KOLUMNA Neću da budem sljedeći!

Nijedna policija, nikad i nigdje nije savršena. I ova naša ima svoje uzlete i padove; nekad nam izmami aplauze, nekad smo ogorčeni na njene neuspjehe. Preovladavajući je utisak, međutim, da našoj policiji izgrednici, kriminalci, pa i zločinci prečesto migolje iz prstiju.

Nisu rijetki oni moji misle da ona ponekad namjerno žmuri i trapavo odrađuje svoj posao. A kad joj se to javno zamjeri, obično slijede rafali objašnjenja i pravdanja, s ciljem da se pokaže kako je i policija od krvi i mesa, kako to nije nepogrješiva mašinerija koja može da uradi sve što hoće i što joj pripada u zadaću.

U slučaju pogibije dvije studentice sarajevske Filozofije, Edite Malkoč i Selme Agić, koje je na pješačkom prelazu kod Historijskog muzeja u ponedjeljak uveče usmrtio golf koji je sumanutom brzinom, duplo većom od dozvoljene, vozio Sanjin Sefić, kolektivni doživljaj bola brzo je prerastao u masovne osude i zahtjeve za propitivanje odgovornosti posrednih aktera ove tragedije – policije.

S koliko razloga i prava se to čini, pokazalo se već sutradan. Vinovnik onoga što se u službenim registrima vodi kao sabraćajni udes sa smrtnim posljedicama, a što su javnost i mediji odmah počeli da nazivaju ubistvom, odmaglio je ispred nosa organima gonjenja.

Već desetak sati nakon kobnog događaja, višestruki počinilac kriminalnih djela, Sefić, prešao je granicu Srbije i ko zna gdje se sada nalazi. Obzirom da je policija šest sati prije toga znala njegov identitet i da su javnosti poručili “da sve policijske agencije tragaju za Sefićem”, dužni su nam odgovoriti kako se bjegunac, pored tolike hajke, ipak dočepao susjedne države. Zašto odmah nije raspisana potjernica, da li su noćne policijske i granične smjene i kod nas i u susjedstvu od svojih šefova zaprimile detaljni opis tražene osobe?

“Obzirom da je policija šest sati prije toga znala njegov identitet i da su javnosti poručili “da sve policijske agencije tragaju za Sefićem”, dužni su nam odgovoriti kako se bjegunac, pored tolike hajke, ipak dočepao susjedne države”

Možda jesu, možda nisu, možda se neko nije probudio da to odmah uradi, a možda je neko u polusnu kobajagi radio punom parom. Koliko puta su nam se posljednjih godina, na primjer, policijski šefovi BiH i Srbije hvalili fantastičnom međusobnom saradnjom. Rasupknu se ta njihova priča, na Sefićevom bijegu, kao šareni balon!

Ono što se desilo poslije drumskog ubistva u Sarajevu nije ga, naravno, moglo spriječiti, ali zorno svjedoči o opravdanosti ocjena da je policija, svojom aljkavošću i neradom, kumovala nemilom događaju. Radi se o višegodišnjim upozorenjima da se ništa ne preduzima protiv saobraćajnog divljanja u glavnom gradu BiH, čijim ulicama se juri i brzinama primjerenim samo najboljim autoputevima, a nikako pokrpanim i za vožnju jedva uslovnim sarajevskim prometnicama. Samo u ovoj godini sumanuti vozači prekinuli su pet mladih života.

Nekoj sreći u nesreći, a ne saobraćajnom redu, možemo zahvaliti što toliko žrtava ne brojimo svakog dana. Samo pokušajte ovlašno zbrojiti koliko kraj vas dnevno projuri automobila koji, slalom vožnjom, jure preko sto kilometara na čas i svakog trena mogu da izazovu ulični karambol! Sjetite se koliko puta ste bili zapanjeni činjenicom da policija zaustavlja vas, mirnog vozača sa ispravnim automobilom, radi neke rutinske kontrole, okrećući pogled od tih “jahača smrti”.

Ne treba u fildžan gatati zašto se naši uniformisani čuvari reda tako ponašaju. Obzirom da se dobro zna ko divlja ulicama (kriminalci i djeca bogatih, utjecajnih ljudi, biznismena i funkcionera) naš prosječni policajac ziheraški procjenjuje da mu je bolje ne tjerati vraga nego se poklopiti ušima. Ne jednom je, onaj ko bi se ohrabrio da zaustavi sumanute vozače, kroz odškrinuti prozor u lice dobio hrakotinu, čak i mahanje revolverskom cijevi u lice. Povlačio se i pred imenom upisanim u vozačku dozvolu, čim bi mu momčina objasnio da je sin baš onoga poznatog čovjeka na kojeg je naš policajac odmah pomislio. I ostavi se on opasnog posla. Konta, što bi sebi belaj pravio – neka danak saobraćajnom divljaštvu plati neko drugi, šta ga briga.

“Tog Sefića su mogli, da su htjeli i da su prilježno radili, “skinuti” s ceste znatno prije kobnog pješačkog prelaza. Na nekoliko raskrsnica njegovo jurcanje su uslikale nadzorne kamere”

Tako je to s našom policijom. I tog Sefića su mogli, da su htjeli i da su prilježno radili, “skinuti” s ceste znatno prije kobnog pješačkog prelaza. Na nekoliko raskrsnica njegovo jurcanje su uslikale nadzorne kamere. No, policiji je bilo dovoljno što se printer u nekoj njihovoj kancelariji odmah uključio i odštampao novčani kazneni nalog. A je li ikad najbližoj patroli poslata urgentna naredba da krene za uličnim trkačem, da ga zaustavi i skine s ceste, dok nije napravio veliko zlo? Je li ikad sarajevska policija provela makar jednosedmičnu akciju eliminisanja iz saobraćaja onih koji gradom jure kao kosmodromom!

Nije, i zato je kriva. Složili su se, s ocjenom koju je javnost odmah dala, i gradonačelnik i kantonalna vlada. Ne slaže se, naravno, samo okrivljeni – policija. Pa još kako to čine, ocjenom da trebamo biti sretni što kod nas nema serijskih ubistava i masovnih zločina! To je izvalio, i živ ostao, glasnogovornik MUP-a Kantona Sarajevo Irfan Nefić. Kao da je to neka zasluga policije. Ako jeste, neka nam Nefić kaže koji su to masovni zločin ovdje spriječili?

Nisu nijedan, naravno, nego je na Nefića palo da po svaku cijenu spašava “čast” policije, pa trbunja ono što bi volio da primimo kao dobro objašnjenje, nesvjestan da nas time još više razjaruje.

Taj jar, masovna srdžba i bijes koji je izazvalo ubistvo dviju djevojaka posebna su priča. Od osuda su prosto gorile društvene mreže na internetu, organizovani su i protestni skupovi u Sarajevu, Bugojnu, Krupi… Na mjestu zločina okupilo se, za mrtvo sarajevsko more značajnih, hiljadu duša. Bio sam s njima i razočarano gledao u papire kojim su mahali i poručivali: Ja sam sljedeća… Ja sam sljedeći…

Dragi momci i djevojke, ne radi se to tako. Ja, na primjer, neću da budem sljedeći. Ni vi ne smijete pasivno čekati da đavo dođe po vas. Za njim se u potjeru treba dati, na čistac ga istjerati, makar da se u mišju rupu zavukao.

A nije. Đavo je ovdje svima vidan: on je na vlasti i u vlasti, šejtan je u srcu ovog nakaradnog sistema i države. Vragu se, umjesto da ga goni, klanja čak i policija. Stoga će, ako im se organizovano i žustro ne suprotstavimo i natjeramo ih da urede ovaj rusvaj, “sljedećih” biti još more.