Bosanci i Hercegovci su kroz historiju po diplomu uvijek išli u Istanbul ili Beč
U historiji Bosne i Hercegovine dva su velegrada odigrala presudnu ulogu: Istanbul i Beč. Iz ta dva grada su slane vojske Osmanskog carstva i Habsburške monarhije koje su stoljećima držale ovu zemlju, ali i cijeli region Balkana pod svojom političkom i kulturnom dominacijom. Nije stoga ni čudno što su ovi gradovi ušli u narodne pjesme ili poslovice. Malo ko ne zna danas fraze poput „bečke škole“, sintagme koja u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku simbolizira lijepo ponašanje i uglađene manire. Stoljećima, a posebno od 19. vijeka, Beč je za stanovnike Balkana u kulturnom smislu bio grad uzor.
U ovome gradu školovala se i stasavala nekadašnja elita južnoslavenskih prostora. Ovdje su se upoznavale nove ideje koje su okončanjem studija i povratkom prenošene u domovinu. Podugačak je spisak onih intelektualaca iz redova bosanskohercegovačkih i balkanskih naroda koji su barem jedan dio svoga života i stvaranja proveli u gradu na lijepom, plavom Dunavu.
U neposrednoj blizini Mozartovog groba na bečkom groblju St. Marx nalazi se i nedavno podignuta nadgrobna ploča bosanskom prosvjetitelju i piscu fra Ivanu Frani Jukiću.
Još prije austrougarske okupacije 1878. Beč je bio mjesto obrazovanja znamenitih Bosanaca i Hercegovaca. Najranije veze s katoličkom Austrijom i Bečom uspostavili su još za osmanskoga vremena bosanski franjevci. U Beču je tako davne 1836. godine fra Petar Marešić (u nekim izvorima i Marešević) iz Kreševa završio studij medicine. Time je Marešić bio drugi najstariji diplomirani ljekar u historiji Bosne i Hercegovine.
Beč je u to vrijeme za pojedine istaknute Bosance i Hercegovce bio i utočište prilikom progona od osmanske vlasti. Tako je ovdje svoj posljednji smiraj našao franjevac , prosvjetitelj, pisac i autor prvog neformalnog ustava u historiji Bosne i Hercegovine Ivan Franjo Jukić. Svojim zalaganjem za veća prava kršćanskih stanovnika Bosne Jukić je na sebe navukao bijes osmanskog upravitelja Omer-paše Latasa 1851. godine. Slijedi njegov bijeg iz Bosne prvo u Italiju, zatim u Đakovo, a 1856. doći će u Beč na liječenje.
Beč kao utočište
Jukić, koji slovi kao jedan od gorljivih zastupnika bosanske narodne svijesti prije nacionalnog buđenja bh. Hrvata, umire u Beču 1857. sa svega 38 godina života. Sahranjen je u kolektivnoj grobnici na pitoresknom bečkom groblju St. Marx, u samoj blizini Mozartova groba.
Iako su austrougarskom okupacijom 1878. posebno nezadovoljni bili bosanskohercegovački muslimani i pravoslavci, odnos prema Austro-Ugarskoj i Beču se mijenja, naročito poslije dolaska na vlast Benjamina Kállaya koji provođenjem probosanske politike na svoju stranu pridobija posebno Bošnjake.
Tako pojedini dobrostojeći zemljoposjednici i trgovci počinju svoju djecu slati na školovanje u carsku prijestolnicu Beč stvarajući time prvu generaciju proevropske bosanskohercegovačke intelektualne elite.
Pjesnik, orijentalist i političar Safvet-beg Bašagić je 1909. godine odbranom disertacije “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti” na Univerzitetu u Beču postao prvi doktor nauka u historiji BiH.
Za ovaj period vezan je i kuriozitet da su prva doktorica i prvi doktor nauka iz Bosne i Hercegovine svoje doktorske teze odbranili upravo na Univerzitetu u Beču. Safvet-beg Bašagić, bošnjački pjesnik, orijentalist i političar te otac tzv. bošnjačke renesanse na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, na bečkom je univerzitetu 1909. odbranio tezu „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti“.
Bašagić, koji je u političku historiju BiH ušao i kao prvi predsjednik Bosanskohercegovačkog sabora osnovanog 1910. godine, poznat je i po svojoj unikatnoj zbirci orijentalnih rukopisa koja se danas čuva u Slovačkoj nacionalnoj biblioteci u Bratislavi. No, nije Bašagić bio jedini političar koji je svoje studije završio u Beču: Mehmed Spaho, jedan od najznačajnijih političkih predstavnika Bošnjaka u 20. stoljeću, svoje je studije prava ovdje završio 1908. godine, a Petar Kočić, također član Bh. sabora i veliki srpski pisac i revolucionar iz BiH, u Beču je studirao na Filozofskom fakultetu.
Lazar Drljača: posljednji bosanski bogumili
O prvoj doktorici nauka iz Bosne i Hercegovine Mariji Kon danas javnost malo zna. Kćerka austrijskih Jevreja koji su se doselili u BiH nakon austrougarske okupacije studirala je od 1912. godine germanistiku i slavistiku na Univerzitetu u Beču. 1916. Konova je ovdje odbranila tezu o njemačkom pjesništvu Petra Preradovića, a 1950. godine bila je jedna od osnivačica sarajevske germanistike te radila kao prevoditeljica.
U Beču su se školovali i neki od rodonačelnika bosanskohercegovačke likovne umjetnosti. Genijalni Gabrijel Jurkić nakon studija likovne umjetnosti na Višoj školi za umjetnost u Zagrebu 1908. godine upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču u klasi slavnog profesora Aloisa Deluga.
Doktorski rada Safveta bega Bašagića
Na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti studira i Lazar Drljača, jedna od najupečatljivijih ličnosti u historiji bh. umjetnosti. Drljača, koji će zbog svog osamljeničkoga života, ali i zaljubljenosti u bosanskohercegovačke krajolike biti prozvan posljednjim bosanskim bogumilom, 1906. godine biva primljen na Akademiju i studira u klasi njemačko-austrijskog slikara, profesora Christiana Griepenkerla.
Integrativna snaga Beča
Intelektualni utjecaj carske prijestolnice na južnoslavenske zemlje nije slučajnost, objašnjava historičar s Univerziteta u Tübingenu Carl Bethke: „Beč je posebno u 19. stoljeću imao jaku integrativnu ulogu u okviru Monarhije. Pored cara Franje Josipa, koji je bio jak integrativni faktor, Beč u kulturnom, naučnom i umjetničkom smislu postaje svjetska metropola“, objašnjava Bethke. I pored dosta konzervativnog političkog okvira, Beč je upravo u ovim oblastima iznjedrio niz modernih mislilaca i pokreta.
Ploča o Ruđeru Boškoviću na zidu starog bečkog jezuitskog univerziteta u kojem je boravio u 18. stoljeću
Uz to, Habsburška Monarhija je u 19. stoljeću bila antipod nacionalnim državama koje su se upravo u to vrijeme formirale u Evropi. „Dok je stvaranje nacionalne države u pravilu bilo povezano s centralizmom, u Dunavskoj monarhiji se istovremeno provodila decentralizacija i to na vrlo asimetričnom principu: ugarska polovina težila je nacionalnoj državi, a austrijska je bila arhipelag kulturno različitih krunskih zemalja“, kaže nam ovaj historičar.
Pionir atomske fizike
No, u Beč se s južnoslavenskih prostora po znanje dolazilo i ranije. Jedna od možda najinteresantnijih ličnosti 16. stoljeća koja djeluje na bečkom dvoru je Slovenac Benedikt Kuripečič (Benedict Curipeschitz). Rodom iz Štajerske ovaj habsburški diplomat autor je jednog od najranijih putopisa po Bosni i Srbiji iz godine 1530.
Njegovi radovi iz astronomije i statike udarili su temelje modernoj nauci: znameniti hrvatski matematičar i fizičar Ruđer Bošković, rodom iz Dubrovnika, boravio je u dva navrata u Beču: od 1756. do 1760. te 1763. godine. Ovdje je Bošković 1758. dovršio jedno od svojih kapitalnih djela „Philosophiae naturalis theoria“ (Teorija filozofije prirode) koje se smatra pretečom kasnijih istraživanja u oblasti atomske fizike.
Kolijevka lingvistike
Obrazovne reforme cara Josefa II dovele su potkraj 18. stoljeća i prve srpske intelektualce u Beč, a najpoznatiji od njih je svakako prosvjetiteljski književnik Dositej Obradović koji je šest godina boravio u Beču.
Bista Vuka Stefanovića Karadžića ispred njegovog nekadašnjeg doma u bečkoj Rasumofskygasse 22.
Ipak, najznamenitija srpska historijska ličnost koja je djelovala u Beču bio je Vuk Stefanović Karadžić. Ovaj filolog i sakupljač narodnog usmenog blaga svoja najznačajnija djela objavio je upravo u Beču: „Malu prostonarodnu slavenoserbsku pjesnaricu“ 1814., „Pismenicu srpskoga jezika“, koja slovi za prvu srpsku gramatiku, iste godine te četiri godine kasnije „Srpski rječnik“. U Beču su posljednje godine svoga života provela i dva najpoznatija pjesnika srpske romantike Laza Kostić i Branko Radičević.
Inspirirani buđenjem južnoslavenske ideje, u Beču se 1850. godine sastaju neki od vodećih srpskih i hrvatskih intelektualaca te postižu poznati Bečki dogovor o zajedničkome jeziku Srba i Hrvata. Inače, na polju južnoslavenske lingvistike Univerzitet u Beču dugo je vrijedio za najrespektabilniju naučnu instituciju: osnivač bečke Slavistike je Slovenac Franc Miklošič, a ovdje su djelovali i znameniti hrvatski slavisti Vatroslav Jagić i Josip Hamm.
Do dana današnjega Beč je ostao magnet za akademske elite s prostora bivše Jugoslavije. Studenti iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine čine danas jednu od najzastupljenijih stranih studentskih zajednica u glavnome austrijskom gradu. Samo iz BiH trenutno u Austriji studira preko 3.300 studenata. Za razliku od nekada vremena većina njih odlučuje se ovaj put svoju profesionalnu karijeru i život nastaviti u Beču ili Zapadnoj Evropi.
