Tuzlak pobijedio na svjetskom takmičenju: Mir, pravda i sigurnost ne stanuju u BiH

Pišući o ratnim dešavanjima koja su razorila njegovu porodicu, te o odnosima među bh. narodima danas, Mirza Mustafagić (23), student četvrte godine Pravnog fakulteta u Tuzli pobijedio je na svjetskom takmičenju u pisanju eseja o temi “Mir, pravda i sigurnost”.

Takmičenje je organizirao holandski “Justice Hub”, a predsjednik žirija bio je Victor Ochen, generalni ambasador UN-a za mir i pravdu. Mirza je prije nekoliko dana obaviješten da je u velikoj konkurenciji njegov rad izabran za najbolji, dok su nagrađeni još i učesnik iz Palestine, koji je pisao o svom izbjegličkom životu, te Kenijac koji je preživio napad u školi, kada je ubijeno 147 osoba.

“Za konkurs sam saznao preko društvene mreže Facebook. Uslov je bio da esej napiše osoba sa ratnih ili bivših ratnih područja, a rad nije smio biti duži od 500 riječi. Odlučio sam pisati o sudbini moje porodice. Nije to bio rad koji je zahtijevao određene reference niti duže istraživanje. Pisao sam iskreno, a esej sam završio za pola sata. Ovo takmičenje dio je konferencije u Hagu, kojoj su prisustvovali visoki dužnosnici iz više zemalja”, rekao je Mirza, vraćajući razgovor na period prije maja 1992. godine.

Prije početka ratnog ludila, porodica Mustafagić, prema priči Mirzine majke Amire i brata Dine, živjela je skladno, u Brčkom, gradiću na obali rijeke Save. Godine 1992. godine bili su “prvomajski raspoloženi”, kada su komšije došle po muške članove porodice i odveli ih u smrt.

“Kod nas je u kući, koja je blizu granice kod Gunje, bio i daidža Amir Zeherović. Neprijatelji su došli i odveli tatu Dževdeta i daidžu, a isti dan prvi komšija, bivši direktor jedne srednje škole u Brčkom, izdao je naređenje da se zarobi moj djed, Hazim Zeherović, inače cijenjena i utjecajna ličnost tog doba, direktor štamparije ‘Graf’. Ljudi koji su ih odveli, strašno su ih mučili. Djedovo tijelo pronađeno je u jednom bunaru, u koji je bačen zajedno sa psom, a prije ubistva, rezali su mu tabane i na njih sipali sol. Sva trojica ubijena su istog dana, 4. maja 1992. godine”, ispričao je Mirza.

On u to vrijeme nije bio rođen. Amira je bila u šestom mjesecu trudnoće, a sa majkom i starijim Dinom, 21 dan bila je zarobljena u Brezovom Polju, mjestu između Brčkog i Bijeljine, te u logoru na Ban brdu, koti na planini Majevici između Bijeljine i Tuzle.

“Majka je bila trudna i sve je to teško podnosila, a i brat je, kažu, od nervoze i straha, prste na rukama izgrizao do krvi. No, uprkos svemu, sve troje su se domogli slobodne teritorije, a nekoliko mjeseci nakon toga i ja sam rođen u Tuzli”, priča Mirza, dodajući da su se kao izbjeglice veoma patili i u postratnom periodu.

Sve to Mirza je naveo u svom radu, kao i poruku da bez obzira na to šta su zli ljudi uradili njegovoj porodici, on ne može mrziti nijedan narod.

“Zbog toga što je npr. jedan Srbin ili nekoliko njih ubio tri člana moje porodice, ja ne mogu mrziti sve Srbe. Imam prijatelje u Beogradu, Zagrebu i Dubrovniku. Nemam razloga da njih mrzim, a normalno, ne družim se sa nacionalistima, nego sa ljudima koji prihvataju i osuđuju ono šta se mojoj porodici dogodilo. Nažalost, mogu primijetiti u svim sredinama da mladi najviše mrze druge narode. To nećete susresti kod nekog starijeg, kulturnog Beograđanina, ali kod njegove djece ili unuka možda hoćete. I to je tako i u Bosni i Hercegovini, i u cijelom regionu. Kod nas pogotovo, jer se svako malo dešavaju neke čudne stvari poput sada aktuelne najave za referendum o Danu bh. entiteta Republika Srpska”, naveo je Mirza.

U radu je, priča, istaknuo da mir, pravda i sigurnost nisu dobro poznati u BiH, a uprkos svemu, ovaj mladić ima snage da širi razumijevanje i poštovanje među narodima.

“Teoretski, navedene kategorije postoje, ali u stvarnom životu toga nema. Nemamo mira jer ljudi mrze pripadnike druge vjeroispovijesti, a pravde nema jer su ubice mog djeda, oca i daidže na slobodi. Također, nemamo ni sigurnosti, jer se političari brinu samo o svojim interesima. Ono što imamo su mladi, pametni, educirani i motivirani ljudi, koji će zbog svoje budućnosti pokušati ne gledati na prošlost. Naravno, to ne znači da se o prošlosti ne treba pričati i da sva krvoprolića treba zaboraviti”, rekao je sagovornik AA.

Mirzu od diplome pravnika dijele još četiri ispita, nakon čega namjerava upisati master studij.

“Veoma sam sretan zbog ove nagrade. Znanje je jedna trajna i univerzalna kategorija koju od jedne ličnosti niko ne može oduzeti. Čak i ako nije odmah vrednovan, kvalitet kada-tada ispliva na površinu. Što se mojih ličnih planova tičce, ostao bih u svojoj domovini ako bih mogao naći posao. Nadam se da ću u tome i uspjeti”, optimističan je Mirza, koji je, između ostalih, preporuku za posao već dobio od Doris Pack, zastupnice u Evropskom parlamentu.