Anton Josipović: Želim da Tuka osvoji olimpijsku medalju

Iako je zlatnu medalju na Olimpijadi osvojio 1984. godine u Los Angelesu banjalučki bokser Anton Josipović i dalje je jedini sportista u Bosni i Hercegovini sa zlatom u pojedinačnim sportovima osvojenim na ovo prestižnom takmičenju.

“Svaki odlazak na Olimpijadu je isti i sada je teško otići na Olimpijadu, a uvijek je bilo tako. Olimpijada je najveća svečanost koja se može u sportu desiti i obično ljudi kad se spremanju u moje vrijeme je bio ciklus od četiri godine, radiš četiri godine i sanjaš svaki dan šta će biti na kraju. Mi smo to mogli u ono vrijeme sve i pripreme i priče koje idu uz Olimpijadu skupiti na jedno mjesto dobro se pripremiti i biti spremni za takmičenje”, ispričao je Anton Josipović za Anadolu Agency (AA).

– Sport ima svoje draži –

Početkom 80-ih Jugoslavija je imala dvojicu boksera u srednjoj kategoriji koji su se smjenjivali na tronu domaćih šampionata – Josipovića i Damira Škaru iz Zagreba. Stručni štab reprezentacije, na čijem čelu je bio Mate Parlov, izabrao je Škaru za putovanje na Olimpijadu, dok je Josipoviću pružena prilika da se takmiči u poluteškoj kategoriji uz obavezu da dobije nekoliko kilograma. Josipović 32 godine kasnije, komentarišući brojne izjave o tome kako od njega nije mnogo očekivano kaže da to tako uvijek bude i zato sport ima svoje draži.

“Bila je i druga strana, od tadašnjih stručnjaka i novinara koji su rekli da Anton Josipović jedini treba da ide na Olimpijadu. Vrlo dobro sam radio na tim pripremama i ispunjavao sam svoje oveze. Normalno, svako ima svog ljubimca. I tadašnji selektor je imao svog ljubimca, ali mi smo bili ti koji su pobijedili, oni koji su bili uz mene, a to je bila Banjaluka, ljudi u Beogradu koji su vjerovali u mene i u to je i slađe kad uzmeš medalju”, kaže Josipović.

Na pitanje kakva su u to vrijeme bila njegova očekivanja, objasnio je da je uvijek nezahvalno prognozirati.

“Ideš da što skuplje prodaš kožu, pa da dođeš do medalje, pa kad dođeš do jedne onda da ti je drugu, pa da ti je treću i tako dalje. Sad u posljednje vrijeme je sport toliko napredovao i toliko se neke druge stvari dešavaju oko sporta, biznis, firme, marketing, pa evo i doping. Vidimo na ovoj Olimpijadi da se ratuje i sa dopingom. Po meni je to nepotrebno jer kad se ide na Olimpijadu i kad se uđe u to Olimpijsko selo, gdje ima 11.000, 12.000 ili 15.000 ljudi – niko ne razmišlja o novcu, svako razmišlja o rezultatu, kako će predstavljati svoju državu, svoj grad, svoj narod. Mislim da u poslednje vrijeme mi kao BiH, sa entitetima, kantonima, šta god hoćete, nismo dovoljno napravili. Niko nije napravio ni u svom gradu ni u svom entitetu ono što treba za sport”, kazao je Josipović.

Nedavno je, priča, razgovarao sa kolegama iz Hrvatske i Srbije, koji na Olimpijadi imaju mnogo više takmičara sa šansom za medalje. Komentarisao je predstavnike BiH na Olimpijadi u Rio de Janeiru Amela Tuku i banjalučanina Mihajla Čeprkala te naveo da je sport egzaktan i sve se mjeri, pa se i zna koliko ko trči ili pliva. Istakao je da mu smetaju oni koji o trošku države putuju na Olimpijadu, a nisu to zaslužili svojim rezultatima.

“Eto mi napokon iz Banjaluke imamo jedno dijete da je otišlo da pliva i njemu su skupljali novac u zadnji čas za troškove i za put. Imamo Amela Tuku koji može dodirnuti medalju. Ja bih mu želio da to napravi, sve ostalo što je trebalo da se uradi u BiH nije urađeno. Ovi ljudi koji vladaju, rade, zarađuju novac mogu slobodno reći kradu novac, ništa nisu dali za sport i kada već razgovaramo o tim stvarima ja sam jako razočaran”, kazao je Josipović.

– Žalosno je da BiH nema 50 takmičara u Riju –

Žao mu je što je jedini sportista iz BiH koji je osvojio pojedinačnu Olimpijsku medalju, više bi volio da je ekipa AA povodom početka Olimpijade u Riju posjetila nekoga ko je zlato osvojio na prošloj Olimpijadi.

“Pratim sport, volim sport, živim za sport, međutim, žalosno je da mi sad nemamo 50 takmičara koji bi tamo predstavljali državu, pa da eventualno neko uzme i medalju. Čestitam i Srbima i Hrvatima, oni rade za svoj sport dobro i oni će osvojiti medalje, mi nažalost… Daj Bože da Tuka istrči do finalne utrke”, smatra Josipović.

Prema njegovom mišljenju Bosni i Hercegovini ne nedostaje talenata.

“Imamo talente imamo zdravu djecu, najljepšu djecu na svijetu, problem je u organizaciji od krovne sportske organizacije pa naniže, problem je svagdje – svi postoje samo za sebe”, rekao je Josipović.

Josipović je na Olimpijadi osvojio zlatnu medalju bez finalnog meča pošto je jugoslovenski sudija Grigorije Novičić diskvalifikovao Evandera Holyfielda u polufinalnom meču, što se smatra i jednim od najkontraverznijih događaja u istoriji amaterskog boksa. Na pitanje da li mu je žao što nije došlo do finalnog meča Josipović odgovara da nije.

“Što bi mi bilo žao, čovjek je u vrlo dobroj formi bio. Tu bih gledao da odboksam na poene i eventualno da dobijem borbu”, rekao je Josipović i objasnio da su i on i Holyfield bili odlično pripremljeni.

Prilikom dodjele medalja tokom intoniranja jugoslovenske himne američka publika uputila je Josipoviću salvu zvižduka koji su se pretvorili u ovacije kada je banjalučki bokser pozvao Holyfielda da mu se pridruži na najvišoj stepenici.

“Kad smo izlazili na proglašenje svi su bili protiv nas, kada sam ja Holyfielda digao sa sobom na postolje, on nije kriv što je bila diskvalifikacija, to se nekad ne može ni kontrolirati, udarci padaju brzo u boksu i u sekundi se to desi da čovjek napravi grešku. Čovjeka zato ne možeš osuditi, ali propisi su propisi. U boksu onaj ko doživi diskvalifikaciju u ringu taj nema pravo na medalju. On je ipak, presedanom, pritiskom Amerikanaca dobio medalju, broncu, i kad je već tu mi smo odlučili da ga sa sobom dignem na postolje”, prisjeća se Josipović.

– Holyfield je bio pošten i korektan –

Govoreći o legendi svjetskog boksa Holyfieldu, rekao je da je bio pošten i korektan. Naročito mu je simpatično bilo to što je Holyfield na konfereciji za štampu komentarišući šta bi bilo u meču sa Josipovićem rekao da “ako bi bilo tri runde Jugosloven je možda malo tehnički dotjeraniji, išao bi na to da ga skine prije”.

“To je taj olimpijski duh kada vidiš dva protivnika koji isto misle i ne mrze se. Imate jedan momenat kada ne vladate sobom, kada ste na postolju, kad ste na vrhu svijeta, tad se pokazuju prave reakcije ili jesi ili nisi, ili si sportista i džentlmen ili si tu sličajno”, rekao je on.

Na pitanje da li je tačno da je sudija diskvalifikovao Holyfielda kako bi on osvojio zlato, Josipović je odvorio da nije i da je Novičić bio najbolji sudija na Olimpijadi.

“Svojevremeno je u Banjaluci znao diskvalifikovati Marijana Beneša kada udari prljavo, kojeg niko nije smio diskvalifikovati, bojali su ga se, kakav je Marjan bio u ringu. Međutim, to je čovjek koji je sudio ni po babu, ni po stricu. Ostao sam u dobrim odnosima s njim i kada smo pričali o tome svaki put mi je rekao kada smo se rastajali: Ja tebi u životu ništa nisam učinio, ja sam samo postupao po pravilima i po zakonu. Da nije postupao ne bi se ni vratio iz Amerike, mislim da bi ga oni tamo kidnapirali”, kaže Josipović.

Tokom rata bio je u inostranstvu, po povratku u Banjaluku 1997. godine ranjen je i jedva je preživio.

“Desilo se da ekipa ljudi koji su vjerovatno mislili da će nešto profitirati sa tim nagovore nekog ko je malo nenormalnih poimanja života da to napravi. To kad se desilo meni je bilo najteže, jer ja sam bio klinički mrtav, ja sam bio tri mjeseca na oporavku, pa još tri na rehabilitaciji”, priča Anton Josipović.

– Život od prvog do prvog u mjesecu –

Za život se izborio zbog dobrih ljudi, kaže on prisjećajući se stotina momaka koji su trenirali sa njim, iz njegove ulice koji su odmah ujutro nakon ranjavanja došli da daju krv za njega. Tada mu je pomoć ponudio i Evander Holyfield koji je u to vrijeme bio moćan i bogat.

Na pitanje da li je istina da su mu nakon Olimpijade nudili šta god je htio za meč protiv Holyfielda objasnio je da je u pitanju bio Don King koji je u to vrijeme bio kralj menadžerije.

“Nisam previše bio opsjednut američkim sistemom. Taj Don King koliko je god imao šampiona svijeta toliko je imao i sudova. I on je došao i odmah kaže: ostani u Americi, dobit ćeš toliko i potpisat ćeš ugovor i bićeš jedan od mojih. Meni se to nije sviđalo, takav pristup, to je Holivud, nešto što se tamo dešava, što je savim normalno. Odgovorio sam mu: Ma ne nemaš ti taj novac da se to plati, da ti ja ostanem ovdje. Hoću ja svojoj kući, u svoju ulicu”, prisjeća se čuveni bokser.

Danas kaže da živi normalno, kao i svi ostali ljudi od prvog do prvog, ako zakasne primanja onda mora malo čekati.

“Volim taj život, bilo je perioda kada je bilo više novca, isto se živjelo, bilo je perioda kada su se nosale firmirane majice, kada je to bilo moderno, sad to više nije moderno. Bilo je perioda kada su se vozala dobra auta, sada to voze neki drugi, nek voze, meni to ne smeta, sretan sa, kada vidim da mlađa raja ima džipove i dobre aute, samo sam nesretan kad se vidi ko su ti što voze te džipove”, kaže on.

Ekipa AA sa Josipovićem je razgovarala u prostorijama Bokserskog kluba Slavija, na čijem su ulazu izložene naslovnice nekadašnjih novina i fotografije banjalučkih boksera Josipovića i Beneša.

Prijatelji i poznanici, nakon snimanja, došli su da pozdrave Josipovića. Pitali smo ga i da li danas ima veze sa boksom, obzirom da je u devedesetim godinama prestao trenirati, na šta je odgovorio da je to nešto što ostaje za čitav život, što ne možeš izbrisati.

“Jako sam emotivan i ne volim gledati sve borbe, ne volim gledati loš sport, ne volim gledati boks gdje su djeca nespremna, ulaze u ring nespremni i ne volim gledati ove što se guraju i hrvaju”, rekao je Josipović.

Ne želi da postane trener, zadovoljan je svojim sadašnjim životom, a naročito što kako kaže ” ničeg nije ostao željan”.