Mujanović: U efikasnom sistemu vladavine prava kriminal se ne isplati
Da su zakonska rješenja u oblasti oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom bila efikasna u godinama od okončanja rata naovamo, ili od reforme pravosuđa 2003 do donošenja ovog zakona, sigurno bi smo kao javnost vidjeli konkretnu imovinu koja je oduzeta od kriminalaca.
Nažalost, to ne samo da se nije desilo, nego su brojni nedostaci u zakonima, nedovoljno znanje i demotivisanost u pravosudnim krugovima doveli do toga da imovina stečena kriminalom ne samo da nije oduzimana nego je često i vraćana u ruke kriminalaca nakon ili tokom trajanja krivičnih postupaka. To je značilo da je kao jedini instrument kažnjavanja ostala kazna zatvora ili uvjetna osuda i ponekad novčana kazna, dok su oni koji su se bogatili kriminalom ostavljeni da mirno uživaju u plodovima svojih (ne)djela.
Usvajanje jednog ovakvog zakona je evidentno bilo nužno i na tome svo vrijeme insistira i Evropska unija koja na primjeni ovakvih propisa testira spremnost država da uspostave efikasan sistem vladavine prava u kojem se kriminal ne isplati, istakao je u intervju za Vijesti.ba, direktor Centra za istraživanje politike suprotstavljanja kriminalitetu, Eldan Mujanović.
Kakvi su dosadašnji efekti primjene Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine u FBiH, naročito kada se uporede sa rezultatima u ovoj oblasti postignutim prije donošenja ovog zakona?
Kada je tokom 2012. godine inicirano donošenje posebnog zakonskog propisa u oblasti oduzimanja nezakonito stečene imovine, jedan od ključnih argumenata se zasnivao na nespornoj činjenici da dotadašnji propisi krivičnog zakonodavstva jednostavno nisu polučili nikakve ili skoro pa nikakve rezultate i bilo je evidentno da je bavljenje kriminalom bio općeprihvaćen i od strane države tolerisan način sticanja materijalnih dobara za pojedince. Ilustracije radi, za nekih 12 godina unazad tj od reforme krivičnog zakonodavstva pa sve do kraja 2015. godine sudovi u Federaciji BiH su odredili oduzimanje cca. 15 miliona KM. Moglo bi se reći da je neznatan dio tog iznosa uopšte ikada bio uplaćen u budžet, tj. takve presude su bile samo simboličkog i deklarativnog značaja u segmentu oduzimanja imovinske koristi. S druge strane, Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine za nekih godinu dana primjene već je premašio ovaj iznos u segmentu blokirane imovine do okončanja krivičnih postupaka, i to uglavnom u predmetima koji su pokrenuti od strane Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu. Interesantno je primjetiti da se radi o vrlo raznovrsnim oblicima imovine koja je blokirana rješenjima nadležnog suda, od nekretenina u vidu kuća, stanova, zemljišta, vikendica, poslovnih prostora, preko pokretnih stvari u vidu gotovine, novca na računima, poslovnih i drugih udjela, dionica, dividendi i drugih oblika prava i instrumenata, što dovoljno govori u prilog tome da itekako ima prostora i potrebe da se jedan ovakav zakon primjenjuje u radu tužilaštava i sudova.
Činjenica je da se odredbe ovog zakona još uvijek primjenjuju pomalo stidljivo od strane pravosuđa. Šta su razlozi za to, može li se i kako ta praksa promijeniti?
Uobičajeno je da se svaki novi zakonski propis postepeno počinje primjenjivati od strane nadležnih institucija, pogotovo ako sadrži neka nova i do sada nepoznata rješenja koja se nisu primjenjivala u pravosudnoj praksi. Ipak, neko mora započeti sa primjenom i takvih propisa i već sam rekao da je uglavnom Kantonalno tužilaštvo Sarajevo do sada prepoznalo značaj ovakvog zakona i poduzimalo radnje finansijskih istraga i prema sudu upućivalo prijedloge za privremenom blokadom imovine do okončanja krivičnih postupaka. Mislim da se i u drugim tužilaštvima dosta radi na tome da se rješenja koja nudi ovaj zakon primjenjuju u radu na predmetima u kojima postoji sumnja da je krivičnim djelom pribavljena imovinska korist. Veliki broj edukacija i obuka koje Centar za istraživanje politike suprotstavljanja kriminalitetu (CPRC) uz finansijsku podršku vlade Velike Britanije provodi u Federaciji BiH upravo imaju za cilj da promijene stavove i ponašanja po pitanju primjene instrumenata oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom kako bi se građanima i javnosti ipak dalo nade da povjeruju da se kriminal nužno ne mora isplatiti. Dakle, ukoliko se i ostala tužilaštva u Federaciji BiH budu više angažirala po pitanju primjene ovog zakona u vrlo kratkom periodu bi iznos imovine koja se oduzela od učinitelja krivičnih djela bio mjeren desetinama miliona KM, koja sredstva se mogu upotrijebiti za brojne socijalne projekte i vratiti se tamo gdje pripadaju tj. društvenoj zajedinici. Time bi se reafirmisala načela pravednosti i pravičnosti koja su nam skroz iščeznula iz fokusa interesovanja i mogli bi opet govoriti o kategoriji općeg dobra kao ultimativnom cilju funkcionisanja i postojanja pravosudne vlasti u ovoj državi.
Agencija za upravljanje oduzetom imovinom u FBiH još uvijek nije zaživjela u punom kapacitetu. Koliko to utiče na primjenu zakona i može li se, ako se ovo ubrzo ne promijeni, doći u situaciju da se primjena zakona zbog toga faktički zaustavi?
Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine je predvidio osnivanje Federalne agencije za upravljanje oduzetom imovinom koja treba biti vrlo važna karika u kontekstu sveobuhvatnog zakonskog propisa koji uređuje istražnu fazu, sudsko postupanje, izvršenje presuda i upravljanje sa privremeno i trajno oduzetom imovinom. Koliko znam osnivanje Agencije nije išlo predviđenom dinamikom i svakako da bilo kakvi zastoji mogu dovesi u pitanje provođenje ovog zakona, jer o oduzetoj imovini neće imati ko da brine. Poznato mi je da je tek početkom ovog mjeseca riješen problem smještaja Agencije i da još treba uposliti dovoljan broj izvršilaca kako bi ova institucija mogla početi da preuzima imovinu koju sudovi privremeno ili trajno oduzimu. Ovo je primarno odgovornost izvršne vlasti koja treba osigurati sve uvjete za rad Agencije i vidjet ćemo kako će se taj proces odvijati.
U vrijeme usvajanja samog zakona često je isticano kako za jedan ovakav zakon nema potrebe, da su rješenja koja su postojala u ranijim zakonima sasvim dovoljna za efikasnu borbu protiv kriminala i oduzimanje nelegalno stečene imovine. Kako gledate na takve ocjene iz ove perspektive?
Da su zakonska rješenja u oblasti oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom bila efikasna u godinama od okončanja rata naovamo, ili od reforme pravosuđa 2003 do donošenja ovog zakona, sigurno bi smo kao javnost vidjeli konkretnu imovinu koja je oduzeta od kriminalaca. Nažalost, to ne samo da se nije desilo, nego su brojni nedostaci u zakonima, nedovoljno znanje i demotivisanost u pravosudnim krugovima doveli do toga da imovina stečena kriminalom ne samo da nije oduzimana nego je često i vraćana u ruke kriminalaca nakon ili tokom trajanja krivičnih postupaka. To je značilo da je kao jedini instrument kažnjavanja ostala kazna zatvora ili uvjetna osuda i ponekad novčana kazna, dok su oni koji su se bogatili kriminalom ostavljeni da mirno uživaju u plodovima svojih (ne)djela. Usvajanje jednog ovakvog zakona je evidentno bilo nužno i na tome svo vrijeme insistira i Evropska unija koja na primjeni ovakvih propisa testira spremnost država da uspostave efikasan sistem vladavine prava u kojem se kriminal ne isplati.
U BiH trenutno ovakav zakon postoji na nivou oba entiteta i Distrikta Brčko, međutim ne i na nivou BiH. Koliko ovo negativno utiče na ukupnu sposobnost pravosuđa da se efikasnije bori protiv organiziranog kriminala i korupcije?
U okolnostima kada imamo četri uzajamno odvojena i nepovezana krivično-pravna sistema u Bosni i Hercegovini generalni je problem neusaglašavanja zakonskih propisa, što utiče na stepen zaštite građana i osiguranja jednakosti pred zakonom na cijelom teritoriju države. Vjerujem da gledano kroz prizmu pojedinih politika koje rade na štetu ove države to nosi određeni stepen zadovoljstva i nade da će i na ovaj način unutrašnja kohezija u društvu dodatno oslabiti. Žalosno je da na nivou države BiH gdje djeluju Sud BiH i Tužilaštvo BiH ne postoji politička volja da se propisi u oblasti oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom unaprijede i učine efikasnijim jer se te pravosudne institucije dosta bave borbom protiv organiziranog i transnacionalnog kriminala. Takva politička volja bi značila npr. da se imovina oduzeta od strane Suda BiH neometano vlasnički upisuje (knjiži) na državu Bosnu i Hercegovinu bez obzira gdje se ta imovina nalazila, i već se naziru konture problema jer je to trenutno nemoguće uraditi u odnosu na vojnu ili drugu državnu imovinu. Ipak, vjerujem da će racionalno razmišljanje i spremnost da se borba protiv kriminala vodi i putem oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom prevagnuti i da će opći interes biti prioritet sviju u ovoj državi bez obzira na sve različitosti o kojima se toliko danas govori i na kojima se insistira.
