Ratna silovanja – zločin s produženim djelovanjem
Oko 1.000 žrtava ratnog silovanja u BiH ne mogu biti majke. Razlog tome, uz psihičku komponentu koja blokira odnos s muškarcem, jesu netretirane infekcije koje su nastale opetovanim silovanjem i dovele do zapušenja jajovoda, piše BIRN.
“Istina je, ubili su mi mladost. Istina je, ostala sam bez kuće, braka. Da, uzeli su mi dijete. Istina je da nikad više nisam bila, ne mogu biti i nisam majka”, kazala je Zlata, koja se nećkala da priča s nama.
Zlata nije njeno pravo ime, ali inicijali, hladni i statistički, nikad neće prizvati sliku žene koja je bila pred nama. Njena spoljašnost ničim ne odaje unutrašnje pukotine. Lijepa je, pomirena i dostojanstvena.
Šta će joj ta priča, rekla je. Mučno je sve to zvati u sjećanja. Poslije boluje danima. Nismo je nagovarali. Ko ima pravo na to? Dok smo kupili stvari sa stola i smišljali prigodan pozdrav, riječi su iz nje počele kuljati kao dim iz zapaljene kuće. Na sve strane.
“Bila sam tu najmlađa žena. One još dvije, bile su starije. I onda odjednom me je taj Rus povukao za ruku i rekao: ‘Ideš gore.’ Tako da sam ja išla. Kako se desilo, stvarno nemam pojma… Dobila sam veliki odljev. Znam da sam bila trudna”, kaže Zlata.
Nastavlja da priča kako joj je jedna nena dala, kad već ništa drugo nije imala, vunene čarape.
“Da se zaštitim k’o žena. Bila sam oteknuta, podbuhla, krvava od tih udaraca po licu. Pogotovo zbog tih ženskih problema. To je bilo grozno. Odveo me gore na sprat i naredio da se skinem. Fino sam mu rekla da sam bolesna. Nije me htio slušati. Nekako sam se otimala od toga svega”, kaže.
Izvadio je iz čizme nož i, kako tvrdi, prišao i isjekao joj garderobu. “Ostala sam naga. Odradio je to nedjelo nada mnom. Kad je on to sve završio, zvao je drugu vojsku”, pojašnjava ona.
Zlata iz Brčkog je jedna od 20.000 do 50.000 silovanih žena, koliko Ujedinjene nacije (UN) procjenjuju da ih je bilo tokom rata u Bosni i Hercegovini, i jedna od 1.000 onih koje su za posljedicu imale neplodnost. One više nikad nisu mogle postati majke.
Razlog tome, u nekim slučajevima, jeste fiziološke prirode. Senad Mehmedbašić, profesor doktor ginekologije, navodi da se s početka rata sjeća tinejdžerke koja je imala 15 ili 16 godina.
“U to vrijeme izuzetno kahektična mlada osoba iz okoline Višegrada, koja je šumama došla do slobodne teritorije. Dala je podatke da je silovana u više navrata. Doktor Srećko Šimić i ja smo je operisali i našli kolekciju gnoja u maloj zdjelici. U uobičajenim uvjetima na takvo stanje se vade materica i jajnici”, kaže Mehmedbašić u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
Dvojica ljekara su pokušavali učiniti gotovo i nemoguće da sačuvaju reproduktivne organe nesretnoj djevojčici. Ipak, velike infekcije, kakvu je ona imala, nerijetko dovode do zapušenja jajovoda, što za posljedicu ima neplodnost.
“Ne treba zanemariti ni psihološke blokade koje se zapažaju na dva nivoa. Direktni nivo je animozitet prema muškarcima, koji ne zaobilazi ni rođenog oca, te strah od odnosa. Indirektno se manifestira u krvi takve osobe, gdje se stvaraju hormonski supstrati, hiperprolaktinemija. Povišen prolaktin nije stalna kategorija, ali je omča za sva uredna zbivanja”, pojašnjava doktor Mehmedbašić.
Produženo djelovanje zločina
I tako je rat, kao dominantno muška priča, dolazio ženama u najgorem obliku. Ranije se u ratove išlo… Ovaj naš, postmoderni, poseban je i po tome što je dolazio u urbana područja. Silovanje, kao oblik ratovanja, za cilj je imalo iskazivanje moći i označavanje teritorije.
Taj bolni i ponižavajući čin, koji je živote ovih žena obilježio do kraja i poslije kraja, transgeneracijski, koristio se kao strategija kojom se nadvladavao neprijatelj označen preko ženskog tijela.
“Biologija je iznad nas”, tvrdi doktor Mehmedbašić.
Potreba za reprodukcijom je ultimativna, iznad svakog poimanja i želje. Protivno je prirodi da je žena ravnodušna ili bez želje za potomstvom. U tom svjetlu sagledano, shvatamo kako je silovanje zločin s produženim djelovanjem.
“Prvog maja silovali su me na krevetu. Iza podne su me izveli na hodnik. Šestorica su me silovali taj dan. Navečer su me silovala dvojica-trojica. Onda je stigla vojska. Pjevali su. Bila je još jedna čistačica. Da li je bila čistačica ili doktorica, nemam pojma. Kada završe posao s nama, onda su nju silovali”, priča nam naša druga sugovornica, Nina. Misli i rečenice su joj isprekidane. Pogled joj više puta ide prema torbi na stolu i pita imamo li “lexilium”.
Ninina priča plastično pokazuje dinamiku između uzroka i posljedice.
“Tako je bilo svaki dan. Jedno jutro je došao Mauzer. Jeste, Mauzer. I mi smo doručkovali. Pitao nas je koje smo vjere i da li se znamo krstiti. Rekla sam da znam, ali neću. Istukao me i otjerao u sobu. Kaznio me 29 sati da ne jedem i ne pijem ništa. Tako, da ja crknem. U međuvremenu, našla sam kuharicu koja mi je davala hljeb i ja sam u WC-u jela i iz vodokotlića pila vodu. Jednom su me silovala desetorica, da osvete nekog svog koji je poginuo”, kaže Nina.
Njena agonija je trajala oko dva mjeseca. Na koncu je razmijenjena i odvedena na slobodnu teritoriju. Umjesto utjehe, dočekala su je optuživanja od muža i skori razvod.
“Mene muškarci ne interesuju. Uopšte. Ne mrzim ih, ali im ne vjerujem. Da ja s nekim u automobil sjedem, da mene muškarac vozi, nema šanse. Ići ću pješke, ali s muškarcem neću sjesti. Meni nije svako napravio zlo, ali ja ne mogu to iz sebe izbaciti”, pojašnjava Nina.
Ipak, ističe da bi voljela to nadjačati, ali ne može. “Pokušavam, ali šta ja znam… Ne podnosim više to, da mi neki muškarac dobacuje.
Odem kod Fadila i družimo se i on počne na šalu, ali ga brzo otresem. Ne mrzim ga, ali i ne podnosim. Možemo zdravo za zdravo. Nije on kriv, ali ja ne mogu”, govori Nina.
Prema Abdulahu Kučukaliću, specijalisti neuropsihijatrije, svaka psihička trauma koju doživi neka osoba dovodi ne samo do poremećaja psihičke ravnoteže nego i do niza disfunkcija i disbalansa.
Pokušaj samoubistva
Kučukalić objašnjava da dolazi do neurofizioloških, metaboličkih i hormonalnih disbalansa, što ostavlja čitav niz posljedica na određene organske sisteme, između ostalog i na mogućnost začeća kod osoba koje su bile izložene takvoj vrsti psihičke traume, a naročito seksualne traume.
“Takva psihička trauma koja dovede do endokrinog disbalansa i neuropsihičkog disbalansa, može utjecati da u nekom vremenskom periodu žena ne može začeti. Imao sam iskustva s takvim ženama. Njima nije potreban samo ginekološki, već i psihijatrijski tretman koji bi reducirao psihičke probleme koji se ogledaju u velikoj anksioznosti, depresiji i psihosomatskim tegobama”, kaže Kučukalić u izjavi za BIRN.
Tretman psihijatra je neophodan za ovu grupu žena. Ipak, do danas je izostalo sistemsko rješenje od države. One su prepuštene lokalnim udruženjima žena koje dijele istu sudbinu ili odgovornim pojedincima.
“Nemoj, čiko, molim te…”, vrištala je jedanaestogodišnja djevojčica kada se vojnik okomio na nju da je siluje. Djeca njene dobi ne znaju šta se sprema kada vojnik odvodi, otkopčava hlače.
Toliko godina imala je i Mina kada je prvi put silovana.
“Došao je jedan vojnik i rekao: ‘Ti u zelenom džemperu, ideš sa mnom, trebaš mi da počistiš stan.’ Ta u zelenom džemperu bila sam ja. Kad smo došli u stan, naredio mi je da se okupam.
Otišla sam i okupala se hladnom vodom jer nije bilo tople. Kada sam izišla iz kupatila, krenuo je prema meni, a ja sam potrčala prema prozoru. Htjela sam da skočim, a on me je uhvatio i spriječio. Onda me je silovao. Izgubila sam svijest dok je to radio”, kaže Mina.
Isti vojnik je narednu večer odveo i njenu majku. Silovao ih je jednu pred drugom. Slijedilo je još mnogo svakodnevnih silovanja.
“Ja sam se u toku rata i razboljela, pa su me, samu, pripadnici UNPROFOR-a prevezli u bolnicu u Sarajevu. Doktori su me pregledali i mislili su da sam trudna. Nisu me ni pitali, a ja im nisam mogla objasniti da kada sam prvi put silovana, još uvijek nisam imala ni prvu menstruaciju. Ležala sam tu mjesec i po. Pošto je grad bio u opsadi, niko nije došao da me vidi”, prisjeća se Mina.
Ona također nikad neće u rukama držati svoje dijete. Udala se, kaže, ali s mužem nikad nije pričala o onome što joj se desilo. Okupirani su golim preživljavanjem.
Za razliku od žena koje su doprinijele Narodnooslobodilačkoj odbrani, ili bile žrtve toga rata, pa se njihova uloga poslije slavila i obilježavala, njihova imena su bila lekcije iz historije ili nazivi ulica, žene koje su bile voljne ili nevoljne učesnice rata od 1992. do 1995. godine ostale su nedovoljno vidljive, viktimizirane i diskriminirane.
“To je ona bolesna… tako o meni govore u opštini. Mislili su da ih nisam čula”, žali se Nina.
I dok će um uvijek moći da podigne tijelo, a tijelo um neće nikada, zadivljuje kako je u njihovim srcima ostalo mjesta za još pokoju ljepotu, želju, supstituciju.
Minina želja je bila da napravi zube. Od udaraca vojnika ostala je bez njih.
“Najviše bih voljela završiti srednju školu, pokušati naći posao. Ne znam šta će biti dalje, ali ničega se ne bojim. Valjda mi se od ovoga što sam preživjela ništa gore ne može desiti”, kaže Mina.
Zlata s početka ove priče se udala i ima, kako ističe, svoj drugi život. Dodaje i da je možda Bog htio tako. “Danas nisam više u gradu, ali jesam u obližnjem selu pored Brčkog. Moj muž i ja bavimo se voćarstvom i jako se lijepo osjećamo u tom voćnjaku. To je nešto što ja radim. Što ja sadim i što gledam ono što sam zasadila da rađa, i to me nekako vraća u život. Eto, to je to”, kaže Zlata.
Do danas nije uspostavljen zakonski okrvir koji bi ženama silovanim u ratu i koje više ne mogu postati majke, omogućio vantjelesnu oplodnju ili usvajanje. Do danas, od njih se samo uzima, a ništa im se ne daje. Postale su svjedoci po profesiji. Njihova uloga svedena je na pokazivanje, prepričavanje, kopanje po ranama koje se takvim tretmanom zauvijek ostavljaju otvorene.
