Manal al-Sharif: Islam ne propisuje pokrivanje lica

Nije suština naše borbe da možemo da vozimo automobile, već da upravljamo volanom naše sopstvene sudbine – ponavlja u intervjuu za RSE svoju maksimu Manal al Šarif (Manal al-Sharif), poznata saudijska blogerka i aktivistkinja za prava žena, dodajući da “sloboda dolazi iznutra”.

U zemlji u kojoj je ženama zabranjeno da voze automobil, ova 37-godišnjakinja je izazvala buru prije pet godina kada je sjela za volan, provozala se gradom, sve to snimila i postavila na Youtube. Osmominutni video je imao milion klikova dnevno na raznim platformama.

Provela je devet dana u zatvoru. Ostala je bez posla jer je otišla u Oslo da primi nagradu “Vaclav Havel”, a nakon toga i sve svoje imovine.

Gotovo svakodnevno je dobijala prijetnje smrću. Godinu dana kasnije odlazi sa drugim mužem u Dubai. Međutim, pošto je suprug stranac, saudijske vlasti ne priznaju taj brak, kao ni njenog sina koji zbog toga ne može da uđe u zemlju. Istovremeno, njen sin iz prvog braka ne može da napusti Saudijsku Arabiju jer mu otac ne dozvoljava, tako da se braća još nisu srela.

Magazin “Tajms” (Times) ju je svrstao 2012. među 100 najuticajnijih ljudi u svijetu.

Manal al Šarif objašnjava za RSE kako je od djevojčice koja je spalila bratovljeve kasete jer je na njima bila muzika koja je dolazila sa “đavolske flaute” – kako su tvrdile islamske mule – postala vatreni borac za prava žena u Saudijskoj Arabiji.

RSE: “Arapsko proljeće”, koje je počelo 2011. godine, uglavnom je neslavno završilo. U Saudijskoj Arabiji “Arapsko proljeće” se manifestovalo kao pokret grupe žena koje su prkosile zabrani da voze kola. S obzirom da je protestovalo tek nešto više od 100 žena, u kojoj mjeri ste uspjeli da koliko – toliko promijenite situaciju?

Al Šarif: Mi nazivamo taj pokret “proljeće saudijskih žena” ili “ružičasta revolucija”. Ona je, zapravo, počela još 1990. kada je 47 hrabrih žena izašlo na ulice sa svojim automobilima prkoseći zabrani da voze. Vjerska policija je odmah reagovala i uhapsila ih, a njihove automobile zaplijenila, izbačene su sa posla i zabranjeno im je da putuju u inostranstvo na godinu – dvije dana.

RSE: Da li su osuđene na zatvorske kazne?

Al Šarif: Nisu ostale u zatvoru, ali su bile “zatvorene”, odnosno izolovane u društvu. Na molitvama petkom i drugim manifestacijama dijeljene su brošure u kojima su navedena njihova imena, telefonski brojevi i nazivane su pogrdnim imenima, poput kurvi, zatim da su skinule hidžab sa lica i spalile ga. Tada nije bilo novih društvenih medija tako da se lakše moglo lagati.

RSE: Šta je bilo presudno da se i Vi, dvije decenije kasnije, pridružite ovom pokretu?

Al Šarif: Nama su vlasti govorile da su ove žene protiv Boga. Ja i moja generacija smo odrastali u uvjerenju da su one učinile nešto loše. Dvadeset i jednu godinu kasnije, kada je grupa žena ponovo odlučila da protestuje, sjedila sam pored jednog gospodina koji je znao šta se tačno desilo 1990.

Ja sam bila šokirana kada mi je rekao da nije istina da su ove žene skinule hidžab – kako je tvrdila zvanična propaganda – plesale sa američkim vojnicima koji su došli u regiju u vrijeme Prvog zalivskog rata. Rekla sam: “O moj Bože, sve ove godine su nas lagali!”.

RSE: Vi ste vjerovali u početku u tu propagandnu vlasti?

Al Šarif: Da, mi smo religiozni narod, a vlast koristi religiju da bi kontrolisala mase.

RSE: Prvi put ste slušali muziku kada vam je bilo 20 godina, ako sam dobro razumio iz Vaše biografije.

Al Šarif: Da, to je bilo 1999. godine.

RSE: Zašto niste prije toga slušali muziku?

Al Šarif: Ja sam rođena 1979. kada je izbila Islamska revolucija u Iranu. Iste godine ekstremisti su zauzeli Meku na dvije sedmice, a sovjetske trupe su ušle u Afganistan. Vjerski lideri u Saudijskoj Arabiji su govorili da je dužnost svakog muslimana da ide u Afganistan i bori se protiv nevjernika.

Dok je u to vrijeme u Evropi cvjetala demokratija, u Saudijskoj Arabiji je jačao fundamentalizam. Moja generacija je odrastala u uslovima u kojima su se strogo primjenjivale vjerske norme, odnosno ekstremni islam. U Saudijskoj Arabiji je kolijevka islama, tako da je ona željela da se nametne kao model za ugledanje cijelom islamskom svijetu. U mojoj zemlji su masovno otvarani vjerski centri. Muslimani iz drugih zemalja su dolazili na studije nakon čega su postali radikalniji.

RSE: Bilo Vam je zabranjeno da slušate muziku ili niste željeli?

Al Šarif: Ne, vlasti su tvrdile da je slušanje muzike jeres. Vršene su racije po prodavnicima u potrazi za zabranjenom muzikom, ženama nije bilo dozvoljeno da nastupaju na televiziji. Dugačka je lista zabranjenih aktivnosti za žene.

RSE: Šta je bila prekretnica, šta Vas je navelo da slušate muziku, s obzirom da ste kao djevojčica spalili bratove kasete na kojima su bile “zabranjene numere”?

Al Šarif: Odrastala sam u okolnostima u kojima je postojala samo jedna istina, narativ. Onda je stigao internet, koji je omogućio komunikaciju sa ljudima različitih pogleda na svijet – među kojima su bili “nevjernici”, “neprijatelji islama”, kako ih je nazivala saudijska vlast – što je poljuljalo moja dotadašnja čvrsta uvjerenja.

RSE: Mada se i internet kontroliše.

Al Šarif: Da, i na internetu je čvrsta cenzura, ali sam uspjevala da je zaobiđem, s obzirom da sam stručnjak za kompjutere.

RSE: Šta je bilo presudno da se pridružite pokretu protiv zabrane ženama da voze?

Al Šarif: Dakle, stigao je internet koji mi je omogućio da spoznam da postoje ljudi drugačijih uvjerenja u odnosu na nas u Saudijskoj Arabiji. Iz svetog grada Meke gdje sam rođena i u kojoj važe veoma striktna pravila – kao da živite u Vatikanu – prešla sam na studije u Džedu, najliberalniji grad u Saudijskoj Arabiji. Moja cimerka nije pokrivala lice, ali je bila sjajna osoba, molila se, prikupljala novac u dobrotvorne svrhe.

Družila sam se sa ljudima koji slobodnije misle. Počela sam da čitam teološke tekstove o hidžabu. U većini se navodi da nije obavezno da se nose. Dakle, ne treba poštovati to pravilo. Tada sam počela da preispitujem moja dotadašnja uvjerenja. To je bila prekretnica u mom životu.

RSE: Da li ste i Vi tada prestali da nosite hidžab?

Al Šarif: Ne, trebalo mi je dosta vremena da se odlučim na taj korak. Prestala sam da ga nosim u 30. godini.

RSE: Da li je opasno danas u Saudijskoj Arabiji za žene ako ne nose hidžab?

Al Šarif: Ne postoji način da se izbjegne nošenje hidžaba. Ako želim da uđem u Saudijsku Arabiji moram da to učinim.

RSE: Bili ste pritvoreni ubog učešća u kampanji protiv zabrane ženama da voze automobile.

Al Šarif: Da. Dobila sam vozačku dozvolu dok sam bila na studijskom programu u inostranstvu. Imala sam auto za koji sam četiri godine plaćala kredit, ali nisam mogla da ga vozim. U meni se skupljao gnjev.

Kada sam jednoga dana bila skoro kidnapovana na ulici, to je bila “slamka koja je slomila leđa kamile”. Rekla sam sebi: “Dosta mi je više, sješću u auto, provozati se gradom i sve to snimiti i postaviti na Youtube”. To sam i učinila. Pokazala sam da i žene mogu da voze, te da ne moraju da strepe da će ih neko silovati na ulici ili kidnapovati. Nakon što sam objavila snimak na Youtube uslijedile su žestoke reakcije prepune jezika mržnje.

Drugi put kada sam vozila u automobilu je bila porodica moga brata. Tada me je vjerska policija privela. Došla je u moju kuću u dva sata izjutra bez sudskog naloga. Tretirali su me kao teroristu. Tokom ispitivanja su mi rekli da bi mi progledali kroz prste vožnju, ali da je postavljanje snimka na Youtube mnogo ozbiljniji prekršaj. To je bila vijest od nacionalnog značaja.

RSE: Da li su Vas zlostavljali?

Al Šarif: Ne. Čim sam pritvorena mediji širom svijeta su objavili tu vijest. Oglasila se i Hilari Klinton (Hillary Clinton) koja je u to vrijeme bila američka državna sekretarka, Ketrin Ešton (Catherine Ashton), visoka prestavnica EU za spoljnu politiku, 16 članica američkog Kongresa. Ja nisam ništa tada znala o tome.

Provela sam devet dana u zatvoru iz koga sam puštena na osnovu odluke saudijskog kralja. Dakle, najmoćniji musliman na svijetu je bio uključen u tako bizarno pitanje kao što je vožnja automobilom. Međutim, pokret je nastavio svoje djelovanje i nisu ga zaplašile represivne mjere.

RSE: U međuvremenu ste morali da napustite i kompaniju u kojoj ste radili – Saudi Aramco.

Al Šarif: Nije moguće biti aktivista i raditi u firmi u stoprocentnom državnom vlasništvu. Upozorena sam da ću ostati bez posla. Odlučila sam da odem sama, jer sam shvatila da će mi dati otkaz. Oduzeta mi je sva imovina.

Godinu dana kasnije otišla sam u Dubai u kojem i danas živim sa drugim mužem koji je radio u istoj firmi. Međutim, saudijska vlada ne priznaje naš brak jer je moj muž stranac (Brazilac). Zbog toga naš sin ne može da dobije saudijske dokumente kao moje dijete.

U Saudijskoj Arabiji se još vodim kao razvedena, a moj otac kao moj staratelj. Imam i sina iz prvog braka starog 11 godina. Međutim, on ne može da izađe iz Saudijske Arabije bez odobrenja oca. Istovremeno, sin iz drugog braka, kome je dvije godine, ne može da uđe u Saudijsku Arabiju. Zbog toga se dva brata još nisu srela. Svaki drugi vikend odlazim da vidim starijeg sina.

RSE: Da li doživljavate neprijatnosti tokom posjeta Saudijskoj Arabiji?

Al Šarif: Za sada ne, mada me je jednom pozvao tužilac zbog videa koji sam postavila na Youtube.

RSE: To je bila ukratko Vaša lična priča. Kako ocjenjujete zahtjeve da se muslimankama u Evropi omogući da pokrivaju lice na javnim mjestima i u ustanovama. Da li je to pitanje poštovanja ljudskih prava ili, zapravo, njihovog ograničavanja, jer je to i pokazatelj podređenosti žena?

Al Šarif: To je veoma teško pitanje. Najprije, vjera je lično pitanje i izbor svakoga od nas. U Saudijskoj Arabiji postoje striktna pravila oblačenja koja važe i za strance, čime se uskraćuju slobode. U Evropi se sada pokušava uvesti ograničenje na određeni tip oblačenja. Vjerujte mi da je to isti problem, jer je riječ o ličnom izboru muslimanki da pokriju lice. Naravno, u mnogim slučajevima na to ih primorava suprug, otac ili cijela porodica. Ali znam i muslimanske koje to same žele bez ikakve prisile. Imam prijateljice čiji muževi traže od njih da otkriju lice kada putuju u inostranstvo, ali one to odbijaju.

RSE: Međutim, takav njihov stav je svakako posljedica i rigidnog sistema u kojem su odgajane i formirale svijest o životu.

Al Šarif: Ne možete pitati svaku muslimanku da li to radi dobrovoljno ili ne. Važno je međusobno uvažavanje. Dalaj-Lama je na ovom skupu (Forum 2000 u Pragu) nosio crvenu odoru, pored njega je sjedeo panelista u odijelu i kravati. Vidjela sam kaluđericu u publici koja je nosila maramu. Treba poštovati svačija uvjerenja. Niko ne može da traži od njih da se drugačije obuku jer se nalazi na javnom mjestu, na konferenciji, to možete reći samo u svom privatnom okruženju.

Evropa treba da bude uzor ostatku svijeta i da ima više samopouzdanja, a ne da bude uzdrmana parčetom tkanine.

RSE: To nije samo parče tkanine.

Al Šarif: Za muslimanke je simbol vjere. Ako im se to uskraćuje, onda to doživljavaju kao represiju. Ne treba ljudima ograničavati kako će se oblačiti.

RSE: Da li je Islamska država Iraka i Levanta (IDIL) samo vrh ledenog brijega imajući u vidu različita radikalna tumačenja islama koja odavno postoje?

Al Šarif: Ne znam, teško je to reći. To je u svakom slučaju zastrašujuće.

RSE: Muslimani na Balkanu su, vjerovatno, najsekularniji na svijetu. Međutim, tokom rata devedesetih došli su mudžahedini, a neki od njih su ostali.

Al Šarif: To je reakcija na situaciju.

RSE: Saudijsku Arabiju mnogi optužuju da je glavni izvoznik vjerskog fundamentalizma. Tako je nakon rata pomogla balkanske zemlje sa oko 800 miliona dolara, prije svega, za gradnju džamija. Međutim, za oko 100 miliona dolara se ne zna prava namjena i pretpostavlja se da je otišlo za finansiranje raznih ekstremističkih grupa. Da li je to zvanična politika Saudijske Arabije ili samo pojedinih uticajnih krugova?

Al Šarif: Naravno da je to zvanična saudijska politika. Mi smo u Saudijskoj Arabiji odgajani da je naša verzija islama jedina istinska i da svi ostali muslimani treba da je slijede. Takva politika je naročito dobila na značaju nakon islamske revolucije u Iranu. Naš kralj je čuvar dva muslimanska svetišta (Meka i Medina). Vjera se istovremeno koristi za jačanje legitimiteta i vlasti monarha koji se doživljava kao zaštinik islama.

RSE: Kakva je uloga vehabijskog pokreta?

Al Šarif: Pripadnici ovog pokreta ne vole da ih nazivaju vehabijama, kao što to čine šiiti, već selefijama. Oni propovjedaju radikalni islam koji je netolerantan prema drugima. Tako je zabranjeno (haram) čestitati Božić hrišćanima.

Saudijska Arabija raspolaže ogromnim bogatstvom i nastoji da “širi Božju riječ” gradnjom džamija i islamskih centara širom svijeta. Tako je kralj pokrovitelj najveće džamije u Bostonu i islamskog centra u Evropi. U Indoneziji, kao najvećoj muslimanskoj zemlji u kojoj se praktikuje umjerenija verzija islama, sve više je radikalizovanih vjernika jer je mnogo studenata koji završavaju univerzitete u Saudijskoj Arabiji, a koji, po povratku, propovjedaju selefizam.

Islamofobija u Evropi

RSE: Radikalni islam predstavlja prijetnju, ne samo drugima već i samim muslimanima.

Al Šarif: Da, ali i reakcija druge strane je opasna. Vidjela sam da u Češkoj Republici vlada islamofobija, ali i u Evropi. To je veoma loše. Gradonačelnik Londona (Sadik Kan, Sadiq Khan) je musliman. Ima mnogo obrazovanih i umjerenih muslimana kojima su islamistički ekstremisti naškodili.

Kada se desi napad negdje drugdje u svijetu nije prva reakcija da li iza toga stoji hrišćanin, budist, hindu, već iz koje zemlje potiče, zatim, da li je psihički poremećen. Međutim, u slučaju terorističkih napada u Evropi prva reakcija je bila – to su muslimani. Čemu ova diskriminacija?

U svakoj sredini postoje ekstremisti. Na primjer, Francuska griješi ako misli da će riješiti problem tako što će zabraniti muslimankama da pokrivaju lice na javnim mjestima. Naprotiv, time će samo uvećati problem jer će mnoge muslimanke prkositi toj zabrani.