Vitežanin Marko Strukar četiri decenije skuplja osmrtnice

Prvu osmrtnicu Marko Strukar iz Viteza skinuo je sa stabla lipe 1979. godine. Bila je to osmrtnica njegove majke. Od tada Marko svakodnevno posjećuje mjesta gdje se postavljaju obavijesti o umrlima, skida ih i stavlja u svoj arhiv. Prvo je želio izdati monografiju svih osmrtnica koje posjeduje, ali kada su izdavači rekli da je to veliki novac odustao je.

“Imenjače, molim te, nemoj skidati osmrtnicu moje mame barem dok ne prođe jedna sedmica.”

“Da si ti živ i zdrav, tvoja mama je već u mome džepu.”

Ovako je tekao tek jedan u nizu dijaloga Marka Strukara iz Viteza sa susjedima, prijateljima, poznanicima, kojima su umrli najbliži. A, Marko je želio od svakoga pokojnika, bez obzira na vjeru ili nacionalnu pripadnost, imati osmrtnicu.

Jednostavno, to mu dođe kao neka posebna strast, zadovoljstvo. Za 37 godina prikupio je oko 15.000 osmrtnica i u svoj dnevnik uredno ubilježio pokopane osobe.

– Hobi jedinstven u svijetu –

Od svake ima fotografiju ili dio na kojoj su upisani podaci o umrlom, mjesto ukopa, godina, datum, ime i prezime. Kao u matičnom uredu, kada tražite smrtni list pokojnika.

“Prvu osmrtnicu skinuo sam još davne 1979. godine, kada je moja majka umrla. Bilo je to 20. novembra 1979. godine. Naišao sam u treću smjenu i vidim na obližnjoj lipi kod Markovića samoposluge osmrtnica moja mame. Velim, e, draga mama, sad si sa mnom, u mom džepu. Od tada ja jednostavno ne mogu proći pored osmrtnice, a da je ne skinem i ne evidentiram u svoju bilježnicu. Ne mogu pojasniti šta je to, što me privlači. Volim imati osmrtnice dragih ljudi koje sam poznavao, svojih prijatelja, a iz toga evo izrodilo se da sam postao ‘ovisnik’ o osmrtnicama. Kada bi mi na jednu stranu stavili osmrtnicu, a na drugu kilogram pečenog mesa, ja meso ne bih ni pogledao. Uzeo bih osmrtnicu”, govori Marko dok prebire po fotografijama umrlih.

Marko Strukar je rođen u Vitezu, oženjen, ima čak i unučad. Bavi se kalemarstvom, a zahvaljujući svom neobičnom hobiju koji vjerovatno nije zabilježen nigdje u svijetu, gostovao je na mnogim televizijama i učestvovao u zabavnim karavanama.

“Kada sam bio na HTV-u gost emisije ‘Živa istina’ kod pokojnog Joška Martinovića, ponio sam sve skupljene osmrtnice. Vraćajući se iz Zagreba, na granici sa BiH, ovi hrvatski carinici počeše me nešto zezati, prekopavati automobil. Kada sam im rekao da oni nisu nikakvi carinici, jer sam pored njih preko granice preveo 10.000 ljudi – tada sam imao toliko osmrtnica – oni se samo zgledaše. Kada sam im otvorio veliki kofer sa osmrtnicama, samo su se nasmijali”, dodaje Marko.

Njegova supruga Nevenka nerado gleda na njegov hobi. Volila bi da se bavi nečim drugim.

“Svako se nečim bavi, a on izabrao osmrtnice. Ovo je za mene ludost. Kad idemo autom negdje, bez obzira grmilo, sijevalo, padalo, ako je Marko ugledao osmrtnicu, on će stati kad bi sve otišlo k vragu. Skinut će osmrtnicu s drveta ili nekog drugog mjesta i nastaviti put kuće. Ne mogu se požaliti na njega kao muža, vrijedan je, iskren, voli porodicu, ali to mi je stvarno….”, čudi se Nevenka i pokazuje fotografije koje je Marko izrezivao s osmrtnica.

“Vjerovali ili ne, ali kada odem na godišnji odmor u Hrvatsku, ja zadužim djecu koja će pratiti je li ko umro. Za svaku osmrtnicu plaćam im dvije marke. Ne može se dogoditi da neko umre za vrijeme mog odsustva, a da nemam osmrtnicu pokojnika. Prema mojoj evidenciji, do sada sam u svoj arhiv upisao 15.000 umrlih osoba čije sam osmrtnice skinuo”, govori Marko.

– U Njemačkoj kazna 2.000 eura –

Nedavno je Marko boravio u Njemačkoj desetak dana. Međutim nije mu se posrećilo da u svome arhivu ima i barem jednoga Nijemca.

“Gledao sam ne bi li negdje ugledao osmrtnicu. Bandera tamo nema, stupova ima, ali čisti ko staklo. Nigdje osmrtnice. Kada je moj rođak skužio da ja tražim osmrtnice, veli mi: ‘Marko, ako želiš platiti kaznu 2.000 eura traži i skidaj osmrtnice. Odmah me presjeklo preko stomaka. Gdje su mi 2.000 eura”, kažem ja njemu: ‘Onda zaboravi osmrtnice’, veli mi rođak.”

Na kraju razgovora Marko je otkrio i jednu tajnu. Izradio je svoju osmrtnicu, samo još treba upisati datum smrti. Međutim, kaže, volio bi znati hoće li ko njegovu skinuti i arhivirati onako kako to on uredno radi već punih 37 godina.