vodili su me od stomatologa do ginekologa i nakon detaljne medicinske kontrole mog tijela rečeno mi je da sam izuzetno zdrava. Sve djevojke su prolazile taj put, a Anete mi je kazala da su takvi sistematski pregledi dva puta godišnje.

”Jesi li bila kod Gospodara?”, upitala me jedno popodne na bazenu. Kad sam joj rekla da nisam samo se smijala, odbijajući govoriti o detaljima. Pošto sam s njom postala vrlo bliska osjećala sam da je osoba od povjerenja. Upitala sam je koliko često ostale djevojke odlaze u odaje čoveka čije smo vlasništvo. ”Draga moja, toliko rijetko da se na to i zaboravi. Ali zato postoje drugi načini da zadovoljiš ono što priroda traži od tebe”, kazala je zagonetno se smiješeći.

Istog dana navečer moj sobar je upitao želim li večerati u sobi ili možda u vrtu s još nekoliko djevojaka. Jasno, tražila sam ovo drugo, iznenađena ponudom. Ali osjetila sam da se nešto mijenja u tretmanu prema meni. Vjerovala sam da je prošao period ocjenjivanja, probe ili nečeg sličnog. Na večeru sam, jasno, otišla u pratnji. Proveli su me kroz jedan dio parka.

Shvatila sam da prolazim nedaleko od bazena. Iza žive ograde ugledala sam svijetlo. Došli smo do ulaza i ja sam shvatila da je to mjesto gde ću večerati. Na uzdignutom podiju bilo je 20-ak stolova, vrt je bio elipsastog oblika s vodom okolo i jednom malom fontanom u sredini. Cvijeća je bilo neuobičajeno puno, možda čak i više nego oko bazena. Nikad mi neće biti jasno kako su doveli toliku vodu u palaču i oko nje, u te silne bazene, fontane, umjetne vodopade.

Vodili su me od stomatologa do ginekologa i nakon detaljne medicinske kontrole mog tijela rečeno mi je da sam izuzetno zdrava. Sve djevojke su prolazile taj put, a Anete mi je kazala da su takvi sistematski pregledi dva puta godišnje

Određeno je da za večerom sjedim s jednom djevojkom koja je bila mojih godina. Imala je tamniju kosu od moje, ali mogla se smatrati plavušom. Razgovor smo započele ocjenama hrane, a onda me ona, na prilično lošem engleskom, upitala iz kojeg sam dijela svijeta. Spomenula sam Evropu.

”Draga moja, sve smo mi ovdje iz Evrope. Možda su dvije-tri Amerikanke, ali pitam te iz koje zemlje. Spomenula sam Jugoslaviju, na što je moja sugovornica podigla glavu i malo zadržala pogled. Nastavila je jesti i šutjeti. Kada su moj i njezin čuvar odšetali do stola s pićem i započeli razgovor, udaljeni od nas 20-ak metara, moja nova poznanica je poluglasno rekla.

”Ja sam Čehinja. Znam Jugoslaviju, tamo sam dolazila na ljetovanje s roditeljima. Iz kojeg si dijela Jugoslavije?”

”Iz Srbije”, kazala sam.

”Ovdje je do prije 5 mjeseci bila jedna djevojka iz Srbije, ali nisam se družila s njom i ne znam kako se zvala”, rekla je Čehinja Irena.

Ja sam se skamenila. Nisam mogla vjerovati. Pitala sam ju je li sigurna, a Irena je potvrdno kimnula glavom. Tražila sam je da mi opiše tu moju zemljakinju koju je zadesila ista sudbina.

”Bila je slična tebi, samo malo niža i spominjala je često Beograd i Novi Sad, tako da nisam sigurna gdje je živjela prije dolaska”, kazala je Irena.

Nakon večere, dugo sam stajala na balkonu i osluškivala glasove noći. Osjećala sam tišinu i mir koji bi za svakog neupućenog bio opijajući, ali ne i za nas koje smo ovdje i koje znamo što se krije iza zidina predivne palače. Razmišljala sam o toj djevojci, htjela sam saznati još nešto, s kim je bila posebno dobra, kako se zvala, u kojem dijelu palate je bila, zašto je nema, pripada li devojkama koje su ”dslužile” svoje četiri godine i sada vidaju ”rane” u nekoj od svjetskih metropola. I to mi je postala utjeha, ta pomisao da ću za ovo što me je snašlo ipak dobiti neku nagradu. Bio je to novi dokaz poraza.

Sutradan, nakon doručka, moj čuvar je predložio da prošetamo. Znala sam da ne smijem odbiti. Šutjela sam i krenula usporedno s njim. Vjerovala sam da me vodi kod Gospodara, da je došao trenutak zbog kojeg sam ovdje. Obilazili smo dijelove palate, laganim korakom, koji mi je ostavljao dovoljno vremena za razgledanje.

Divila sam se raskoši, predivnim a krajnje jednostavnim detaljima u orijentalnom stilu, parku koji mi se učinio nepreglednim, a u stvari je bio savršeno isprepletan i obrastao u zelenilo. Sve je to davalo utisak veličine, monumetalnosti. Zastala sam da uberem jedan izuzetno lijepi cvijet, jarkocrvene boje. Moj stražar je samo klimnuo glavom. Prošli smo pored jednog bazena za koji nisam znala, a ono što me iznenadilo bila je diskrecija. Naime, stražar me povukao za ruku, dajući mi do znanja da krenem jednom stazom u desnu stranu.

Čula sam da me jedna od onih djevojaka doziva. Okrenula sam se i vidjela da mi daje znak da se skinem i uđem u mali bazen – kadu. Polako sam skinula odjeću sa sebe i ušla u vodu koja je mirisala kao i cijela soba

To nas je 20-ak metara udaljilo od bazena, inače mnogo manjeg od onog u kojem sam se kupala. Krajičkom oka opazila sam da je u bazenu nekoliko djevojaka i da su sve na okupu i to oko jednog muškarca. Kada sam zastala da se uvjerim u ono što mi se učinilo, moj stražar je stao ispred mene i pokazao da nastavim put. Vodio me do kino dvorane, za koju također nisam znala, do velike knjižnice i kroz jedan prostor veličine rukometnog terena, koji bi se mogao opisati samo kao botanički vrt jer je na relativno malom prostoru raslo mnogo različitih biljaka – drveća i zelenila.

U odajama gospodara

U sobi sam se odmarala slušajući muziku s jednog od kanala radio-prijemnika, koji to u stvari nije bio. Imala sam mogućnost da pritiskom na jedan od četiri dugmeta slušam određenu vrstu muzike. Mogla sam birati klasiku, rock and roll, jazz i orijentalnu muziku. Nikada prije nisam slušala klasiku, ali sada mi je godila.

Odjednom sam na vratima začula kucanje. U sobu je ušao moj sobar, stražar, ko će znati što mi je bio, a iza njega Hafez. Ljubazno se poklonio, upitao jesam li dobro raspoložena, kakva je hrana i slične gluposti. Gledao me ravno u oči i rekao:

”Gospođice, Gospodar vas želi vidjeti. Večeras ćete biti u njegovim odajama. Spremite se, doći ćemo po vas poslije večere”.

Jasno, nisam mogla ništa jesti. Glavno jelo nisam ni okusila, za stolom sam sjedila s jednom djevojkom iz Francuske. Ona je bila izuzetno dobro raspoložena. Pojela sam samo jedan komad ananasa i krenula ka sobi, ali me stražar usmjerio u drugom smjeruu. Išla sam za njim. Poslije 50-ak metara, malo parka malo nekakvog hodnika, ušli smo u jednu prilično veliku sobu koja je na sredini imala ukopanu ogromnu kadu.

Unutra su bile dvije djevojke koje sam viđala na bazenu. Bile su gole i nisu obraćale pažnju na mene i mojeg pratioca. Doduše, on je odmah napustio sobu, a ja sam kao zadnja budala stajala i gledala u zid.

Čula sam da me jedna od onih djevojaka doziva. Okrenula sam se i vidjela da mi daje znak da se skinem i uđem u mali bazen – kadu. Polako sam skinula odjeću sa sebe i ušla u vodu koja je mirisala kao i cijela soba. Voda je imala neku čudnu zelenkastu boju, ali ubrzo sam shvatila da ona dolazi od raznih tekućina za kupanje koje su stajale sa strane u staklenim posudama i koje su moje djevojke povremeno sipale u vodu.

Jedna od njih mi je prišla, pomilovala me po grudima i upitala je li to prvi put da idem kod gospodara.

Klimnula sam glavom.

”Ne boj se, nas dvije imamo iskustva”, kazala je.

Poslije pola sata, možda i cijeli sat, nisam imala osjećaj za vrijeme, u sobi se čula zvuk nekog meni nepoznatog instrumenta. Trajalo je to nekoliko sekundi, djevojke su izašle iz bazena. Došlo je vrijeme da upoznam gospodara. Bile su ogrnute u neke svilene omotače.

Krenula sam malim hodnikom. Ispred nas je išao jedan mladi čovjek, koji mora da je stajao iza vrata dok smo se kupale. Priznajem, imala sam tremu ili nešto slično tome.

Nikada u životu nisam vidjela toliki krevet. Njih dvije su se bacile i počele se valjati po ležaju. Gledala sam oko sebe, a onda začula da se lijevo od mene otvaraju vrata. Pogledala sam i vidjela čovjeka kojeg sam odmah prepoznala

Vrata su se otvorila i nas tri smo ušle u sobu koja je, kad sada vratim film i pokušam je procijeniti, imala oko 100 kvadratnih metara. Kao dobar četverosoban stan. Soba je imala dva nivoa. Nekoliko metara od ulaznih vrata počinjao je drugi nivo, viši od prvog za 30-ak centimetara. U tom dilelu sobe stajao je ogroman krevet presvučen crvenom svilom.

Nikada u životu nisam vidjela toliki krevet. Njih dvije su se bacile i počele se valjati po ležaju. Gledala sam oko sebe, a onda začula da se lijevo od mene otvaraju vrata. Pogledala sam i vidjela čovjeka kojeg sam odmah prepoznala.

Bio je to onaj gospodin koji me prije više dana, kada sam prolazila parkom, pozvao i kojem sam prilično drsko odbrusila da me ostavi na miru. Bila sam kao paralizirana.

To je, dakle, moj gospodar, za čije uživanje Michael i Hafez putuju po svijetu, nalaze zgodne i lakomislene devojke, kakva sam i sama, i dovode ih ovom čovjeku na uživanje…

Istinita priča Beograđanke koja je četiri godine provela u jednom arapskom haremu u Dubaiju. Poslije dramatičnog raspleta događaja i kraćeg boravka u Turskoj u Beograd se vratila krajem 1995. godine.