Zašto su Bošnjaci u 30 stranaka i isto toliko politika

Nezavisni kandidati su se pojavili samo na prostoru sa bošnjačkom većinom i napravili jednu potpuno drugačiju sliku Bosne i Hercegovine.

Zašto takvih kandidata nije bilo u RS-u ili na prostoru gdje su većina Hrvati? Na bošnjačkoj većini postoji politički pluralizam, postoje sukobi. Ima ljevica, centar, desnica, liberali, zeleni…

Hrvati na prostorima gdje su većina imaju jednu stranku i jednu politiku. Srbi u RS imaju dvije glavne stranke i jednu politiku. Bošnjaci imaju 30 stranaka i isto toliko politika.

Politička pluralnost je bogatstvo. Ako se u HDZ-u hvale da je više od 90 posto glasačkog tijela Hrvata dalo povjerenje HDZ-u onda je ta politička opcija osuđena na nepremostive i nerješive socijalne i svake društvene podjele u skoroj budućnosti. Hrvati glasaju za HDZ jer se navodno plaše majorizacije od Bošnjaka.

U RS-u se nema šta majorizirati, jer je sve hrvatsko temeljito očišćeno. HDZ i Čović su jedini koji majoriziraju Hrvate u BiH. Nažalost, Čović je političar koji sebe promovira u nekakvog državnog vodiča BiH u Evropu. To je tragični zaključak koji se producira i od evropskih predstavnika u BiH.

Radi se o čovjeku koji za svoju jednopartijsku demokratiju traži i teritoriju koju su njegovi prethodnici etnički očistili. I ni po čemu se ne razlikuje od svog partnera Milorada Dodika iz Republike Srpske, na čijim televizijama ni u hodniku ne možeš sresti Bošnjaka ili Hrvata.

Pošto imamo tragičnu tronacionalnu demokratiju, trebali bi imati makar i po dva demokratska lica u svakom narodu. O kakvoj je demokratiji riječ vidi se po opoziciji.

Naime, Čović i HDZ gotovo i nemaju opozicije, pa su im izbori važni samo nasuprot Bošnjaka. Opozicija u RS-u bi mogla stati u nekoliko rečenica člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića: „Morao sam glasati na Dodikovom referendumu jer bi izgubio izbore“. Bio je to dokaz da Srbi imaju dvije velike stranke i jednu politiku. I da su im svi dosadašnji izbori bili neka vrsta referenduma.

Dakle, i srpska i hrvatska politika u Bosni i Hercegovini su dvije siromašne i potpuno prozirne konstrukcije i reprizirani programi. Sve je već deceniju i po na tim izborima predvidljivo u par procenata. Nema alternative, nema iznenađenja.

Onda se na bošnjačkoj većini pojavi parola sa porukom: U jedinstvu je snaga. Dvodecenijskoj filozofiji dva tora pokušao se priključiti i treći, da bi podebljao granice i podigao veće ograde i sa svoje strane. Osim prirodnog političkog pluralizma, Sarajevo nema druge odbrane od ovog stanja potpune pat pozicije i bošnjačke dezorijentiranosti.

Naravno da postoje rješenja, prije svega snažnije prisustvo i povratak ljudi u RS i u Herceg-Bosnu. Ali, višegodišnja bitka za svoj federalni tor gotovo je potpuno porazila ideju Bosne i Hercegovine.

Prava se politička mudrost i orijentacija prema demokratskim rješenjima morala vidjeti u Srebrenici, Stocu, Mostaru, jer su to uvijek bile kritične tačke bosanske sudbine. To nipošto nije mogla uraditi osrednja nacionalna politika kakvu već deceniju propovijeda SDA. U jedinstvu su trebale biti samo probosanske snage u Srebrenici, Stocu, Mostaru i svakom kutku BiH.

SDA kao izraz nacionalne politike na 24 posto teritorija je postala suvišna i gotovo nasmrt bolesna u svojoj srži. Ima smisla samo ako nam je cilj da odbranimo tih 24 posto. I od toga napravimo svoj tor.