Hljeba i Pokemona

Sve o sebi ljudi znaju otkako im se mozak razvio dovoljno da razaznaju gdje su, šta rade, od čega i kako žive. Da ne tragam za starijim zaključcima od tog, zar vam ne zvuči jako savremeno duhovita misao američkog književnika Marka Twaina, koji se još prije 150 godina upitao: Vode li ovaj svijet pametni ljudi koji nas samo zezaju ili hrpa kretena koji misle ozbiljno?

Šta se u međuvremenu promijenilo? Ko misli da jeste i da zna u čemu se to ogleda, zauzvrat ću mu nahvatati buljuk Pokemona, za kojim ljudi ovih dana mahnito trče po svojim stanovima, mahalama, bulevarima, parkovima, šumama i dolinama, kažu – i po minskim poljima (u Posavini).

No, koja korist varalicu optuživati što želi da vas obmane, što nas, neosedlane, jašu kao konje. Treba razmisliti o sebi, upitati se: Kako na to, uopšte, možemo da nasjedamo? Zar su nam odbrambeni mehanizmi toliko otupjeli da nas zadnja šuša može vrtjeti oko malog prsta? Zašto svoje povjerenje i pravo na predstavljanje u demokratskom društvu (a svijet još nije smislio bolji način samo-vladavine) uvijek iznova poklanjamo dokazanim opsjenarima i profiterima, profesionalnim lašcima i gulikožama?

Nemamo izbora, tješe se ljudi koji se povremeno pretvaraju u “svemoguće” glasače, one koji kobajagi odlučuju. Ispostavlja se, na kraju zaključuje taj gospodin BIRAČ, da su svi oni isti!

I tako od Marka Twaina do danas. Oni isti, isti i mi, ista i varljiva nada i želja da bi nas jednom pametni ljudi mogli pametno i voditi. Zalud, principi iskorištavanje većine od strane manjine nikako da iščeznu, ma ni u nagovještaju tako nešto ne možemo da vidimo.

Umjesto promjena, razmišljamo o utjehama; umjesto o onome od čega se živi, mozak trošimo na smišljanje načina na koji ćemo skrenuti misli sa nedaća, sekiracija, osjećaja nemoći i niže vrijednosti

Da nije bilo velikih revolucija, stvarno bi se moglo reći da je čovječanstvo uludo protraćilo hiljade godina svoga bivstvovanja, bez pokušaja da se othrve jahačima apokalipse. Ali, ti isti revolucionari, koji su svoje pokrete i poduhvate u gotovo svim slučajevima dovodili do paklenog svršetka, od Lenjina do Čaveza (u čijoj Venecueli je trenutno inflacija 700%), ujedno su i dodatni dokaz za Twainov zaključak. Svejedno nam je, naime, da li smo objekt vladavine pametnih ljudi ili hrpe kretena, žrtve udruženih bezdušnika ili zanesenjaka koji znaju kud žele svijet da povedu, ali ne umiju da ga do tog mjesta dovedu. I jedni i drugi su nas dresirali da živimo i radimo po njihovom diktatu i za njihovu korist.

Učinak vladarskih vrhova je praktično isti: svijet je sve problematičniji, od globalne “perjanice” – Amerike, u kojoj, kako ovih dana reče jedan njihov politolog, “vlada kultura straha”, što zbog terorizma što zbog rasne netrpeljivosti, do nas u Bosni i Hercegovini, gdje uz nacionalno natezanje imamo na djelu i “kulturu praznog novčanika”.

To je nama politika dala, od Čilea do Urala, od Trnova do Olova – preko brda i dolova!

Pa ni u tome nije glavna nevolja. Ključni problem je što se savremeni čovjek, i u inozemstvu i u tuzemstvu, gdje god naseljava ovu planetu, nekako pomirio sa takvim poretkom. Umjesto promjena, razmišljamo o utjehama; umjesto o onome od čega se živi, mozak trošimo na smišljanje načina na koji ćemo skrenuti misli sa nedaća, sekiracija, osjećaja nemoći i niže vrijednosti.

U jednom trenutku sam, doduše, pomislio da ljudi dolaze pameti. Bilo je to pred Svjetsko prvenstvo u fudbalu, i tokom njega, prije dvije godine u Brazilu. Znamo odvajkada da je u toj 200-milionskoj ljudskoj zajednici nogomet odavno “važniji od svega”. Kod njih to nije sporedna, kako se obično kaže, nego glavna stvar u životu. Pa su se, ipak, masovno digli protiv tog loptaškog festivala, jer su shvatili da, u situaciji kad nemaju hljeba da jedu, nije baš umjesno trošiti ogroman novac na ugošćavanje prebogatih goniča okruglog “Adidasovog” proizvoda koji mase baca u trans ili u očaj, ovisno u čijoj mreži završi.

No, vlast je bila uporna. Građani Brazila se umoriše od protesta i, da im se život surovo naruga, doživješe i da im usred njihove zemlje Nijemci zabiju sedam golova! Bila je to neka vrsta “božije kazne” za nedovršeni posao prinuđivanja brazilske vlade da se okane trošenja sirotinjskog novca na organizaciju glamurozne fudbalske parade.

Šta se, dakle, promijenilo u posljednjih 2.200 godina, od vremena nastanka satirične pjesme rimskog poete Juvenala, koji je iskovao čuvenu krilaticu HLJEBA I IGARA? Bogme, ništa!

Svejedno kako tretiramo Twainovu dijagnozu vladara, kao pametne ljude koji nas samo zezaju ili kao hrpu kretena koji misle ozbiljno, nepobitno je da su nam oni davno i uspješno bacili tu kosku da se oko nje glođemo (malo hljeba i puno igara). Tako je i Evropsko prvenstvo u fudbalu prošireno na 24 učesnika, da bi ljudi iz što više zemalja jedan mjesec fanatično zurili u kotrljajuću loptu. I teroristi su tih trideset dana zurili u ekrane. No, čim lopta stade, stiže iz Japana nova ubleha i zanimacija.

Praktično je svejedno “vode li ovaj svijet pametni ljudi koji nas samo zezaju ili hrpa kretena koji misle ozbiljno”. Oni su nas dresirali da živimo i radimo po njihovom diktatu i za njihovu korist

Majstori za skretanje ljudskih misli na sporedni kolosjek u rekordnom roku pokorili su svijet nekakvim Pokemonima! Raja k’o pomahnitala trči za utvarama, a tvorci šarene laže dnevno broje po dva miliona dolara zarade.

Sjećam se, doduše, crtanog filma sa tim junakom, još iz mog davnog djetinjstva. No, ne sjećam se da je ljudske umove brže i masovnije opsjednula neka iluzija od ove sa lovom na Pokemone. Pa ti sad razmišljaj o izborima u BiH, o svakodnevnom propadanju zemlje po kojoj hodaš, o ratovima koji se već vode i većim koji prijete, o bombama koje se već nose u kesicama za bombone, o onih 5% posto ljudi na planeti koji posjeduju 90% globalnog imetka, a čije porijeklo se uglavnom zasniva na eksploataciji ostatka od 95% žitelja Zemlje.

Ne znam kako vam sve ovo liježe na um i srce. Ne znam zašto vas, ionako smorene, dodatno zamaram, pa možda i maltretiram ovom temom. No, šta ću: Novinar sam; mrzim to raditi, ali nisam mogao naći pošten posao!

I to je, prije 150 godina, na papir ispisano perom Marka Twaina.